Jablaničko jezero obično se svake godine u zimskom periodu prazni radi proizvodnje električne energije. Ovo čovjekovo jezero, stvoreno njegovim umom i radom, tada otkrije svoje tamno dno i ostatke onoga što je prije šezdeset godina, prilikom njegovog stvaranja, potopljeno. Mezarja, temelji kuća i džamija, magacina i ostaci stare austrougarske uskotračne pruge koji se ukažu ispod mulja i blata podsjećaju da je ova potopljena plodna dolina rijeke Neretve ne tako davno bila gusto naseljena. Ti prizori nakratko u medijima postanu atrakcija, umjetnicima inspiracija, a probude i nostalgiju kod onih koji se još sjećaju rodnog kraja iz kojeg su bespoštedno protjerani, a njihove kuće sravnjene sa zemljom. To su mještani današnjih Lisičića, Ostrošca, Ribića, Čelebića, Orahovice i okolnih sela

U dolini Neretve, nizvodno od Konjica, sve je bilo srušeno i potopljeno osim jedne munare. Priču o misterioznoj munari koja viri iz Jablaničkog jezera prvi sam put čula još u djetinjstvu od nane Nure. Ona je porijeklom iz Glodnice, naselja blizu tadašnjeg trgovačkog i privrednog centra Ostrošca. Saznavši za to, kao djeca smo ronili do iznemoglosti, preplivavali jezero uzduž i poprijeko tražeći munaru o kojoj nam je pričala. Svake godine čekali smo ispuštanje jezera, hodali po blatu i mulju, ali bezuspješno. Munaru nikada nismo pronašli, nismo čuli ni ezan, a s vremenom smo prestali vjerovati da je ikada i postojala. Nana je “preselila”, ali priča o munari ostala je živjeti kao daleka legenda koja me samo podsjećala na djetinjstvo. Otkrila sam je ponovo dvadeset godina nakon njene smrti, ovaj put ne kao legendu nego kao stvarnu priču koja simbolizira otpor stanovnika Lisičića potapanju ovog mjesta.

Sve je počelo u jesen 1946. godine, kada se u Jablanici okupilo trideset stručnjaka iz cijele Jugoslavije. Njihov zadatak bio je da razmotre dva projekta za izgradnju sistema hidrocentrala na Neretvi i Rami. Odlučeno je da se ovlada nepresušnim zelenim zlatom koje teče. Usvojen je projekt inženjera Jeroslava Černija prema kojem je trebalo izgraditi branu i stvoriti jezero od 400 miliona kubnih metara vode, dugo 30 km. Time je planirano potapanje plodne doline Neretve i gradića Ostrošca, te brojnih okolnih mjesta.

O kakvim je mjestima bilo riječ govori i činjenica da je Austro-Ugarska ulagala u privredu i poljoprivredu ovog kraja, a 1888. godine napravila i prugu koja je prvobitno išla iz Metkovića do Ostrošca. Radilo se o četirima plodnim poljima, ostrožačkom, ribićkom, lisičićkom i orahovičkom, na kojima je skoro sve uspijevalo, a posebno voće, žito i kukuruz. U knjigama se spominje i jablaničko vinogorje, u kojem je uspijevalo dvadeset vrsta grožđa. Bio je to bogat kraj u kojem su ljudi živjeli od svoga rada.

Uskoro je, nakon sastanka stručnjaka, počela izgradnja hidroelektrane u Jablanici. Mještani potopljenih mjesta kažu da je rađanje jezera bilo bolno i da je podsjećalo na uništavanje. Na početku su na to gledali s nevjericom: “Zar da ovakvu Neretvu ukroti nekakva brana? Nisu vjerovali da je to moguće”, priča Hamdo Borić, mještanin današnjih Lisičića. Nadali su se da će Neretva, kad dođu velike kiše, odnijeti gradilište i branu i da će sve opet biti mirno kao i prije. Ali, brana je rasla.

Seli kuda znaš

Stiglo je naređenje. Morali su se iseliti i napustiti zavičaj.

Hamdo kaže da su i stoka i ljudi i žito, svi tovareni u ćirine vagone na željezničkoj stanici u centru nekadašnjih Lisičića. “Nije bilo duše koja nije plakala. Nije se znalo ko više vreči, ljudi ili goveda”, priča Hamdo.

Njegov rođak Hajrudin Sarajlić kaže da se potapanjem desio egzodus stanovništva. “Lisičići su staro naselje u kojem su ljudi živjeli još od neolita. S ciljem da se pokaže snaga tadašnjeg režima izmješteno je cjelokupno stanovništvo”, priča Hajrudin.

