U mjestu Ravne kod Kladnja zabilježeni su fotografija i snimak djevojčice Selme Musić, koja je, nakon što se u Potočarima odvojila od majke, sama, bez pratnje, u grupi nepoznatih žena, dovezena na slobodnu teritoriju. Od tada je više niko nikada nije vidio i neizvjesno je šta se poslije dogodilo s ovom tada osmogodišnjom djevojčicom

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Uposleni u RTV Živinice uspjeli su pronaći snimak na kojem je Selma Musić, koja je tokom Genocida nad Bošnjacima, kao osmogodišnjakinja, bez pratnje odrasle osobe, deportirana u Kladanj. Od tada se Selmi gubi svaki trag, a neutješna porodica godinama traga za bilo kakvom informacijom koja bi ih mogla spojiti.

Sa sigurnošću se zna da je Selma živa stigla u Ravne kod Kladnja. O tome je svjedočila jedna fotografija autora Ahmeta Bajrića zvanog Blicko, a pronalaskom snimka, 25 godina poslije, taj je dokaz dobio na težini.

Naime, u metežu koji je nastupio padom Srebrenice u julu 1995. godine majka Alija Musić u Potočarima je iz vida izgubila najstariju kćerku Selmu, dok su petogodišnji Alen, dvogodišnja Elvira i šestomjesečni Sadik bili uz nju.

“Srebrenica je pala. Muškarci su otišli preko šume, a ostale žene s djecom i ja krenule smo prema Potočarima. Kada smo stigli, u Potočarima je bio haos, velika gužva. Srpski vojnici bili su u Potočarima. Strah se osjetio na svakom koraku. Ja sam nosila Sadika jer je on bio najmanji, a ostala djeca bila su ispred mene. U jednom je trenutku Selma samo nestala. Izgubila se. Sekunde su bile u pitanju, ali je nigdje nije bilo. Tražila sam je po onom narodu. Kakav je to metež bio, znaju oni koji su bili taj dan u Potočarima”, ispričala je Alija Musić prije tri godine našem novinaru Ademu Mehmedoviću.

Alija je tada dodala da je satima tražila svoje dijete po Potočarima: “Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam nikakvog glasa o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”, kazala je majka Alija, koja je prije nekoliko godina dala krv za DNK analizu, ali do sada Selmino tijelo nije identificirano. Također, otac Salim Musić, kada je prešao na slobodnu teritoriju, bezuspješno je tražio Selmu po dječijim domovima, školama i sportskim salama u kojima su privremeno bili smješteni raseljeni ljudi.

Petnaestog jula ove godine redakciju RTV Živinice kontaktirala je Adira Husić, koja je zamolila Jasminka Razića, v. d. direktora JU RTV Živinice, da pregleda dio ratne arhive, konkretnije snimke dolaska ljudi iz Srebrenice tokom Genocida.

“Naravno, to nisam mogao odbiti, iako sam znao da će to zahtijevati dosta rada i vremena, jer arhiva nije bila najbolje klasirana, bila je na VHS kasetama. Kolega Nihad Kovačević i ja smo dan po dan pregledali materijale. Bilo je to mukotrpno jer nismo znali da li ćemo išta naći”, naveo je Razić.

Nihad Kovačević, koji radi na poslovima tehnike, znao je gdje se nalaze snimci i gdje treba tražiti.

“Te sam snimke presnimio s VHS-a, unio sam ih u računar i trudio sam se detaljno ih pregledati. Imamo dosta materijala. Osim snimaka iz Kladnja, tu su i snimke s Dubrava, kao i dolazak Sadako Ogate, bivše visoke povjerenice UN-a za izbjeglice. Kada sam pronašao snimak, pozvao sam direktora i utvrđivali smo pomoću fotografije radi li se o istoj djevojčici, zumirali smo i pauzirali snimak. Htjeli smo biti u potpunosti sigurni prije nego što smo obavijestili porodicu jer bi bilo neodgovorno i neugodno da smo Selmu zamijenili s nekom njoj sličnom djevojčicom. Porodica nam je i potvrdila da je upravo riječ o Selmi Musić”, rekao je Kovačević.

