Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Berislav Pušić i Bruno Stojić osuđeni su i za zločine u Stocu

Piše: Izet PERVIZ

Završeno je još jedno suđenje za ratne zločine. Trajalo je četiri godine. Na kraju je, od pet optuženih, presuda donesena tek za dvojicu. Ostalima smrt nije dopustila da dočekaju posljednji udarac sudijskog čekića. Prvostepenom presudom Suda BiH od 18. septembra 2020. godine Mile Pažin osuđen je na godinu i šest mjeseci, a Vide Krešić je oslobođen. Sudsko vijeće zaključilo je da je van razumne sumnje dokazano da je Pažin 14. juna 1993. godine udario Admira Kaplana bajonetom i kundakom i zasjekao mu uho.

Optužnica potvrđena 14. septembra 2015. godine tereti ih da su, kao pripadnici HVO-a, od 13. jula do približno 2. augusta 1993. godine, na širem području općine Stolac nezakonito lišili slobode više civila bošnjačke nacionalnosti, među njima i žene i djecu, te ih držali zatvorene u Osnovnoj školi “Branko Šotra” u Crnićima u nehumanim uvjetima, izložene teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Zatvorenici su kasnije prebačeni u zatvoreničke objekte u Đulićima i Kaplan Mahali.

Na ovoj optužnici bili su i Mirko Raguž, Ivica Marković i Josip Krešić, ali su oni u međuvremenu preminuli. Postupak protiv Mirka Raguža obustavljen je još prije početka suđenja. Navodno se objesio, a neki mediji pisali su kako je prilikom hapšenja uzvikivao da treba hapsiti njegove nalogodavce, te da je bio spreman priznati krivicu. Ivica Marković umro je početkom jula 2019, a Josip Krešić u januaru 2020. godine. Suđenje je počelo 6. juna 2016. godine.

STOLAČKI DNEVNIK ZLA

Haški tribunal osudio je i za zločine u Stocu “hercegovačku šestorku” na 111 godina zatvora: predsjednika Vlade samoproglašene Republike Herceg-Bosne Jadranka Prlića na 25, ministra unutrašnjih poslova Herceg-Bosne Valentina Ćorića na šesnaest, predsjednika povjerenstva zaduženog za zatvore i druge zatočeničke objekte HVO-a Berislava Pušića na deset i načelnika Odjela odbrane HVO-a Brunu Stojića i zapovjednike HVO-a Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića na po dvadeset.

U ovoj presudi detaljno su opisani događaji u Stocu od aprila do oktobra 1993. godine. Tačka 1896: “Dokazi pokazuju da je počev od aprila 1993. HVO pokušao da prisili jedinice ARBiH da napuste opštinu. Konačno, 19. aprila 1993. HVO je razoružao i zatočio 183 pripadnika brigade ‘Bregava’ u kasarnu u Gubavici.” Tačka 1915: “Dokazi pokazuju da su 20. aprila 1993. 3. satnija 3. bojne Vojne policije HVO-a iz Stoca i vojnici HVO-a uhapsili ugledne Muslimane iz opštine Stolac i zatočili ih u Grabovini.” Tačka 1916: “Među tim muškarcima bili su pripadnici Civilne zaštite Stoca, odnosno doktor Kapić, direktor Koštane bolnice i predsjednik društva ‘Merhamet’ Ibro Mahmutović, učitelj Mehmed Dizdar, policajac Ragib Dizdar, Salko Marić zvani Zenda, Ibrahim Mahmutović, Šakir Turković, profesor, i Mohamet Šator, profesor.”

Tačka 1920: “Iz svjedočenja velikog broja svjedoka koji su preživjeli te događaje i iz dokumenata HVO-a proizlazi da su počev od 1. i 2. jula 1993. Vojna policija i 1. brigada ‘Knez Domagoj’ HVO-a provodili masovnu i sistematsku kampanju razoružavanja i hapšenja vojno sposobnih muškaraca Muslimana u opštini Stolac, konkretno u mjestima Pješivac Greda, Stolac, Prenj i Aladinići. Ti muškarci su zatim zatočeni u zatvore u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom i na Heliodromu.” Tačka 1921: “Brojni dokazi koji su predočeni Vijeću pokazuju da je ta kampanja bila usmjerena kako protiv Muslimana pripadnika HVO-a i ARBiH, tako i protiv civila. Među muškarcima bili su i Ferid Rizvanović, ekonomista koji je prije rata radio kao inspektor u finansijskoj instituciji SDK-a, Himzo Humačkić, radnik u preduzeću ‘Hepok’, Fahrudin Rizvanbegović, profesor, svjedok DD, ljekar opšte prakse, otac svjedoka BI, radnik u Opštini Stolac, Šefik Ratkušić, pripadnik brigade ‘Knez Domagoj’ HVO-a, i Huso Mehmed, pripadnik brigade ‘Bregava’ ARBiH.”

Tačka 1936: “Dana 13. jula 1993, oko 14:00, HVO je protjerao i uhapsio Muslimane u selu Pješivac Greda, među kojima su bila djeca, dojenčad, žene i starije osobe. Među tim osobama nalazilo se više članova porodice Kaplan, uključujući Fatu, Aišu, Sanidu, Enada i Salka. Dragan Bonojza, vojnik HVO-a, došao je pred kuću Fate Kaplan i ubio njenu sedamnaestogodišnju kćerku Sanidu, ispalivši rafal u trenutku kada je izlazila iz kuće i upitala ga: ‘Ma, ku’ ćete, odvode muške, đe ćete nas?’ HVO je stanovnike sela kamionom odveo u Jasoč, udaljen sedam kilometara od Pješivac Grede. Sanidina majka je morala ostaviti tijelo svoje kćerke na mjestu gdje je ubijena. Na osnovu zapovijedi Veselka Raguža, HVO je odveo uhapšene osobe u školu u Aladinićima / Crnićima. Počev od 13. jula 1993. oko 3.000 Muslimana, stanovnika sela s područja opštine Stolac, među kojima i iz sela Pješivac Greda, uključujući dojenčad, djecu i starije osobe, držano je desetak dana u školi u Aladinićima / Crnićima.” Tačka 1983: “Više svjedoka prepoznalo je Benu Zdenka i Mileta Pažina kao osobe odgovorne za zatočenički centar HVO-a u školi u Aladinićima / Crnićima. Svjedok CF identifikovao je Benu Zdenka kao pripadnika Vojne policije jer je nosio bijeli opasač. Vijeću nije poznato kojoj je jedinici pripadao Mile Pažin. Domobrani su bili zaduženi za nadzor nad školom i bili su pod zapovjedništvom te dvije osobe.” Tačka 1941: “Dana 2. augusta 1993. HVO je kamionima odvezao stanovnike sela do Bune i natjerao ih da pješače prema Blagaju, pucajući im pritom iznad glava.”

Tačka 1991: “S obzirom na prethodno izneseno, Vijeće na osnovu dokaza može da zaključi da je HVO zatočio žene, djecu i starije osobe u fabriku TGA…” Tačka 1992: “Dokazi pokazuju da je HVO od augusta do novembra 1993. u VPD-u zatvarao žene, djecu i starije osobe, Muslimane iz Stoca, od kojih su neki dovedeni iz škole u Aladinićima / Crnićima…” Tačka 2012: “Vijeće napominje da su muškarci Muslimani koje je HVO uhapsio u opštini Stolac bili zatočeni u Koštanoj bolnici između maja i oktobra 1993. Dokazi pokazuju da je HVO u Koštanoj bolnici zatočio muškarce Muslimane pripadnike HVO-a i ARBiH, kao i muškarce Muslimane koji nisu pripadali ni jednim oružanim snagama…” U narednim tačkama Vijeće konstatira da su od premlaćivanja u Koštanoj bolnici preminuli: Vejsil Đulić, Salem Đulić, Salko Kaplan, Ibro Razić i Suad Obradović.

Tačka 1953: “(…) Vijeće zaključuje da su vojnici HVO-a sredinom jula 1993. zapalili Sultan Selimovu džamiju u Stocu.” Tačka 1967: “S obzirom na prethodno izneseno, Vijeće se uvjerilo da su tri stare džamije u Stocu razorene krajem jula ili početkom augusta 1993. Vijeće, međutim, ne može da isključi mogućnost da su razaranja izvršile neke druge osobe koje su se u to vrijeme nalazile u gradu, naprimjer Hrvati koji nisu bili pripadnici HVO-a…” Tačka 1962: “Tako iz dokaza proizlazi da su 4. augusta 1993. vojnici HVO-a, među kojima su bili Marijan Prce, Vide Palameta zvani Dugi i Bošković s nadimkom Ćelo, uz upotrebu sile odveli žene, djecu i starije osobe iz grada Stoca i okupili ih – ponekad uz prijetnje, dopuštajući im da sa sobom ponesu samo jednu plastičnu kesu sa stvarima – na više mjesta u gradu, među kojima i u školi u Stocu, nakon čega su ih odvezli u Blagaj.” Tačka 2034: “Vijeće napominje da je 21. septembra 1993. Anđelko Marković, predsjednik HVO-a u Stocu, pred predsjednikom Tuđmanom izjavio da u opštini Stolac nije ostao više ni jedan Musliman…”

LOKALNI KATILI

Direktnim izvršiocima zločina na području općine Stolac suđeno je na Kantonalnom sudu u Mostaru. Ante Krešić i Petar Matić osuđeni su na dvije godine i šest mjeseci, odnosno na dvije godine. Oni su redovno tukli i mučili zatočenike u Koštanoj bolnici. Tako je 25. septembra 1993. godine Ante Krešić pozvao jednog zatočenika iz podruma i nogama ga udarao u rebra i šakama u glavu; 25. i 26. septembra jednog zatvorenika prikopčao je na žice poljskog telefona, a drugoj dvojici naredio da okreću ručku sve dok prvi ne bi izgubio svijest. Petar Matić je 4. augusta 1993. godine naredio jednom zatočeniku da se skine go, mlatio ga željeznom šipkom, a onda mu na gola leđa prikopčao metalne štipaljke i naredio nepoznatom vojniku HVO-a da okreće ručku na poljskom telefonu; istog dana pretukao je još jednog zatočenog civila, a drugog je natjerao da pojede kilogram duhana rasutog po podu i to tako da mu je glavu sve vrijeme držao prikliještenu čizmom na nozi; iste je civile, skupa s ostalim vojnicima HVO-a, premlatio metalnom nogom od stola, držeći im glavu pod mlazom vode, a onda im opet priključivao struju. Presuda je pravosnažna od 7. aprila 2010. godine.

Niko Obradović osuđen je na tri godine. Kao pripadnik Vojne policije HVO-a, tokom augusta 1993. godine u krugu Željezare Stolac, gdje se nalazio sabirni centar za nezakonito zatočene civile bošnjačke nacionalnosti, tukao je zatočenike dok su ukrcavani na kamione. U septembru i oktobru u Koštanoj bolnici nečovječno je postupao prema jedanaest civila, a prilikom ispitivanja mučio trojicu, tukući ih pendrekom, drvenim držalicama, šakama i nogama po cijelom tijelu, uslijed čega su dvojica gubila svijest. Među njima je bio imam, kojeg je nakon nekoliko dana vezao kablom oko vrata i vodio ga između stražara, a onda ga natjerao da se popne na stolicu i da moli, a da zatvorenici za njim ponavljaju molitvu. Na kraju je drugi dio kabla vezao za kuku u plafonu i u tri navrata izbijao mu stolicu ispod nogu, od čega je imam gubio svijest, a on ga je vraćao svijesti tako što ga je udarao nogama i polijevao vodom iz šlaufa. Presuda je pravosnažna od 1. februara 2007. godine.

Drago Palameta osuđen je na jednu godinu. On je, početkom jula 1993. godine, zajedno s još jednim pripadnikom HVO-a, iz jedne kuće gdje su bile zatočene, izveo tri žene bošnjačke nacionalnosti i poveo ih ispred sebe u kanjon rijeke Bregave da dozivaju muškarce da se predaju. Bilo je i pucnjave s okolnog stijenja gdje su se muškarci skrivali, ali meci su išli daleko od zarobljenica iza kojih su se dva pripadnika HVO-a krila. Dana 25. septembra 1993. godine, skupa s još nekim pripadnicima HVO-a, izveo je jednog muškarca iz Koštane bolnice i poveo ga u šumu da traže drugog muškarca, a kada ga nisu našli, odveo ga je u njegovo selo da traže pušku koju su našli i on ga je vratio nazad u Koštanu bolnicu. Presuda je pravosnažna od 22. juna 2006. godine.

