Tekst je ovo o herojskom otporu agresiji, o 248 šehida Žepske brigade, o 127 ranjenika, o devet dobitnika priznanja “Zlatni ljiljan”, o tri nosioca priznanja “Zlatna policijska značka”, o dva nosioca priznanja “Srebrni štit”, o ljekarima koji nisu bili hirurzi, ali su obavili desetke operacija, uključujući 26 amputacija, o učiteljima i nastavnicima, o agresoru i njegovim zločinačkim namjerama, o padu Žepe, proboju na slobodnu teritoriju, ali i o historiji Žepe, tradiciji i kulturi ovog područja. Sve to satkano je u monografiji Žepska brigada u ratu 92-95, koju je priredila grupa autora, a koja je upravo izašla iz štampe kao odličan svjedok historije i života u Žepi s akcentom na vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) i oružani otpor agresoru

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Kad si na granici, uvijek si u belaju. Žepa je na granici od kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu 1878. godine i od tada je u svakom ratu izložena stradanju. Nažalost, pisanih dokumenata, historijskih, publicističkih i drugih radova o Žepi nema, pa se svi događaji do Drugog svjetskog rata svode na priče prenošene s koljena na koljeno, a što na koncu postaju legende. Iako su Bošnjaci Žepe stradali u Prvom svjetskom ratu prilikom srpske ofanzive, kada su austrougarske snage potisnute do Romanije, precizni podaci o tom događaju ne postoje. Priče prenošene u porodicama govore o zbjegu jednog broja Žepljaka u srednju i zapadnu Bosnu, a govori se i o masovnim ubijanjima, poput ubistva 18 ljudi u Čavčićima, paljenju kuća i uništavanju imovine.

Drugi svjetski rat Bošnjacima Žepe donosi nova, masovna stradanja koja se mogu okarakterizirati kao genocid. U kasnu jesen 1941. godine četnici predvođeni Rajkom Čelonjom upadaju u žepska sela iz pravca Srebrenice, a druge četničke jedinice iz pravca Rogatice. Vojno sposobni Žepljaci, njih 500 do 600, predvođeni efendijom Konakovićem, odlučuju se za proboj prema Rogatici, ostavljajući nezaštićene civile. Na osnovu autentičnih svjedočenja i kasnijih analiza na osnovu statističkih podataka s popisa, zaključuje se da je u Žepi ubijeno oko 1.000 Bošnjaka, što je veliki broj na ukupnu populaciju od 3.000 stanovnika.

Da je ovdje bila riječ o genocidnim namjerama, pokazuje svjedočenje Ibrahima Hodžića iz sela Godomlja, koji bilježi da je, od 367 žitelja ovog sela, rat preživjelo njih 55. Ubijeno je na razne načine 112 muškaraca, 114 žena i 86 djece, ukupno 312 osoba, ili 85% ukupne populacije u selu.

Svjesni stradanja od četnika tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, Žepljaci agresiju na Bosnu i Hercegovinu u aprilu 1992. godine dočekuju spremnije. Zvanično se s pripremom i organizacijom odbrane Žepe počinje 11. januara 1992. godine nakon sastanka predsjednika SDA Han-Pijesak Himze Mujkića, predsjednika SDA Žepa Salima Ćeske, Age Podžića, predsjednika Skupštine mjesne zajednice Žepa, te rezervnih starješina i drugih osoba koje su mogle pomoći u organizaciji odbrane. Počinju pripreme, 13. marta 1992. godine formira se Patriotska liga Žepe, a onda u aprilu i štabovi Teritorijalne odbrane Podžeplje i Žepa. Već u maju formiran je i Regionalni štab TO Žepa. Proglašenjem ratnog stanja u Bosni i Hercegovini jedinice TO prerastaju u Oružane snage.

Tako se u Žepi 12. jula 1992. godine formira Ratno predsjedništvo regije Žepa na čelu s dr. Benjaminom Kulovcem, a za komandanta Oružanih snaga regije Žepa imenuju Ramu Čardakovića. Tada bivaju formirana dva žepska odreda, od kojih je 27. januara 1993. godine formirana 1. žepska brdska brigada na čelu s Avdom Palićem. Od ove brigade formira se 8. oktobra 1994. godine 285. istočno-bosanska lahka brigada Armije RBiH kao dio 28. divizije Srebrenica. Nakon pada Žepe, evakuiranja civila i proboja vojnika na slobodnu teritoriju, pri čemu je poginulo 89 vojnika, došlo je do konsolidacije i uz pomoć Generalštaba ARBiH 16. oktobra 1995. godine na stadionu u Varešu postrojena je brigada koja je tada dobila ime 185. žepska lahka brigada. Za komandanta imenovan je major Ramo Čardaković.