Izgledalo je kao da je rat bahnuo u mirnu dolinu rijeke. Da bi dno budućeg jezera bilo ravno, trebalo je sve ukloniti, svaku ogradu, svako drvo, svaku voćku i kuću.

“Nema nećeš. Ko neće, tuku ga i gone. Danas šljive obrali, a sutra ih počeli sjeći. Babo meni viče: ‘Ja ih sadio, ja ih nemam duše sjeć'”, kaže jedan mještanin Lisičića.

Obavljena je eksproprijacija zemljišta, ali ne na zadovoljavajući način. Jedan kvadratni metar koštao je dva dinara. Prema riječima mještana, za najbolji voćnjak nisi mogao kupiti ni šibicu.

Samo su u Lisičićima postojala tri mezarja, što pokazuje da je ovo nekada bilo veliko naselje. “Niko nije izmjestio mrtve. Kad su rahmetli predsjednika Aliju  stranci pitali što ne bježi, poput drugih predsjednika država u ratu, odgovorio im je: ‘Ne mogu pobjeći zato što su mi groblja ovdje. Groblja deda, nana. A ljudi bez groblja isto su k'o i drvo kad ga izvadiš iz zemlje. Ono može živjeti dan-dva sa žilama i onda umre'”, kaže Hamdo.

“Ljudi su potapanje prihvatili s negodovanjem, ali kao u svim velikim državnim planovima, nisu se ništa pitali”, priča Hajrudin.

Jedan se pobunio

Jedini koji se usprotivio vlasti, a da za to znamo, bio je rahmetli dedo Avdo Sarajlić iz Lisičića. Priču o dedi ispričali su nam njegovi unuci Hajrudin i Hamdo.

Kada su predstavnici tadašnje vlasti 1953. godine došli da ruše njegovo selo, Avdo se nije pobunio zbog kuće i njive, nego zbog rušenja džamije u kojoj je bio mujezin i koju je održavao.

“Postoje arhivski snimci na kojima se vidi čovjek s brkovima kako skače na ćuskije i pajsere. Trči od jednog do drugog ćošeta džamije. To je naš dedo. A kad je vidio da im ništa ne može, on se fino popne na munaru i njima pameti dotekne”, priča Hamdo Borić, Avdin unuk.

“Govorio im je: ‘Đe ćeš rušiti džamiju, Božiju kuću?!’ I na snimku se vidi. Došli radnici, a on se ne boji, zamahuju na njih. Kad se popeo na munaru, nisu mogli nastaviti rušenje, a ne mogu mu prići. Nije ni njima odgovaralo da ruše munaru, jer, ako je sruše, ubit će čovjeka. Tako je minaret ostao. Milicija je dedu gađala kamenjem ne bi li sišao. On se nije dao. I onda su ga se okanili”, prepričava Hajrudin, Avdin unuk od njegovog najstarijeg sina.

U međuvremenu je voda nadolazila, baš kao što nadolazi ovih dana. Munara je ostala. Nekoliko godina nakon potapanja, njezin vrh virio je iz jezera, a čamci oko nje plovili. Sve dok se nije sama obrušila. “Kada je jezero odlazilo, prvo nam se ukazivala munara, a kad je dolazilo, posljednja je s rastom vode nestajala. To je godinama bilo tako”, kaže Hamdo i dodaje da se i ti prizori mogu vidjeti na arhivskim snimcima, u šta smo se i sami uvjerili na osnovu starih dokumentaraca o Jablaničkom jezeru.

Hajrudin je s dedom Avdom proveo djetinjstvo. Kaže da je bio poseban čovjek. “On o tome nikada nije govorio. To je i inače problem u Bošnjaka. Mnogo je neispričanih priča. Neke stvari o dedi saznao sam tek snimajući dokumentarac o potapanju Jablaničkog jezera prije nekoliko godina”, kaže Hajrudin.

U brdovitom području, s desne strane jezera, koje je nekad služilo kao ispaša za stoku, i na kojem su se nalazili vinogradi, Avdo Sarajlić imao je veliki komad zemlje. Prvobitno se sakrio ispod stožine, pa onda na svojoj zemlji od dasaka skovao sebi barakicu.

Neki su u druga naselja presadili korijene života. Zemljom koju su dobili kao zamjenu za svoju nisu bili zadovoljni, a u tuđini nisu bili prihvaćeni. Bili su pridošlice. “Vraćali se u zavičaj i nastanjivali se do linije do koje je dopiralo jezero kad nadođe. Ko je god bio pod stogom, po strančugama oko jezera, platio je 5.000 kazne”, priča jedan od mještana Lisičića.

I dedo je plaćao kazne, ali nije se dao. Nije htio da ide i okanili su ga se. Nakon toga je napravio kuću, a deset godina poslije potopa organizirao akciju pravljenja džamije. Oko džamije nastadoše današnji Lisičići.

“Da dede nije bilo, moguće da Lisičića danas ne bi ni bilo”, konstatira Hajrudin.

S onima koji su se oduprli i preživjeli egzodus, a neki se i vratili iz prinudnog iseljeništva, sagradio je novu džamiju. Može se reći da je rodonačelnik današnjih Lisičića. Svoj je život posvetio održavanju džamije i bio je njen mujezin sve dok nije preselio na ahiret.

“Pričaju ljudi, oni bi sjedili i pili, a dedo ode pa: ‘Allahu ekber, Allahu ekber!’ Kad se džamija trebala praviti, dedo je došao majci i pitao je ko će majstorima ručak spremati. Šta će, majka k'o kćerka, ona pristane. Ali nije tu bilo vode. Tada je moja majka završila u bolnici, imala je samo 42 kg”, sjeća se Hamdo.

Džamija je s vremenom dorađivana. Jedan komšija donirao je novac za abdesthanu, drugi za mrtvačnicu, a jedan od dedinih unuka, arhitekta po struci, s porodicom je napravio u haremu džamije hair-česmu u obliku munare, kao simbol dedine borbe.

Česmu su poklonili džematlijama Lisičića, svim ljudima dobre volje i svim putnicima namjernicima iz Bosne i Hercegovine i iz cijeloga svijeta. “Neka vas njena voda umije, okrijepi i ojača u duhu onom kako je Avdo živio i kako je i nas učio: Vjerujte u Allaha i poštujte ljude!”, poručili su Avdini potomci.

Oko česme se nalaze autentični kameni stubovi koji su držali šerefu džamije koju je dedo branio. Skupa s komšijama izvukli su ih kad se jezero povuklo. “On je založio svoju najbolju njivu dolje. Tad su se dijelili certifikati. Reko je: ‘Neću ni certifikate ni ništa, dajte da izvučemo nešto sa džamije!’ Uz hair‑česmu su iskorišteni”, priča Hajrudin.

Nana Fata i dedo Avdo

Džamiju u Lisičićima posjetila je i glasovita Fata Orlović iz Bratunca, a Hajrudin joj je tom prilikom ispričao priču o dedi Avdi. “Pazi njenu gestu. Dva i po miliona joj daju Dodik i Kačavenda. ‘Ne dam’, kaže, ‘vi ste mog Šaćira ubili! Ne može!’ Nana je vidjela šipak koji je rastao u mojoj bašti na dedinoj zemlji i kaže mi: ‘Što bih voljela šipak.’ A ja šipak iščupam i stavim u kesu. Nana Fata ga posadi pored crkve u svojoj bašči i on se primi. Dedo Avdo je bio isto ono što je danas nana Fata. Dok je takvih, bit će Bosne”, zaključuje Hajrudin.

Sjeća se da su svi oni živjeli s nostalgijom, ali njegovo je djetinjstvo vezano za jezero koje je tada bilo čisto. “Mi smo se tuda kupali, bosi hodali. Hvatali ribu na kanafu. Ribe bilo. Sad se evo digla halabuka, kao pomor ribe, a tad je bio pomor čeljadi, dakle egzodus, a manja je bila halabuka negoli što je danas oko ribe”, izričit je Hajrudin.

Kaže da je dedo bio blage naravi. “Vazda po istilahu, zamota škiju, pa polahko. Bio je produhovljena duša, bez srkleta. Moja je majka bila stroga. Jednom mi isplela fini poluver, a ispred kuće bilo blato. Ja se prostro po blatu. Znao sam, majka će me išibat što sam taze, novo uprljao. Dedo zna da je majka oštra i on me, da ona ne vidi, uzeo pa me pere. A ja mali”, kroz smijeh se Hajrudin sjeća dede.

Sadašnji imam džamije u Lisičićima Ćamil Pinđo kaže da svi o Avdi pričaju samo najbolje. Iako nije bio akademski obrazovan i školovan čovjek, vlastitim primjerom pokazao je kako treba biti privržen svojoj vjeri, smatra Pinđo.

“On je bio na čelu tog otpora. Ne može se nazvati buntovnikom. Ako se borite za svoje, to je borac. Po islamu se morate boriti, borba je dio našega života. On se borio za opće dobro. Nije džabe baš on jedini ovdje ukopan”, priča Pinđo, pokazujući na Avdin mezar.

Dedo Avdo preselio je 1975. godine u sedamdesetoj godini. Rodio se u Lisičićima na obali Neretve, a umro je u Lisičićima na obali Jablaničkog jezera. Svoju vjeru i svoj patriotizam iskazivao je cijelog života. Konsenzusom džematlija odlučeno je da se ukopa u dvorištu, odmah pored džamije. Nijednog mezara nema u dvorištu osim Avdinog. S džamijom je živio, za džamiju se borio, pokraj džamije je ukopan.

Suljo i Mujo, simbol herojstva i prkosa

Tako se rodilo čovjekovo jezero, a mnoge priče ostaše vječno zarobljene u njegovim dubinama. Voda je pokrenula turbine i pretvorila se u snažnu bujicu energije i svjetlosti. Električna energija iz Jablanice tekla je po cijeloj državi, a pojedina sela udaljena samo nekoliko kilometara od brane dobila su struju tek 1972. godine.

Nakon potopa, javljaju se novi problemi komunikacije s jedne strane jezera na drugu jer se nije razmišljalo šta će biti s ljudima s desne strane Neretve i u dolini Neretvice. Ostali su izolirani.

“Puta nije bilo, a ni mosta. Naš život bio je vezan za čamac. Kako ljudi danas imaju po dva auta, tako je svaki naš čovjek u Lisičićima tada imao čamac. Drva su kupljena čamcem, na posao se išlo čamcem i đaci u školu morali su putovati čamcem. Kad je Neretva bila mala, pregazili bismo je, a kad bi nadošla, išli smo u Konjic na željeznički most, pa se vraćali nazad u Čelebiće u školu”, sjeća se Hamdo.

Put iz Lisičića do Konjica napravljen je tek sedamdesetih godina.

Dedini potomci osnovali su Udruženje potopljenog područja, a za logo odabrali upravo munaru. “Mislili su da ćemo staviti čamac kao zaštitni znak, a mi hoćemo munaru zato što nas asocira na te belaje i na našu borbu. Ona je posljednja nestajala u vodi i prva se vraćala”, kaže Hamdo.

Priča da su u toj neimaštini svi krenuli u školu. “Bila je među nama neka pozitivna ljubomora pa smo se takmičili.” Selo Lisičići danas ima pet doktora nauka. Porijeklo odavde vodi dvjesto visokoobrazovanih osoba. “Dobro smo igrali fudbala, nit smo pili, nit smo pušili, pa su nam stariji ljudi odmah pored džamije napravili igralište. To je bilo dvadeset godina prije agresije. Ovdje je i Dragan Čović dolazio igrati. Prije potopa imali smo igralište bolje nego ‘Velež’ u Mostaru”, sjeća se Hamdo.

Odmah nakon rata organizirali su plivački miting “Suljo i Mujo”, koji se u Lisičićima od tada tradicionalno organizira. “To je maraton preplivavanja Jablaničkog jezera na drugu stranu. Među prvim je takmičenjima uspostavljenim u Bosni i Hercegovini nakon rata”, kaže Hajrudin, inače profesor mašinstva.

Memorijal nosi ime po dvojici veselih i hrabrih mladića: Izudinu  Sarajliću Sulji (1965–1993) i Mustafi Boriću Muji (1962–1992). Rođeni su na Jablaničkom jezeru u Lisičićima, a odrasli i živjeli uz Neretvu u Konjicu. Obojica su poginula herojski braneći svoj grad. Suljo je posthumno odlikovan Zlatnim ljiljanom, a Mujo Zlatnom policijskom značkom. Obojica su unuci dede Avde Sarajlića.

“U njihovim životima i imenima kao da je bogomdana simbolika Bosne i njene mladosti, svih njenih Sulja i Muja. Sinonim za šalu i veselje postade sinonim prkosa i herojstva”, kaže Hajrudin.

Današnji dedini potomci pozivaju sve na učešće na plivačkom mitingu, ne da bismo se “ponosili žrtvama” već da bismo se sjećali, da ne zaboravimo, da se ne bi ponovilo.