Miroslav Raguž prvostepenom presudom od 26. marta 2012. godine osuđen je na dvije godine. Kao pomoćnik zapovjednika IV bojne “Knez Domagoj” HVO-a, zlostavljao je civile i ratne zarobljenike bošnjačke nacionalnosti u Stanici milicije u Stocu i Koštanoj bolnici. Pred Vrhovnim sudom FBiH održan je pretres 28. maja i 18. juna 2014. godine (K-6031/12-Kž) i daljih podataka nema.

Dragan Bunoza bio je osuđen na devet godina. U presudi pravosnažnoj od 5. oktobra 2005. godine piše da je 30. juna i 13. jula 1993. u mjestu Pješivac Greda, naoružan puškom, prisilio više civila, uglavnom staraca, žena i djece, da napuste svoje domove i pri tome ih zastrašivao, a 13. jula ubio je jednu žensku osobu pred njenim kućnim vratima, ispalivši u nju rafal iz automatske puške. Međutim, prije dvije godine mediji su objavili da je Dragan Bunoza “nevin robijao četiri godine, pet mjeseci i pet dana za zločin koji nije počinio i koji se sada na teret stavlja drugoj osobi”. Naime, krajem 2005. godine Bunoza je pobjegao u Hrvatsku i, nakon zahtjeva da kaznu služi tamo, 2011. godine završio je u zatvoru u Lepoglavi. Njegovom bratu i supruzi, pišu mediji, uspijeva da skupe nove dokaze i tako kantonalna tužiteljica Vesna Pranjić 2015. godine sudu upućuje zahtjev za obnovu postupka. Nakon toga, rutinski je uslijedila obustava postupka i prekid izdržavanja zatvorske kazne, pišu mediji. Bunoza je tužio državu Bosnu i Hercegovinu i kao nadoknadu za sve što je preživio traži 130.000 KM.

OPTUŽENI I OSUMNJIČENI

Za zločine počinjene na području općine Stolac aktuelna su još dva suđenja. Draženko Vidić uhapšen je 10. jula 2015. godine. Tog dana uhapšeni su i Mile Pažin, Mirko Raguž, Ivica Marković i Vide Krešić, optuženi za nezakonito hapšenje civila bošnjačke nacionalnosti, držanje u zatvoru i mučenje. Proces protiv njega vodio se na Kantonalnom sudu u Mostaru, a u rasporedu Apelacionog vijeća Vrhovnog suda FBiH bila je planirana sjednica za 5. novembar 2019. godine (ostalih podataka nema).

I proces protiv Mila Raguža vodi se pred Apelacionim vijećem Vrhovnog suda FBiH. Suđeno mu je pred Kantonalnim sudom u Mostaru po optužnici koja ga tereti da je kao pripadnik HVO-a nečovječno postupao i mučio zatočenike u Koštanoj bolnici. Dana 14. oktobra 2015. godine odbrana je zatražila izuzeće sudije Hame Kebe, koji je, kako su naveli, 1993. godine bio zatvoren od HVO-a, dakle, i sam je bio žrtva. Pretres pred Apelacionim vijećem bio je zakazan za 29. novembar 2018. godine (ostalih podataka nema).

Na “haškoj listi” nalaze se imena dvadeseterice osumnjičenih da su počinili ratni zločin na području općine Stolac. U kategoriji A su: Zlatko Vegar (Štefa Misita je, kako su pisali mediji, prilikom saslušanja od istražitelja SIPA-e Novaka Mijovića i Grge Hrgota, koje je obavljeno 16. novembra 2011. godine, kazala da je čula kako je prilikom napada na Tasovčiće 7. juna 1992. njen suprug bio teško ranjen, da su ga sutradan neki pripadnici HOS-a povezli u bolnicu i sreli su Zlatka Vegara iz Tasovčića i on je izdvojio njenog supruga Milana i strijeljao ga uz neko drvo pored trafostanice.); Boško Bošković (Mustafa Dizdar, nekadašnji zatočenik u Koštanoj bolnici, svjedočeći za medije, navodi da je i Boško Bošković činio zlo: “Boško Bošković, naprimjer, živi normalno u Dubravama dole.”); Drago Elek, sin Ljubin; Dragan Krešić (osumnjičen je za zločine u Koštanoj bolnici); Marijan Prce (Marijan Prce zvani Esmeralda uhapšen je u decembru 1998. godine od pripadnika SFOR-a zbog posjedovanja oružja, a spominje se i u tački 1962. presude Prliću i ostalima); Pero Raguž (nakon rata bio je načelnik Stoca; prvi je bosanski političar kojeg je OHR smijenio s pozicije načelnika jedne općine); Marinko Raić (Marinko Migo Raić jedan je od onih kojeg su svjedoci prepoznali kao čovjeka koji je maltretirao zatočenike u Koštanoj bolnici, danas je ugledni građanin Stoca i vlasnik autopraonice; nekadašnji zatočenik Amer Đulić tvrdi da je protiv Raića vođen postupak, ali je obustavljen nakon desetak godina istražnih radnji); Milenko Perić (u presudi Prliću i ostalima stoji da su Milenko Perić i Boro Perić, obojica pripadnici Vojne policije HVO-a, 3. augusta 1993. godine oko sat i po ispitivali i tukli pedesetsedmogodišnjeg Vejsila Đulića, zatočenika u Koštanoj bolnici, koji je nakon toga preminuo; isto je bilo i sa Salemom Đulićem) i Mirko Raić zvani Perutina.