Tekst koji je pred vama priča je o toj brigadi, Žepskoj brigadi, o herojskom otporu agresiji, o 248 šehida ove brigade, o 127 ranjenika, o devet dobitnika priznanja “Zlatni ljiljan”, o tri nosioca priznanja “Zlatna policijska značka”, o dva nosioca priznanja “Srebrni štit”, o ljekarima koji nisu bili hirurzi, ali su obavili desetke operacija, uključujući 26 amputacija, o učiteljima i nastavnicima, o agresoru i njegovim zločinačkim namjerama, o padu Žepe, proboju na slobodnu teritoriju, ali i o historiji Žepe, tradiciji i kulturi ovog područja. Sve to satkano je u monografiji Žepska brigada u ratu 92-95, koju je priredila grupa autora, a koja je upravo izašla iz štampe kao odličan svjedok historije i života u Žepi s akcentom na vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) i oružani otpor agresoru.

Kroz jedno poglavlje u monografiji govori se o organiziranju otpora i o najznačajnijim bitkama koje su vođene, a koje su mahom bile odbrambene nakon više agresorskih ofanziva. Prva i najvažnija bitka dogodila se 4. juna 1992. godine, kada su žepske snage uspjele zaustaviti kolonu od 42 agresorska vozila predvođena s dva tenka i tri transportera, te 37 vozila koja su prevozila vojnike i opremu. Bitka se dogodila u Budičinom Potoku. Snage odbrane, iako su izložene jakoj vatri četnika, uspijevaju presjeći kolonu, blokirati odstupnicu četnicima i na kraju se u pokušaju proboja prvi tenk nasukao na granu i survao pod put. Epilog je veliko stradanje agresora, 32 zarobljena, mnogo oružja i nešto što je ostalo osposobljeno od oruđa, ali i velika, do tada najveća pobjeda neke jedinice odbrane u cijeloj Bosni i Hercegovini. A bit će zabilježeno da će i do kraja agresije ovo biti jedna od najvećih i najspektakularnijih pobjeda Armije RBiH.

Posebno poglavlje monografije posvećeno je ranjenim i šehidima brigade, gdje se za svakog poginulog donose osnovne biografske informacije i fotografije onih do čijih se fotografija moglo doći. U monografiji se našlo mjesta za dosta originalnih dokumenata koji svjedoče o agresorskim namjerama da počine genocid u Žepi, potom su tu dokumenti i prepiske komande Žepske brigade s Generalštabom ARBiH i Predsjedništvom RBiH. Tu si i fotografije koje svjedoče o ratnom vremenu, o ranjavanju, ubijanju, nevjerovatnim uvjetima u kojima su radili ljekari, o sramnoj ulozi UNPROFOR-a, ukrajinskog kontingenta koji se de facto stavlja na strani agresora u vremenu pada Žepe. Ukrajinski vojnici prave grupne fotografije s brižljivo odabranom pozadinom, pa se na jednoj fotografiji u pozadini nasmijanih Ukrajinaca vidi kako gore bošnjačke kuće, a na drugoj kako gori Redžep-pašina kula.

Dramatični trenuci, događaji koji su se mijenjali iz minute u minutu, pregovori s Ratkom Mladićem, komunikacija s Generalštabom ARBiH i Predsjedništvom RBiH nakon pada Srebrenice i četničke ofanzive za okupaciju Žepe pod imenom “Stupčanica 95” detaljno su opisani u monografiji i potkrijepljeni dokumentima. Žepska brigada ARBiH uspjela je nadmudriti agresora i evakuirati civilno stanovništvo uz dogovor o predaji vojnih snaga nakon što posljednji civili stupe na slobodnu teritoriju. Naravno, nisu imali u planu predaju i sudbinu Srebreničana, već su se povukli na planinu Žep i čekali naređenje Predsjedništva RBiH i Generalštaba. Nakon što državno rukovodstvo nije uspjelo dogovoriti razmjenu pripadnika Žepske brigade za sve uhapšene srpske vojnike, uslijedio je proboj po grupama prema Kladnju i Goraždu. U tom proboju ubijeno je 89 pripadnika brigade.

U monografiji su zbog značaja izdvojene i priče o rušenju helikoptera 7. maja 1995. godine, kada su poginula tri člana posade i devet putnika, među kojima i tri od četiri ljekara koji su kao dobrovoljci pošli da pomognu ranjenim i bolesnim u Žepi. Pad ovog helikoptera spriječio je da se u Srebrenicu vrati Naser Orić i još nekoliko visokih oficira 28. divizije. Njihov povratak trebao je biti narednim letom srušenog helikoptera. Prisustvo Orića na srebreničkom ratištu moglo je događaje 11. jula odvesti u sasvim drugom smjeru. Također, u monografiji je izdvojena i priča o komandantu Avdi Paliću, koga mučki i na prevaru hapse Mladićeve snage 27. jula 1995. godine dok traju pregovori o evakuaciji civilnog stanovništva iz Žepe. Sve se dešava u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici. Palić je ubijen mučki, pucnjem u glavu sleđa.

U monografiji Žepska brigada u ratu 92-95 nalaze se i fotografije sela koja čine Žepu, kao i fotografije spomen-obilježja šehidima ovog kraja. U svim selima Žepe podignuta su obilježja sredstvima seljana koji danas žive po cijelom svijetu. U Žepu se vratio mali broj Žepljaka, značajan je broj u Federaciji BiH, gdje ih je nakon progona bilo 4.449, a ostalih pet do šest stotina život je nastavilo izvan Bosne i Hercegovine, najviše ih je u SAD – 348.