Kada se snimak pauzira, vidi se određen broj osoba oko te djevojčice. Osobe su u pokretu, u jednoj velikoj grupi ljudi koja je dovezena u Ravne.

“Nakon što smo pronašli Selmu na snimku, ljudi su se po društvenim mrežama angažirali da traže žene koje se nalaze pored nje. No, svako ko se zadesio tih julskih dana 1995. godine u Kladnju ili Nezuku zna da su ljudi dolazili istraumirani i da se sve dešavalo u trenutku, tako da nisam siguran da li bi se žene sa snimka mogle sjetiti Selme. Ono što se vidi na snimku djeluje kao da Selma ide sama, malo ispred neke žene. Činjenica je da je ta djevojčica živa stigla u Kladanj, a sve što se u narednim danima, pa i godinama dešavalo zaista je misterija. Nadamo se da je ona i danas živa i saosjećamo s njenim roditeljima. Voljeli bismo da se spozna sudbina Selme Musić”, poručio je Razić, koji smatra da se trebaju pregledati spiskovi Crvenog križa, UNHCR-a i svih humanitarnih, vladinih i nevladinih organizacija koje su u tom i postratnom periodu radile na prijemu i zbrinjavanju te liječenju ljudi.

“U svakom slučaju, mi smo spremni da istražnim organima ustupimo kompletan, duži snimak, na kojem su i osobe koje su davale izjave. Voljni smo pomoći”, dodao je Kovačević.

Ahmet Bajrić zvani Blicko fotografirao je u julu 1995. godine ljude koji su dolazili iz Potočara.

“Čudno mi je da na ostalim fotografijama nisam uspio naći Selmu. Najvjerovatnije je prošla i otišla dalje, ali njen je amidža na njoj vidio Selmu i obavijestio roditelje. Majka nije mogla da vjeruje da se poslije toliko godina pojavila fotografija njene kćerke. Kontaktirali su me i razgovarali smo. Jedne prilike su i dolazili kod mene. Bilo bi mi baš drago da se sav moj proces fotografiranja proboja Srebreničana zaokruži pronalaskom jednog živog bića koje je nestalo i koje je bilo otpisano”, navodi Bajrić.

Istražni organi Sjedinjenih Američkih Država, gdje Selmina porodica sada živi, uključeni su u ovaj slučaj.

Roditelji su uvjereni da je njihova najstarija kćerka živa, a neki nagađaju da je zbog problema s rukom prevezena u zemlje Zapadne Evrope na liječenje i da možda i danas ondje živi. No, ako je tako, postavlja se pitanje da li je mogla zaboraviti svoj identitet i da li se sjeća svojih roditelja.

“Ako nije pretrpjelo teška oštećenja određenih dijelova mozga, fizičkom povredom ili na neki drugi način, dijete uzrasta od sedam-osam godina trebalo bi da se sjeća svega bitnog što se dešavalo tada i u prethodnih nekoliko godina, a posebno onoga što je vezano uz porodicu, roditelje, vršnjake i ambijent u kojem je dijete boravilo. Poznato je da se najranija sjećanja kod odraslih osoba javljaju iz doba kada su imali četiri ili pet godina. Uvijek se pamti ono što je vezano uz snažne emocije, naprimjer ljude uz koje se dijete osjećalo sigurno, trenuci kada se savladao neki važan cilj itd. Nekih ljudi i situacija dijete se neće sjećati kada odraste, ali će svakako pamtiti osjećanja vezana uz određene osobe, kao i situacije koje je proživjelo. Što se tiče uspomena na roditelje, djeca se sjećaju svojih roditelja po sigurnosti koju su osjećala uz njih dok su odrastala”, pojasnio je za Stav prof. dr. Izet Pajević, neuropsihijatar, redovni profesor Psihijatrije i Medicinske psihologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.