U kategoriji B su trojica: Milenko Ivković zvani Cigo, sin Dragutinov, rođen 23. januara 1952. godine, Mitar Miličević i Ljubo Stepanović. U kategoriji C su peterica: Žarko Stepanović, Anto Raguž, rođen 1. marta 1962. godine (bio je svjedok odbrane na suđenju Miroslavu Ragužu pred Kantonalnim sudom u Mostaru.), Zdenko Raić Zdena, Dimitrije Šakota i Nikola Vujinović. U kategoriji E je Ivica Mustapić, a za Zdenka Benu nije utvrđena kategorija (dana 10. jula 2013. godine pojavio se kao svjedok pred Sudom BiH na suđenju Veselku Ragužu, za njega je tada navedeno da je bivši pripadnik Samostalne dobrovoljačke čete; spominje se i u tački 1983. presude Prliću i ostalima: “Više svjedoka prepoznalo je Benu Zdenka i Mileta Pažina kao osobe odgovorne za zatočenički centar HVO-a u školi u Aladinićima / Crnićima…”).

DVOJICA OSLOBOĐENIH

Optužnica da su počinili zločine na području općine Stolac oslobođena su dvojica pripadnika HVO-a. Veselko Raguž, nekadašnji komandant IV bataljona brigade “Knez Domagoj” HVO-a, pred Sudom BiH oslobođen je optužbe koja ga teretila da je tokom jula i augusta 1993. godine na području Stoca naredio, pomagao i učestvovao u nezakonitom zatvaranju 22 civila bošnjačke nacionalnosti, njihovom prijevozu u Koštanu bolnicu i logor “Dretelj”, deportaciji žena i djece na područje Blagaja, u nezakonitom hapšenju oko 1.500 civila u selu Crnici kod Stoca 13. jula 1993. godine, uključujući i ženu i djecu od kojih je četvero odvedeno u Stolac, a najmanje dvoje mučeno; da je u periodu od 13. do 15. jula naredio najmanje dvjema ženama da odnesu pismo poziva na predaju civilima koji su se krili na području Prenja, kada je na njih pucano; da je učestvovao u premlaćivanju jedanaest civila na području Maslina kod Stoca, koji su kasnije odvedeni u logor “Dretelj” i ondje ostali nekoliko mjeseci, da je naredio premlaćivanje jednog civila tokom istrage, te zajedno s drugima mučio dvoje civila u selu Jasoč i da je tokom augusta 1993. godine učestvovao u premlaćivanju i mučenju električnom strujom najmanje četiri civila koji su nelegalno držani u logoru “Dretelj”. Presuda je pravosnažna od 10. novembra 2011. godine. S njim na optužnici bio je i Ivo Raguž. On je za zločine na području općine Čapljina osuđen na tri godine zatvora.

Vlatko Jarak oslobođen je pred Kantonalnim sudom u Mostaru optužbe da je, kao pripadnik Prve brigade “Knez Domagoj” HVO-a, učestvovao u protuzakonitom zatvaranju i prisilnom preseljenju stanovnika bošnjačke nacionalnosti Stoca. Presuda je pravosnažna od 15. maja 2018. godine.