Ako je suditi po kongresu AK partije u Istanbulu 6. maja, na kojem je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan objavio izborni manifest, kojem su ključne riječi “vrlina, volja i hrabrost”, kampanja vladajuće stranke i njenog predsjedničkog kandidata bit će pozitivna. Naime, u govoru od skoro sat vremena nijednom se nije osvrnuo na opoziciju
 o njima (primjedbama). Formalno, kampanja za predsjedničke izbore počinje tog dana. Formalno, jer, Turska je faktički u stanju permanentne predizborne kampanje od prošlogodišnjeg referenduma.</p>
<p>Međutim, iako se konačni spisak kandidata još ne zna, može se reći (fudbalskim klišejom) da se već stvorila gužva u šesnaestercu.</p>
<p><strong>OPOZICIJA BEZ ZAJEDNIČKOG KANDIDATA</strong></p>
<p>No, prvo da objasnimo pravila igre. Kandidat za predsjednika / predsjednicu republike može se postati na dva načina. Prvi je kao kandidat partije koja ima poslaničku grupu, što znači najmanje dvadeset poslanika u parlamentu. Drugi je način da kandidat prikupi sto hiljada potpisa građana. Potpisi su se skupljali od 4. do 9. maja.</p>
<p>Na prvi način kandidirana su tri kandidata: Recep Tayyip Erdoğan, kao kandidat saveza Partije pravde i razvoja (AKP) i Partije nacionalističkog pokreta (MHP), Muharrem İnce, kao kandidat Narodne republikanske partije (CHP), i Selahattin Demirtaş, lider Demokratske partije naroda (HDP). Ovaj se broj ne može povećavati jer je rok za prvi način prijave bio 5. maja. No, fakat da se Selahattin Demirtaş nalazi u pritvoru i da mu se sudi zbog veza i propagande terorizma može možda reducirati taj broj. Malo vjerovatno, ali njegova je kandidatura nesumnjiva provokacija.</p>
<p>Na drugi su način potencijalni kandidati: Meral Akşener, liderka Dobre partije (İP), Temel Karamollaoğlu, lider Saadet partije (SP), Doğu Perinçek, lider Zavičajne partije (Vatan, VP), i čovjek kojeg niko ne spominje, što njega neopjevano ljuti, Vecdet Öz, lider Partije pravde (bez razvoja) (AP).</p>
<p>Od ove druge grupe, dok ovo pišem (nedjelja, 6. maj), samo je Meral Akşener skupila potrebnih sto hiljada potpisa. Temel Karamollaoğlu skupit će ih vjerovatno do 9. maja, dok se za Perinçeka priča vic da on poznaje imenom i prezimenom sve svoje glasače, svih 118.803 na izborima iz novembra 2016, samo ih još treba uvjeriti da se potpišu za njegovu kandidaturu. Prof. dr. Vecdet Öz, čovjek koji javnost zabavlja tvrdeći za sebe da je najveća opasnost Erdoğanu, a njegova partija AKP-u, do subote 5. maja skupio je približno 670 potpisa. S obzirom na to da predsjedava partijom koja ima ravno 3.325 članova (ne nedostaju nikakve cifre – tri hiljade tristo dvadeset i pet), gospodinu čije je drugo ime “opasnost za Erdoğana” treba mirakul da bi ušao u izbornu trku.</p>
<p>Iako su svi kandidati “na potpise” lideri partija, valja naglasiti da ih ulazak u trku na taj način NE čini kandidatima partija kojima predsjedavaju. Oni su pred zakonom nezavisni kandidati. Detalj je to koji promiče (i tek će promicati) mnogim novinarima i urednicima, pa se već za dotične mogu vidjeti naslovi koji ih pogrešno predstavljaju kandidatima partija.</p>
<p>Kao što se može vidjeti iz priloženog, jedini predsjednički kandidat koji nije istovremeno i lider partije jeste Muharrem İnce, kandidat CHP-a. Priča o <em>de facto</em> rasulu među kemalistima najinteresantnija je priča ovih izbora. Kao da pozajmljivanje petnaest poslaničkih CHP grla navodnom ideološkom antipodu Akşenerovoj nije bio dovoljan skandal i zapravo teška pilula za samu partijsku bazu, apsolutistički nastrojen lider Kılıçdaroğlu izboksao je odriješene ruke glede formiranja predizbornih saveza. Odmah potom, napravio je još veći skandal povukavši CHP u tzv. “nacionalni” savez s Dobrom partijom, Saadet partijom i Demokratskom partijom. Ideološki rogovi u vreći nedovoljno je jaka analogija.</p>
<p>Nakon što je Kılıçdaroğluova očajnička potraga za zajedničkim kandidatom opozicije neslavno propala, prije svega odlukom Meral Akşener da se kandidira uprkos pokušaju da je podmiti s pozajmicom od petnaest poslanika, odlučio je da će CHP kandidirati svog predsjedničkog kandidata. Čitava parada napravljena je u vezi s kriterijima koje kandidat ima ispuniti. Osnovna tri, gromopucateljski najavljena, bila su: da dobro poznaje ekonomiju, da nije kavgadžija (Kılıçdaroğlu je ovaj kriterij objašnjavao riječima: “Neka svađu i teške riječi prepusti meni”) i da je uspješan čovjek (?).</p>
<p><strong>STAND UP</strong><strong> KOMEDIJA</strong></p>
<p>Kako iz CHP-a uvijek stiže kakofonija, ti kriteriji bili su “začinjeni” raznoraznim malo vjerovatnim imenima koja su se povlačila po štampi na osnovu insajderskih informacija, ali i dodatnim “kriterijima”, poput izjave Özgüra Özela, šefa poslaničke grupe, da će “CHP izabrati kandidata koji će najviše razbjesnjeti Erdoğana”.</p>
<p>Nedoumicu u vezi s CHP-ovim kandidatom možda najbolje ilustrira simpatičan dijalog od 30. aprila između novinarke TV Haber Türk Didem Arslan i CHP poslanika Zekija Kılıçaslana.</p>
<ol>
<li>A.: Ko će biti kandidat CHP-a?</li>
<li>K.: Vi ste novinari, ko će biti kandidat CHP-a, vi znate.</li>
<li>A.: Da CHP zna, mi bismo znali, ali ne zna.</li>
</ol>
<p>Samo dan prije roka za prijavu kandidata, na veseloj ceremoniji, započetoj polusatnim hibridnim folklorom, Kemal Kılıçdaroğlu imenovao je Muharrema İncea, svog unutarpartijskog nemezisa, za predsjedničkog kandidata CHP-a.</p>
<p>Muharrem İnce čovjek je koji je koliko prije tri mjeseca na vanrednom kongresu CHP-a, jednom od rijetkih koji je prošao bez pesničenja, tuče plastičnim stolicama i slične razmjene argumenata, govorio da je “najprirodnije da Kemal Kılıçdaroğlu, kao lider partije, bude kandidat za predsjednika republike”, a sada je najprirodnije primio kandidaturu. Inače, to je bio drugi kongres na kojem je İnce (bezuspješno) pokušao srušiti Kılıçdaroğlua. Prvi je bio davne 2014. godine.</p>
<p>A kriteriji? Ovako, Muharrem İnce nema nikakve veze s ekonomijom, uvjerljivo je najagresivniji poslanik u parlamentu uopće (ne samo među CHP poslanicima), a uspješnost… pa, svoje uspjehe u odnosu na Erdoğana, u svom govoru nakon inauguracije u predsjedničkog kandidata, sveo je na to da je postao poslanik tri mjeseca prije Erdoğana i da je rezervni kapetan, dok je Erdoğan samo desetar. To je dovoljno i za one koji do prije neki dan nisu čuli za njega da zaključe kako je u najmanju ruku demagog. No, s druge strane, vatreni je govornik floskula.</p>
<p>S tim u vezi bila je i mala <em>stand up</em> komedija u kojoj su on i Kılıçdaroğlu izmijenili značke. On je dao svoju CHP značku u amanet Kemalu, a ovaj je njemu okačio tursku zastavu na rever, pretvorivši tako najagresivnijeg partijskog ratnika u kandidata za “neutralnog” predsjednika koji će prigrliti svih osamdeset miliona građana.</p>
<p>Iz vizure fudbala na <em>male</em> (unutarpartijske) <em>goliće</em>, Kılıçdaroğluov je potez genijalan. Kao prvo, kandidaturom İncea kutarisao se svog najžešćeg rivala. Kao drugo, s obzirom na vlastitu nepopularnost u partijskoj bazi (po nekim ispitivanjima 64% CHP glasača NE podržava Kemala Kılıçdaroğlua), možda preko Muharremovih leđa povrati nešto od podrške partiji, koja je sa standardnih 25%, zbog skorašnjih skandala, skliznula na 19%.</p>
<p>Ako je suditi po kongresu AK partije u Istanbulu 6. maja, na kojem je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan objavio izborni manifest, kojem su ključne riječi “vrlina, volja i hrabrost”, kampanja vladajuće stranke i njenog predsjedničkog kandidata bit će pozitivna. Naime, u govoru od skoro sat vremena nijednom se nije osvrnuo na opoziciju.</p>
<p>To se ne može reći za njegove oponente koji se utrkuju u pljuvanju (dok strana štampa u tome beskrajno uživa). No, plašim se da će se udaviti u vlastitoj pljuvački.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
O Halilovićevu pravopisu: STAVI H DA BI GA IZVADIOSljedeći članak
Prvi bh. horor: “Jezero” će se uvući ljudima pod kožu
PROČITAJTE I...
SPECIJALNI RAT PROTIV BOŠNJAKA: Aktivno se stvara atmosfera međubošnjačkog sukoba
Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata
IZETBEGOVIĆ ZA STAV: Granica BiH je na Drini i na Savi, i tako će i ostati
Preopasno je raspirivati nacionalizme i ratne emocije. SDA to nikada nije radila. Jasno je da je ovo u šta se upušta Milorad Dodik odavno prevazišlo sebične predizborne kalkulacije. Ovo je mnogo opasnije i traži ozbiljne i svakodnevne odgovore. A ko će ih dati ako ne SDA