Stav je proveo anketu ciljano razgovarajući s intelektualcima iz BiH, Srbije i Hrvatske, pitajući ih šta misle o reviziji presude

Nakon savjetovanja u sarajevskoj Vijećnici protekle sedmice i nakon što je konsenzusom donesena odluka o davanju podrške agentu Sakibu Softiću da pokrene reviziju presude u Hagu, posve je jasno da Bošnjaci, lideri probosanskih političkih stranaka, imaju zajednički usvojen stav.

No, savjetovanje u Vijećnici nije bio skup Bošnjaka, nego su se odazvali svi oni koji se smatraju bosanskohercegovačkim patriotima. Predstavnici Srba tvrde da je bila riječ o nekom parainstitucionalnom bošnjačkom skupu, a ponajbolje ih demantira dolazak uglednih Hrvata i Srba iz političkog i društvenog života BiH. Stoga, u cilju da prenesemo dio te atmosfere konsenzusa, Stav je proveo anketu ciljano razgovarajući s intelektualcima iz BiH, Srbije i Hrvatske, pitajući ih šta misle o reviziji presude.

Peđa Kojović, predsjednik Naše stranke; Jedino je važno da li je BiH došla do činjenica koje bi uticale na presudu

Kao što me nije iznenadilo to što Izetbegović nije na skupu u petak prezentirao krunski dokaz ili dokaze, ne iznenađuju me ni reakcije političara iz RS-a i Srbije. Sve je to, nažalost, bilo tako banalno predvidljivo. U pravnom smislu, ništa od ovoga što političari pričaju nije važno za sam proces revizije. Jedino što je važno jesu jednostavna pitanja: koja pravila i procedure Međunarodnog suda pravde zahtijevaju za pokretanje postupka revizije presude; da li je BiH u posljednjih šest mjeseci došla do činjenica koje bi, da su bile poznate sudu, uticale na presudu. Ja nemam saznanja o takvoj informaciji i očekivao sam da će je g. Izetbegović prezentirati na savjetovanju u petak. To se nije dogodilo i time je g. Izetbegović preuzeo punu političku odgovornost za pokretanje revizije. Također, njegovi naknadni komentari i medijski natpisi sugerišu da su izvori novih informacija dnevnici generala Mladića i neki drugi arhivski dokumenti koji sugerišu vojnu, logističku, finansijsku, kadrovsku i drugu umiješanost Srbije u genocid u Srebrenici. Nažalost, to nije vrsta informacija koja je relevantna za sud u ovom slučaju. Jedina informacija koja bi zadovoljila standarde revizionog postupka mora se ticati dokazivosti namjere za izvršenje genocida i morala nam je postati dostupna tek u posljednjih šest mjeseci. Sve ispod toga, odnosno pokretanje cijelog procesa bez posjedovanja činjenice koja ispunjava ove standarde, bilo bi nemoralno poigravanje s osjećanjima žrtava i svih nas u BiH i samo još jedan dokaz da ostanak na vlasti nacionalnih partija zavisi isključivo o njihovoj sposobnosti da konstantno izazivaju duboke političke krize i manipulišu ratnom traumom građana BiH.

Marinko Pejić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća; Naravno da imamo pravo na reviziju

Oni koji su izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu i genocid još uvijek to nisu priznali i boje se da to Međunarodni sud u Hagu ozvaniči, i to bi za njih bio veliki minus. Sigurno da se toga boje, inače ne bi u vezi ove revizije digli toliku prašinu. Da vam kažem, svako ima pravo da traži istinu, i nas na to obavezuju, i predstavnike vlasti i sve građane, tolike žrtve i genocid, zatim porušeni gradovi, sela. Naravno da imamo pravo na reviziju, a to je pokazala i ona presuda koja još uvijek nije potpuna. Ovo nagovještavanje skore presude Ratku Mladiću daje elemente da bi se mogli pribaviti relevantni dokazi za ovu reviziju. Nažalost, ovdje ne bih mogao reći da su ljudi u Srbiji i Republici Srpskoj spremniji prihvatiti istinu u odnosu na period prije deset godina, jer je sustavno rađeno na tome da se ljudi udalje od istine. Djeca u školama uče nešto sasvim drugo u odnosu na ono što se dešavalo. U BiH se uče tri različite povijesti. Mislim da ovo ne bi trebalo biti upereno protiv srpskog naroda, jer srpski narod nije kriv za to, već je često dovođen u zabludu. Ovu reviziju ne bi trebalo smatrati kao nešto što je upereno protiv jednog naroda, nego neka bude istina, pa Bože moj, jer bez istine nema pomirenja i nema izgradnje sretnije budućnosti.

Jerko Ivanković Lijanović, predsjednik Narodne stranke radom za boljitak: Svaka zemlja treba iskoristiti sve pravne lijekove u ostvarivanju svojih prava

Mi u Narodnoj stranci radom za boljitak smatramo da svaka zemlja treba iskoristiti sve pravne lijekove u ostvarivanju svojih prava i da tu nema ništa spektakularno, već to mora biti uobičajena pravna procedura, kao što to radi svaka firma kada ima sličnu situaciju ili svaki pojedinac. Bilo bi neozbiljno ne iskoristiti pravne lijekove u nekom sporu koji je u tijeku.

Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije BiH: Bojim se da stvari ne idu u pravcu prihvatanja istine od strane srpskog naroda

Ovo arbitriranje na sudu građansko je pravo, ljudsko pravo, prema tome, svako ima pravo tražiti sudsku presudu, u ovom slučaju reviziju, i mene čudi zašto se digla tolika prašina. Ako postoji krivica, sud će je utvrditi, ako ne postoji, kao što oni koji dižu prašinu misle da ne postoji, i to će sud utvrditi. Prema tome, ne vidim razlog za sve to. Očito se igraju neke političke igre iz ne znam kojih razloga i kome trebaju. Sudovi postoje za to da bi utvrđivali istinu i ne može se utjecati na odluku suda, bez obzira ko šta o tome mislio. Prema tome, Bosna i Hercegovina ima pravo da konzumira to svoje pravo, a šta će sud odlučiti, to je nešto što niko od nas ne zna. Uvijek se na svakom sudu ljudi boje istine. Na svakom sudu jedna strana dobije za pravo, druga za krivo. To je tako i tu se ništa unaprijed ne može uraditi, nikakvim pritiscima na bilo koga. Neka sud kaže svoje i onda ćemo svi zajedno znati na čemu smo. Bojim se da stvari ne idu u pravcu prihvatanja istine od strane srpskog naroda, ali to je već stvar politike i stvar definiranja svog naroda i svojih mladih ljudi koji imaju za cilj neko političko rješenje. Prema tome, ne vidim napredak u tom smislu ni na jednoj strani, jer ljudi očito ne vole istinu i ljude je često strah od istine.

Fra Mile Babić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu: Mislim da se ova revizija ne podnosi bez razloga

Ovdje su u prvom planu žrtve i pravda za žrtve koje moraju dobiti svoju zadovoljštinu i to se mora priznati da su nevini ljudi stradali i mora se na neki način sankcionirati, ali mora se naglasiti da žrtve imaju pravo na pravdu. Treba to sve istražiti i vidjeti da se neki vladini dokumenti izuzmu. Oni koji se bave time valjda imaju razloga za to i znaju to naći. Mislim da se ova revizija ne podnosi bez razloga, jer tolike su žrtve tu, a mislim da postoje i dokumenti koji će otkriti neke nove stvari. Kod nas se razmišlja kolektivistički, gdje svaka nacija hoće da je baš ona čista, a ona druga prljava. Treba individualno i odgovorno razmišljati, šta je dobro, a šta zlo kod svakog pojedinca i kod svakog naroda. Moralni su principi iznad svih nacija, a to se kod nas često zaboravi. Moralni su principi mjerodavni za sve nas, za sve religije i sve pojedince. A kod nas: ako je naš, onda nije zločinac. Moramo biti pravedniji i tako će se stvari mijenjati nabolje. Treba dovesti prave stručnjake, dati uvide u svu dokumentaciju i utvrditi činjenice. Ako zabranite ljudima da imaju uvida u arhive, onda se ništa ne može uraditi. Treba otvoriti te arhive i vidjeti tu dokumentaciju. Treba ljude suočiti s istinom kako bi oni koji su pravi-zdravi dobili pravdu.

Duško Tomić, advokat: Pravosudni sistemi i sudovi trebaju da odlučuju, a ne politika

Ne treba se plašiti istine i ko se plaši istine u startu je sumnjiv. Nije mi jasno zašto Srbija preko Vučića pokazuje neku dozu ravnodušnosti, a političko rukovodstvo Republike Srpske toliko pada u nesvijest. Sada se baviti ovim pitanjem, pitanjem kojim treba da se bavi međunarodna pravda, poslije presuda u Hagu, gdje je u više postupaka utvrđen genocid, i ne čekati odluku po pitanju drugostepenog suda vizavi Karadžića, i ne čekati odluku prvostepenog suda Ratku Mladiću, govori da političko rukovodstvo nije sigurno u istinu. Iz tih razloga, mislim da je ovo sve predimenzionirano, a kao advokat i pravnik smatram da treba ostaviti to da rješavaju pravosudni sistemi, a ne političari. Dakle, pravosudni sistemi i sudovi trebaju da odlučuju o tome, a ne politika. Mi smo svi dužni poštovati odluke svakog suda, a odluku Međunarodnog suda moramo poštovati bez obzira kakva ona bila. Ne treba zaboraviti da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine bilo jednoglasno kada su prije nekoliko godina odlučili da se ide na Međunarodni sud. Dakle, Živko Radišić nije odlučio u svoje ime, već je odlučio u ime drugog entiteta. Obnova postupka temelji se i vuče osnov iz prve odluke, jer i mi advokati, kada radimo reviziju postupka, tražimo reviziju prvostepene odluke, odluke sa kojom nismo zadovoljni. Ako se ona desila i prije dvadeset godina, ona je temelj. Tako da mislim da su bliže istini koji tvrde da odluka ići na Međunarodni sud koji su potpisala sva tri člana Predsjedništva daje sada temelj da se ponovo ide na reviziju. To je moj stav koji se neće dopasti ovima u Banjoj Luci, ali to je opet moj stav. U svakom slučaju, mislim da je Bakir Izetbegović, tačnije član Predsjedništva BiH, požurio, jer treba sačekati pravosnažnu odluku Karadžiću i odluku Ratku Mladiću. Onda bi se imala jasnija slika. Zašto je to uradio sada, moja je procjena da je to bila politička odluka jer se dogodine pripremaju izbori. Rok koji ističe odnosi se na reviziju, ali ako se u međuvremenu pojave dokazi koji su nepobitni, uvijek postoji šansa da se traži obnova postupka na osnovu novih činjenica. Dakle, revizija je nešto što ima rok, a obnova postupka nešto je što nema rok dok god postoje mogućnosti da se saznaju novi bitni elementi, a novi bitni elementi mogu se roditi iz pravosnažne presude Radovanu Karadžiću. Ako Bakir Izetbegović i tim istaknu kao nove činjenice na osnovu presude Radovanu Karadžiću, svašta se može desiti. Šta se može desiti ako sutra osude Ratka Mladića, gdje se među dokazima pojavio i njegov dnevnik? Kada se potpuno završe ta dva procesa, onda se stvara prostor za obnovu postupka, a to je potpuno različito od revizije.

Boris Šiber, urednik na Federalnoj televiziji: Bilo bi katastrofalno ne učiniti sve što se može učiniti u potrazi za istinom

Smatram da pitanje revizije tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid nije pitanje trenutnih odnosa naših dviju zemalja, nego je to na prvom mjestu pravno, a onda i moralno pitanje. Sa pravnog aspekta, bilo bi katastrofalno ne učiniti sve što se može učiniti u potrazi za istinom. Sa moralnog aspekta je još veća nepravda ako neko uzme sebi za pravo da prešuti ili sakrije činjenice i saznanja do kojih je došao, jer onaj koji šuti, čini se da pristaje. Šutnja je znak odobravanja. Ili što bi rekao Edmund Burke: “Da bi zlo trijumfovalo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa.”

Boris Pavelić, novinar riječkog “Novog lista”: Moralno treba pomiriti s političkim, ma koliko to izgledalo neostvarivo

Pravda nije ostvarena, a sve je manje vjerojatno da će ikada i biti – tako se može komentirati najava revizije presude Međunarodnog suda pravde (MSP) u tužbi BiH protiv Srbije, te reakcije iz Banje Luke i Beograda na tu najavu, koje prijete blokadom institucija BiH te destabilizacijom cijele regije. Moralno, zahtjev za revizijom opravdan je, jer je presuda iz 2007. mnoga pitanja ostavila neodgovorenima. Politički, on je kontraproduktivan jer je već i najava revizije izazvala blokadu državnih institucija. Još se jednom pokazalo da je daytonska BiH zemlja u kojoj se potraga za pravdom doživljava kao napad na sustav i državu. Dobronamjernim političarima, međutim, posao je da pronađu način da moralno pomire s političkim, ma koliko to izgledalo neostvarivo. Razuman, upućen i analitičan prijedlog iznio je ovih dana kolega Refik Hodžić u tekstu Revizija koje nema, objavljenom na prometej.ba. Hodžić je analizirao propuste u potrazi za novim dokazima, upozoravajući da ovakva najava revizije, u posljednji trenutak i bez temeljite pripreme, ukazuje na dnevnopolitičke motive. No, važnije od toga, Hodžić je naglasio kako “adresa na kojoj treba tražiti istinu i pravdu za zločine Srbije u Bosni i Hercegovini već odavno nije Hag, nego Beograd”. Uistinu – čak da revizija i uspije, pa da MSP presudi kako je Srbija odgovorna za genocid i agresiju na BiH, što je malo vjerojatno – ne bude li u Beogradu i Banjoj Luci volje da se takva promijenjena presuda prizna i primijeni, ostat će ona samo mrtvo slovo na papiru. I u postojećoj presudi, uostalom, kao i u dosadašnjim presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), posve je dovoljno motiva za kaznenu, moralnu i političku katarzu Beograda i Banje Luke. Od toga, kako vidimo, ništa; štoviše. Zato ni najava revizije tužbe MSP-a neće, nažalost, postići ništa više od dodatnoga traumatiziranja žrtava, političkoga viktimiziranja Bošnjaka, ali i jačanja političkih nasljednika Mladićevih i Karadžićevih zločina, ma koliko moralno besprizorno to jačanje bilo. Kada je riječ o odnosu Čovićeva HDZ-a BiH, ali i službenog Zagreba, prema reviziji tužbe, sumnjam da bošnjački političari na tim adresama mogu tražiti saveznike – ta imaju oba HDZ-a svoju ‘93., od koje bi ih još mogla zaboljeti glava.