Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima
 pričali su svoju priču o našim šumama i vodama. Inače, bio je posve narodski čovjek. Volio se družiti. Igrao je i pjevao u društvu prepoznatljivom u tom kraju. Vidio sam ga u jednoj predstavi. Bio je u narodnoj nošnji, pušio na starinski način i, sve u svemu, tako se i ponašao. Kao da je živio neki drugi život dok je bio na sceni. I istinski je uživao u tome.</p>
<p>S tugom sad pomišljam da tog društva više nema. Kao ni velikog broja ljudi koji su tu živjeli. Ostale su samo prostorije iznad čijeg ulaza piše neko drugo ime i unutra se događaju neke sasvim druge stvari. Nema, naravno, ni njega. Ono što sad vidim u svom sjećanju djeluje gotovo nestvarno.</p>
<p> </p>
<p>Postoji u Češkoj zamak Konopište. Lijep zamak sa zanimljivom historijom. Međutim, pamtim ga kao najveću izložbu prepariranih životinja koju sam ikad vidio. Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima. Broj ubijenih životinja govori da je nadvojvoda odstreljivao gotovo svaki dan. Takva su mu bila i putovanja. Sa svakog je donosio trofeje. Zaista nevjerovatno. I on je duhom u svom zamku-muzeju. U svojoj spomen-sobi (njegova Sofija, iz plemstva nižeg reda, skrivena je u niši iza zavjese). Nevjerovatno.</p>
<p> </p>
<p>Tu je negdje početak frazema i novog života onih koji su se probudili ispunjeni nečim o čemu ne žele ni razmišljati. Analize teorija zavjera ostavljaju punjene ptice i druge životinje nezapaženim. Možda zato što su tako uočljive i prisutne te se čini kako su oduvijek tu. Nikad u svom nastupu nemaju nimalo zazora. Zašto bi i imali? Ide im više nego dobro.</p>
<p>Punjene ptice koračaju po fotografiranim i filmovanim stazama svijeta (o zmijama, štakorima i čagljevima neki drugi put).</p>
<p>Vrlo su uočljive u dijelu koji bismo mogli nazvati našim. Okrenu kljun lijevo, zatim desno i onda nešto i progovore. Osobito kad im se daje neko priznanje što nije rijetko.</p>
<p>Govore samilosno.</p>
<p>Ljekovito.</p>
<p>Dugo govore ponekad. Uživaju.</p>
<p>Govore riječi.</p>
<p>Riječi.</p>
<p>Riječi.</p>
<p> </p>
<p>Vidio sam nedavno jedan takav prizor. Jedva sam se sabrao koliko ih je bilo na jednom mjestu. Šareno jato, ali ipak jato. Gusak je kazao kako će se potruditi da nam pomogne. To je valjda vidio kao smisao priznanja njemu. Puran je potom, s gotovo identičnim naglaskom, ponovio njegove riječi. Patak je šutio i mislio nešto svoje. Strvinar iza njih blago je skupljao svoje papire i smiješio se. Nevjerovatno. I istinito.</p>
<p> </p>
<p>Neki dan mi se učinilo da na ekranu vidim labuda. Bio je to samo trenutak. I nije bio animirani film. Labud je bio u odijelu, njegovane kose i brade. Stalno je, dok je govorio, uvrtao svoj vrat.</p>
<p>Gusak i puran, također svečane odjeće i izgleda, stajali su iza nj. Bio je tu i patak. Naravno, i neizbježni strvinar. Oči su im ipak više zračile lovačkim nego ptičijim nadahnućem.</p>
<p>Tu fascinaciju nikako ne mogu zaboraviti.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Gerijatrijske krletke – biznis budućnostiPROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo