Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata
, rodom iz Koraja i porijeklom iz tradicionalno ulemanske porodice Zenunovića.</p>
<p>Rodio se 1875. godine u Koraju, u kojem završava medresu i postaje imam korajske Atik džamije. Uzgred, svi njegovi preci bili su imami i hatibi Atik džamije, te muderisi korajske medrese.</p>
<p>Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i, kako je već navedeno, napisao znatan broj radova iz oblasti islamistike. Između ostalog, pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata.</p>
<p>Na svu sreću, za razliku od brojnih iznimno značajnih, a na margine kolektivnog sjećanja potisnutih ličnosti, život i djelo hafiza Zenunovića nije zaboravljeno, naprotiv, zaokuplja interes struke, pa je njegovom djelu 1996. godine posvećen simpozij u organizaciji BZK “Preporod” iz Zenice i Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva.</p>
<p>Prof. dr. Omer Nakičević, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, o njegovom djelu će, pored ostalog, zapisati:</p>
<p>“Metod koji je prakticirao S. Zenunović kod prijevoda Kur'ana primijenit će i kod prijevoda hadisa. Ovo znači da tekst hadisa i njegov prijevod piše linearno, da tekst podvlači jednom linijom i da kod prijevoda koristi pismo arebicu. Osnovni tekst je vokaliziran, pismo sulus, a mastilo crne boje.</p>
<p>Preokupacija njegova interesovanja kod prijevoda hadisa koji su nam dostupni, između ostalog, odnose se i na prsten i pečat Vjerovjesnika. Mi sada ne znamo šta je razlog tome, ali je značajno da se Seid Zenunović, autor tako značajnih originalnih radova ili prijevoda, upustio u tri najosnovnije naučne discipline islamistike: prijevod Kur'ana, prijevod glavnog pravnog djela hanefijske pravne škole (mezheba) <em>Multeka al-Ebhur</em>, i evo sada i hadisom i to djelom <em>Šemail</em>, koje govori isključivo o Vjerovjesniku, a sunnet ili hadis svodi se u krajnjoj liniji na način života Vjerovjesnika (s. a. v. s).”</p>
<p>Hafiz Seid Zenunović šire je poznat i po svom <em>Mevludu</em>, koji je spjevao i štampao 1929. godine, arapskim pismom i na našem jeziku, a spjevao je i dva vefata: <em>Smrt hazreti Muhameda, s. a. v. s</em>., i <em>Smrt hazreti Fatime</em>, r. a., ali ih nije odmah objavio, nego u rukopisu “pustio u narod”, da ih pojedinci prepisuju i šire.</p>
<p>Zenunovićevi vefati prepisivani su u Koraju i okolnim mjestima, a pretpostavlja se da ih je spjevao oko 1925. godine. Tako su, “puštena u narod”, oba njegova vefata, u nečijem prijepisu, došla i do čuvenog muderisa Alije Sadikovića iz Janje (reis Čaušević zvao ga je “hodža sveznalo”) koji je uočio da u vefatima ima dosta grešaka koje su prepisivači napravili, pa je kao prijatelj Seid-efendijin ispravio uočene greške, te na kraju vefata izrekao:</p>
<p> </p>
<p><em>(…) Vefate je Zenunović pravio,</em></p>
<p><em>Sadiković dod’o i popravio.</em></p>
<p><em>Ti si vefat baš fino napravio,</em></p>
<p><em>Ali svijet pošlje ga iskrivio.</em></p>
<p><em>Nešto ispustili, nešto dodali,</em></p>
<p><em>I po sebi neki prekrojavali.</em></p>
<p> </p>
<p>Hafiz Seid-efendija Zenunović preselio je u Koraju 1932. godine i ukopan u haremu Atik džamije, a ovaj skromni osvrt na njegov život, djelo, pisanu ostavštinu, nastojanje je autora ovog teksta da hafiza Zenunovića i njemu slične, a, Bogu hvala, ima ih mnogo, otrgne od zaborava i učini neodvojivim dijelom kolektivne kulture sjećanja, one kulture koja nam, kao narodu, usudio bih se reći, tako bolno nedostaje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
