– Ti si ono profesor, zar ne? – Taj sam. – Kako onda to? – Šta? – Sjedili smo onomad u “Išaretu” i pričali odmah nakon utakmice o našoj reprezentaciji... – Moguće je. – I dobro se sjećam šta je profesor rekao. – Aha, neki profesor! Čekaj, bolan, kako ti je ono ime... nisam ja jedini profesor u “Išaretu”... – Znam da nisi... – tu zasta i uvrlji se u mene. Činilo se da je shvatio suštinu ovog nesporazuma. – Ti si ono iz Krajine? – Jesam. – Vidiš
Prethodni članak
Mahalska gerijatrijaSljedeći članak
Kako preživjeti kad ti ukradu invalidninu
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo