Kada su prije nekoliko godina vidjeli da njihova fabrika tone u gubicima, sindikalisti, laboranti i tehnolozi uzeli su stvar u svoje ruke: istjerali su upravu i počeli mukotrpnu borbu čiji je ishod bio krajnje neizvjestan do kraja aprila ove godine. Tada je bh. kompanija “Bingo” ponudila da kupi “Ditu” za 7,7 miliona KM. Put do ove opcije bio je dug, a ponekad se činio i besmislenim

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Slaveći jedinstvenu pobjedu u borbi za opstanak fabrike, njen rad i očuvanje svojih radnih mjesta, ove godine, nakon ko zna koliko vremena, radnici tuzlanske tvornice deterdženata “Dita” dočekuju Prvi maj kao praznik u pravom smislu te riječi.

“Moja najveća prvomajska satisfakcija jeste rješavanje pitanja radnika ‘Dite’. Taj praznik za nas nije samo simboličan, nego nastavljamo raditi, što je najvažnije. Zar to nije najbolja vijest”, pita Dževad Mehmedović, predsjednik Sindikata u “Diti”.

ŠTRAJKOVALI GLAĐU, SMRZAVALI SE…

Kada su prije nekoliko godina vidjeli da njihova fabrika, koja je tada bila u vlasništvu firme “Lora”, tone i ima sve veće gubitke, sindikalisti, laboranti i tehnolozi uzeli su stvar u svoje ruke: istjerali su upravu i počeli mukotrpnu borbu čiji je ishod bio krajnje neizvjestan do kraja aprila ove godine. Tada je bosanskohercegovačka kompanija “Bingo” ponudila da kupi “Ditu” za 7,7 miliona KM. Put do ove opcije bio je dug, a, uz to, ponekad se činio i besmislenim.

Zbog privatizacijom uništenih mogućnosti da ova tvornica i njeni zaposlenici žive od svog rada, “Ditini” su radnici tri-četiri godine svoje nezadovoljstvo izražavali ispred kapije fabrike i na ulicama Tuzle. Postavljali su šatore, štrajkovali glađu, dežurali su ispred fabrike i čuvali je od kradljivaca sekundarnih sirovina, ali i od tadašnjih vlasnika. Na protestima su se razbolijevali, smrzavali, trpjeli različite neugodne situacije, sastajali su se s brojnim ministrima i premijerima, a nerijetko su nailazili i na zatvorena vrata. Iako su mnogi sumnjali da je to moguće, ostali su dosljedni u svom naumu da se kad-tad vrate na posao.

Bračni par Pekarić u “Diti” radi gotovo od osnivanja ove tvornice. Izeta Pekarić ima 35 godina radnog staža, a na pitanje kako je njena porodica preživljavala u vrijeme kada se deterdženti u “Diti” nisu proizvodili i prodavali, odgovara: “Očekujem da će nam ubuduće život biti itekako lakši, a, i ako ostane ovako, ja sam zadovoljna, jer je drugačije kada imaš neka primanja. Mi znamo kako je to kada nemaš ništa. Ove su nas dvije godine poslije štrajka i protesta, otkako radimo u stečaju, preporodile jer smo prije radili sve i svašta. Šta god je trebalo i ko god nas je zvao, prihvatali smo. Čistila sam tuđe stanove i na pijaci sam prodavala polovnu garderobu. S mužem i djetetom sam unosila ugalj, cijepali smo drva… Ma, sve smo radili samo da bismo preživjeli. I uspjeli smo.”

Radnici ove nekad nadaleko poznate industrije, od koje su živjele stotine tuzlanskih porodica, prvu su istinsku pobjedu odnijeli, kao što je Pekarić navela, prije dvije godine, kada su, nakon višemjesečnih protesta, ušli u fabriku, očistili njenu unutrašnjost, oprali i podmazali mašine, te s preostalim zalihama materijala, čiju su kvalitetu prethodno ispitali, pokrenuli proizvodnju.

Upornost im se isplatila: izborili su se da se u “Diti” pokrene stečaj koji je radnicima ulio prijeko potrebnu nadu. Počeli su ponovo proizvoditi, a kada su se zalihe gotovo istrošile, “Bingo” im je dao novac za kupovinu novih sirovina, koji je vraćen kroz prodaju tečnih deterdženata. Također, ovaj je prodajni lanac, uz ostale trgovine, osigurao najbolja i kupcima najvidljivija mjesta na kojima su se redali “Ditini” poznati proizvodi za pranje suđa i čišćenje: “3-DE”, “Blic staklo”, “Blic Grill”, “Craft WC gel”, a nešto kasnije i “Arix Tenzo”.

Pokrenula se do tada neviđena lavina i poruke o ekonomskom patriotizmu pljuštale su sa svih strana, dok su potrošači kupovinom podržali “Ditu”.

ISPLATILA SE RADNIČKA UPORNOST

Ipak, radnici su bili svjesni da sami neće moći još dugo. Trebao im je kupac, a nadali su se da će njihovu firmu kupiti neko ko radnike neće istjerati na ulicu i staviti ključ u bravu.

Vrijednost “Dite” procijenjena je na oko 19 miliona KM, a s vremenom se cijena spustila do 13 miliona. Niko nije bio zainteresiran za kupovinu. Ni nakon sedmog pokušaja fabrika nije prodata, ali, zahvaljujući upornosti stečajnog upravnika Hajrudina Kunalića, pronađen je kompromis koji je odgovarao i povjeriocima i radnicima. Nakon toga je iz “Binga” stiglo pismo namjere za kupovinu fabrike i imovine.

Kunalić objašnjava kako je došlo do toga da se nakon sedam neuspješnih pokušaja prodaje ide na sistem slobodne pogodbe: “Bio je to jedini način da zadovoljimo određene zainteresirane subjekte i da ovo privedemo kraju kako bi ‘Dita’ našla kupca koji će joj omogućiti da radi, razvija posao i da napreduje, jer je ovo do sada što se radilo bilo samo da se preživi dok ne dođe novi kupac. Cijena je po dogovoru 7,7 miliona KM, s tim da ima i dalje obaveza, poput prijenosa vlasništva i slično. Ključno je da ostaje djelatnost i da se zadržavaju svi zaposleni radnici. Zahvaljujući, prije svega, bankama, povjeriocima koji su oko 90 posto hipotekarni povjerioci na pokretnu i nepokretnu imovinu, a odrekli su se svojih potraživanja u dijelu naplate onoga što bi u nekim višim cijenama znatno više oni naplatili.”

U skladu s dogovorom, sva radna mjesta trebaju biti zadržana, trebaju biti pokrivena dugovanja za uvezivanje radnog staža i onim radnicima koji su radili do dana pokretanja stečaja. Nakon 66 mjeseci, radnicima će biti uvezan radni staž, za šta je planirano 1.290.000 KM, koliko treba uplatiti u PIO/MIO.

“Već ranije penzioniran je 21 radnik, a do Nove godine u penziju ide njih još šest. Pošto je fabrika pod hipotekom, kupuje se imovina i, prema zakonu, kupac nema obavezu kupovine radnika. U ponudi su postavljeni svi segmenti onog što sam prije tog pisma namjere tražio od stečajnog sudije da mora biti. Vijeće povjerilaca odobrilo je zadržavanje 75 uposlenika, uvezivanje kompletnog staža, zadržavanje branše, nastavak proizvodnje i, prema starom zakonu o stečaju, u prvom je isplatnom redu osam plaća. Imali smo pad na tržištu. Marketinški su lobiji jaki i ovo je rješenje, prema mom mišljenju, a i uz pismenu saglasnost svih trenutno 75 uposlenih, dobro. Odnosno, podržavamo strateškog partnera ‘Bingo’ i, iskreno rečeno, u ove dvije godine smo zahvaljujući ‘Bingu’ i opstali, tako da je za nas trenutno to garancija da se fabrika ne ugasi, jer ova kompanija ima svoje objekte, može i povećati proizvodnju, odnosno prodaju. S povećanjem proizvodnje, sigurno će biti omogućeno više zapošljavanja. Šta bolje može u ovakvoj situaciji”, navodi Dževad Mehmedović, dodajući da se priprema drugi šleper deterdženta “Ida” za albansko tržište.