Dvoličnost je zanimljiva. Bolno tužne i pretjerano nasmijane maske od gipsa ili nečeg sličnog preklapaju se iznad ulaza u stare teatre. Maske lica muza. Melpomene i Talije. Lica na licu licemjera oživljavaju i pomjeraju se dok ih gledaju
, a “prozivač” je, stjecajem okolnosti, obolio od ratne more, kojoj na kraju nije odolio. Ipak, sjećam se ovog događaja kao nečeg što nas vraća u drugo vrijeme – u vrijeme naše mladosti.</p>
<p>Bila su to vremena kad su se filmovi u malim kinima gledali gotovo interaktivno. Naprimjer, dok se neko šulja kao lopov ili kao detektiv, iz sale se čuje: “Vidim te!” i tome slično. U nekom napetom prizoru neko zaviče: “Ima li u sali doktora?!” Zaustavi se projekcija, upali svjetlo i neko iz sale kaže: “Ja sam doktor, kome je potrebna pomoć?” A odgovor je, naravno: “Doktore, kako Vam se sviđa film?”</p>
<p>Periferijska i provincijska kina bila su opsjednuta Frankensteinom i njegovim monstrumom, Drakulom itd. Bijaše se zaista opasno vraćati kući. Danas je stvarnost preobličena u ogledalu magijskog realizma, ali i <em>Kuća duhova</em> Isabel Allende, naprimjer, nije daleko od noćne more. Dvoličnost je dopadljiva. Gelender bi o tom čitav dan izlagao svoj usmeni ogled.</p>
<p>– Dvoličnost je dobra u ljubavnim igrama. Svašta se može postići. Naravno, ne treba u tome pretjerivati.</p>
<p>– Dobra je i u policiji – kažem ja – znaš ono: dobar i loš policajac. Ni u tom nije dobro pretjerivati.</p>
<p>Dvoličnost je zanimljiva. Bolno tužne i pretjerano nasmijane maske od gipsa ili nečeg sličnog preklapaju se iznad ulaza u stare teatre. Maske lica muza. Melpomene i Talije. Lica na licu licemjera oživljavaju i pomjeraju se dok ih gledaju. Znaju da u događajima na pozornici žive njihovi rođaci. Iako izgleda čudno, paradoksalno, ali i javnost voli dvoličnost. I uvijek ima odgovor, čak i kad nema nikakve sumnje u ono o čemu je riječ: “Vidi kako su smjestili našem čovjeku.”</p>
<p>Univerzalni, lijepi odgovor zbunjenom licu stvarnosti. Ogrnuli smo se svojom jaknom, oni svojom. Znamo da imamo skrivenu boju, kao što znamo da oni imaju svoju. I tako smo svi zadovoljni navijači. Boje su slika svijeta. Uvijek je dobro biti neko drugi. Drugi je uspješniji. Ako je taj drugi živ, kad odlučimo biti on, ko mu je kriv. Provjerena iskustva u ovom dijelu svijeta kazuju da ga je najbolje optužiti što se predstavlja kao da je on – on.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
PUPA HAVASljedeći članak
MAMUZANJE MRTVE KOBILE
PROČITAJTE I...
KAMIONDŽIJA IZ “IŠARETA”
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim