Stav je u posjedu originalnih dokumenata u kojima se iz plana srpske operacije “MIR-92” vidi kako komandant pukovnik Đuro Karailović piše da je odlučio u sadejstvu sa snagama “LIKA” izvršiti blokadu naselja Kulen Vakuf, Orašac i mirnim putem razoružati Zelene beretke, te da će. u slučaju neprihvatanja razoružavanja mirnim putem, “uz artiljerijsku pripremu, preći u energičan napad pravcima: Kulen Vakuf – Lužine i s. Ćukovi – s. Zaglavica, raseći blokiranu prostoriju, pretres i čišćenje naseljenih mjesta poduzimajući nasilno oduzimanje naoružanja”

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Početkom oktobra 2018. godine Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Atifa Dudakovića, generala ARBiH i zapovjednika odbrane Bihaća, kojom su on i još 16 pripadnika 5. korpusa ARBiH optuženi za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Za mnoge u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama iz neposrednog okruženja ova optužnica pokušaj je izjednačavanja žrtve i agresora. S druge strane, srpska politika krivicu generala Dudakovića i 5. korpusa za ratne zločine pokušava dokazati od završetka Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Izmijenjena su tri-četiri tužioca i niko do sada nije uspio pronaći konkretne dokaze. Ova posljednja optužnica novi je napad na časni 5. korpus i njegovog komandanta Atifa Dudakovića. ARBiH nije u Bosanskoj krajini imala koncentracione logore, nije izdavala naredbe o strijeljanju. Ali jeste srpska vojska izvršila masovna zarobljavanja bošnjačkog stanovništva u Bosanskoj krajini, sistemski vršila ratne zločine za koje još niko nije odgovarao.

Napad, progoni i zločini

Ljutočka dolina područje je nadomak Bihaća u kojem su smještena naselja Kulen Vakuf, Klisa, Orašac i Ćukovi s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Kroz ovo područje većim dijelom protječe Una. Ovdje se nalazi srce Nacionalnog parka “Una” i njegova najatraktivnija lokacija – vodopad Štrbački buk. Ova sela prije srpskih napada bila su pod blokadom, što je rezultiralo nestašicom osnovnih životnih namirnica. Izolacija se ogledala i kroz onemogućavanje prijema signala Radiotelevizije Sarajevo, čime je ovaj kraj potpuno odsječen od ostatka svijeta. Tako se nekoliko hiljada Bošnjaka našlo u okruženju nacionalizmom zapaljenih komšija Srba s minimalnim šansama za preživljavanje.

U maju 1992. godine JNA i kolaboracionističke snage SDS-a počeli su uz Put AVNOJ-a uređivati artiljerijske položaje, razmještati oružje uz svakodnevne pokrete vojnih jedinica kako bi utjerali strah u kosti stanovništvu Ljutočke doline. Napad na bošnjačka sela u ovoj dolini započeo je po unaprijed razrađenom planu srpskih vojnih jedinica potpomognutih Srbima iz okolnih sela. Najprije su 9. i 10. juna 1992. godine uputili ultimatum stanovništvu Ljutočke doline koji je svojom rukom i pod prisilom morao pisati Muhamed Hodžić, a potpisao ga je pukovnik Đuro Karailović.

Stav je u posjedu originalnih dokumenata u kojima se iz plana srpske operacije “MIR-92” vidi kako komandant pukovnik Đuro Karailović piše da je odlučio u sadejstvu sa snagama “LIKA” izvršiti blokadu naselja Kulen Vakuf, Orašac i “mirnim putem” razoružati Zelene beretke te da će, u slučaju neprihvatanja razoružavanja mirnim putem, “uz artiljerijsku pripremu, preći u energičan napad pravcima: Kulen Vakuf – Lužine i s. Ćukovi – s. Zaglavica, raseći blokiranu prostoriju, pretres i čišćenje naseljenih mjesta poduzimajući nasilno oduzimanje naoružanja”.

Ovo je bio svojevrstan uvod u agresiju na Ljutočku dolinu i zločine nad Bošnjacima, koji su živjeli na ovom području. U drugom službenom dokumentu, koji se nalazi u posjedu Stava, iz samog naslova naredbe vidi se namjera srpskih vojnih jedinica da razoružaju bošnjačko stanovništvo i omoguće uspostavu vlasti koja bi područje pripojila tzv. Srpskoj opštini Bihać.

Desetog juna 1992. godine, u 10 sati ujutro, srpske vojne jedinice započele su granatiranje bošnjačkih naselja u Ljutočkoj dolini. Bestrzajni topovi, minobacači i haubice 122 milimetra uzrokovale su prve pogibije i ranjavanja civila u Ljutočkoj dolini. Opći napad počeo je sutradan i nakon više sati granatiranja jedinice 2. krajiškog korpusa VRS-a s oklopnim vozilima ušle su u naselje Orašac. Većina stanovništva bila je već na putu prema Radolju, a samo manji dio ostao je kod svojih kuća. Oni koji su ostali prošli su stravične torture, a neki su ubijeni. Narod koji je bježao prema Radolju ostavljao je svoje kuće u plamenu i Srbe koji su pljačkali i pustošili njihovu imovinu. Po ulasku u Orašac jedinice 2. krajiškog korpusa VRS-a uspostavile su komandu i logor u objektu osnovne škole.

Bošnjačko stanovništvo, koje se preko Radolje uspjelo probiti do mosta na Štrbačkom buku, koji je povezivao bosansku i hrvatsku teritoriju, pokušavalo je stupiti u kontakt s UNPROFOR-om, koji je bio stacioniran na drugoj strani. Jedinice 2. krajiškog korpusa VRS-a od naroda su tražile predaju lovačkog oružja te da se svi muškarci skinu goli do pasa i krenu prema mostu. Tu su vojnici VRS-a maltretirali i vrijeđali Bošnjake, a zatim su odvojili 210 muškaraca, koje su podijelili u nekoliko grupa. Oni koji su prošli most bili su spašeni i prihvaćeni od snaga UN-a, ostali su doživjeli svirepa mučenja, mnogi su pobijeni. O svemu još postoje živi svjedoci, ali bosanskohercegovačko pravosuđe godinama ostaje nijemo na njihova svjedočenja.

Masovne grobnice i logori

Naredbodavci i izvršioci masovnih ubijanja Bošnjaka na području Bihaća, koja se najvećim dijelom vezuju za prostore Ljutočke doline, nastojali su ukloniti i prikriti posmrtne ostatke žrtava kako bi onemogućili njihovo pronalaženje, a s ciljem prikrivanja materijalnih dokaza koji bi bili jedan od elemenata krivičnog progona izvršilaca. Masovne grobnice s bošnjačkim žrtvama pronalažene su širom Krajine dok posmrtni ostaci brojnih žrtava još nisu ni pronađeni.

Najveći zločini na području Bihaća počinjeni su nad Bošnjacima Ljutočke doline koji su uglavnom skončali u masovnim grobnicama. Stradanje Bošnjaka Ljutočke doline predstavlja neku vrstu paradigme stradanja Bošnjaka na prostoru Bihaća, ali i kršenja svih akata međunarodnog humanitarnog prava. Na malom prostoru i za kratko vrijeme planski i kontinuirano vršena su masovna ubijanja, protjerivanja, mučenja, nezakonita zatvaranja, pljačke, devastiranja vjerskih objekata i privatne imovine. Tako su Bošnjaci Ljutočke doline u periodu od sedamdesetak godina dva puta stradavali od svojih komšija Srba. Rezultat agresije i srpskih zločina na ovom području izražen je u postojanju više masovnih i pojedinačnih grobnica: Golubnjača, Handžića grahorište, Bezdana i Tihotina. Srpske snage imale su jasan cilj – uništiti Bošnjake i tragove njihovog postojanja na ovom prostoru.

Za zločine počinjene nad Bošnjacima Ljutočke doline iz septembra 1941. godine vezuje se jama Golubnjača, da bi se stradanje nastavilo 1992. godine s jamama Bezdana i Tihotina. Logičnim se čini pitanje postoji li veza između načina da se prikriju tragovi zločina počinjenih 1941. godine i zločina iz 1992. godine. Izvršioci zločina nad Bošnjacima iz 1992. godine mislili su da istina neće izaći na vidjelo, jer nije ni u slučaju 1941. godine kada su zločine činili njihovi djedovi. Na području općine Bihać do sada su pronađene četiri masovne grobnice te više desetaka zajedničkih i pojedinačnih grobnica s posmrtnim ostacima Bošnjaka i Hrvata. Većina ubijenih bačena je u dvije jame: jednu prirodnu – Bezdana i onu koja je nekad bila rudnička jama – Tihotina.

Logor kao oblik provođenja nasilja također je specifičnost Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. U proljeće 1992. godine na području cijele Bosanske krajine osnovani su logori i drugi zatočenički objekti koji su, uglavnom, bili stacionirani u kasarnama JNA, vojnim kompleksima, fabrikama, školama, sportskim objektima, policijskim stanicama i drugim javnim objektima. Te logore uspostavila je i kontrolirala VRS, civilne vlasti ili srpska policija. Uvjeti u njima bili su vrlo teški. Zatočenici su bili ispitivani i isljeđivani, premlaćivani, podvrgavani nečovječnim i ponižavajućim uvjetima. Žene su silovane, a postepeno su vršena i ubistva zatočenika. Većina zatočenika s područja Bosanske krajine u logorima je boravila nekoliko mjeseci, a manji broj njih proveo je u logoru više od godinu. Logori trajnijeg karaktera imali su više stotina zarobljenika i pažljivo su odabirani i pripremani. Logori su bili otvoreni zbog dolaska lokalnih Srba, pripadnika paravojnih formacija kako bi nesmetano maltretirali, mučili i ubijali zatočenike. Svako je mogao doći u logor i izvoditi koga je htio i “izravnavati stare račune”. Najpoznatiji logori koji su egzistirali na teritoriji Bihaća su logor u naselju Ripač, zatim logor u naselju Račić kod Ripča, koji se nalazio u kasarni JNA. Logor za Orašac i Kulen Vakuf bio je smješten u objektu OŠ “Orašac”. (Navodi Mujo Begić u knjizi U opsadi 1201 dan: Sigurna zona UN-a Bihać.)

Uništavanje vjerskih objekata

Karakteristika posljednjeg rata i agresije na Bošnjake i Krajinu ogleda se i u masovnom uništavanju kulturno-historijskih i vjerskih objekata. Na prostoru Bosanske krajine srpska vojska nastojala je ukloniti sve materijalne dokaze o postojanju drugih naroda osim srpskog. Zbog toga je uništila ili oštetila većinu vjerskih objekata koji nisu pravoslavni.

Sistematski su vršena paljenja, miniranja, rušenja i uklanjanja kulturno-historijskih spomenika Bošnjaka. Vjerski objekti srpskog naroda oštećeni su kao posljedica granatiranja krajiških gradova od strane pripadnika Vojske RS-a. Prema podacima Islamske zajednice u BiH, na području banjalučkog i bihaćkog muftijstva srušeno je 205 džamija. Tako su u Kulen Vakufu, Klisi, Orašcu, Duljcima, Ripču, Golubiću, Sokocu i Jezeru, naseljima koja su bila okupirana od strane srpskih vojnih jedinica, srušene džamije a njihovi ostaci uklonjeni. Većina džamija na području Bihaća pretrpjela je manja ili veća oštećenja.

Teško se oduprijeti utisku da ni poslije ovog rata pravda nije dostižna za Bošnjake i da su zločinci djelimično uspjeli izjednačiti žrtvu i agresora. Tu činjenicu ponajbolje ilustrira slučaj generala Atifa Dudakovića, heroja odbrane Bihaća i Bosanske krajine, oslobodioca teritorija Bosne i Hercegovine koji su bile okupirale jedinice Vojske RS. Kroz slučaj neprocesuiranja srpskih zločina počinjenih u Ljutočkoj dolini vidimo svu nefunkcionalnost sistema na kojem počiva moderna država Bosna i Hercegovina. Pravosuđe, koje je značajnim dijelom pod snažnim utjecajem srpske politike, nije u stanju kvalitetno procesuirati zločine počinjene u periodu 1992-1995. godina. Političari okupljeni oko ideje jedne države za sve Srbe uspješno koriste takvu situaciju i putem montirane optužnice protiv Dudakovića i ostalih branitelja iznova pokušavaju dokazati svoju tezu da su Srbi ugrožen narod u Bosni i Hercegovini i da su nad njima vršeni zločini.