Mislio sam pritom na Homera. Euripida. Sjetio sam se i Heinricha Heinea. Njegove sjajne knjige Firentinske noći, u kojoj je tekst o Paganiniju, kojeg nikad nisam zaboravio. Kao ni Ingresov crtež.
.</p>
<p> </p>
<p>S takvim mislima nimalo se nisam začudio kad sam ga vidio iza stakla. Filozof čaršije. I detektiv koji osvjetljava nejasnosti. Poput mađioničara misteriju pretvori u očigledno. Raširio sijede obrve poput krila i strijelja pogledom sve u vidokrugu.</p>
<p>– Čekaš me? – rekoh.</p>
<p>– Čekam svakog ko naiđe. Laganini.</p>
<p>– Laganini, kažeš, kako je ime starom poznaniku?</p>
<p>– Ko zna? Znam da nije Nikola.</p>
<p>– Kako znaš?</p>
<p>– Znalo bi se da jest.</p>
<p>– Da, to bi bilo previše slično.</p>
<p>– Jedanput se zvao Nedim…</p>
<p>– Vidi sad.</p>
<p>– Tako se bar predstavio.</p>
<p>– Mnogo nevažnih stvari u vezi s tim čovjekom.</p>
<p>– Ako je čovjek?</p>
<p>– A što bi drugo bio?!</p>
<p>– Ko zna? Njegov veliki dvojnik je inspirativan.</p>
<p>Smiješak koji je mogao značiti sve i ništa. Kakav smiješak? Tako se možda i Laganini osmjehivao.</p>
<p>– Nek ti bude. Demonologija je pasija dokonih.</p>
<p>Opet onaj smiješak.</p>
<p>Zaustio sam da nešto kažem, ali sam se predomislio.</p>
<p>– Ustvari, on se zove Niko.</p>
<p>– Opet ista priča. Niko.</p>
<p>– Nije ti dobar naglasak. Sjećaš se priče o Odiseju i Polifemu? Odnosno o Kiklopu?</p>
<p>– Ko je učio, taj se sjeća. Kako i ne bi?! Ponešto se i pročitalo. I vidjelo.</p>
<p>Mislio sam pritom na Homera. Euripida. Sjetio sam se i Heinricha Heinea. Njegove sjajne knjige <em>Firentinske noći</em>, u kojoj je tekst o Paganiniju, kojeg nikad nisam zaboravio. Kao ni Ingresov crtež.</p>
<p>– Vidiš, taj je Niko – Niko Laganini.</p>
<p>– Niko?</p>
<p>– I ništa. Niko i ništa.</p>
<p>– Lijepo si to složio. Priča je negdje drugdje.</p>
<p>– Nema priče. Sve je u jeziku. Neko se dosjetio tog jedanput kad mu je bilo zgodno, a svi se ostali služe i igraju. O pričama razmišljaju samo dokoni. Kao ti.</p>
<p>– Sad si prevazišao samog sebe. Na moju žalost, čini mi se da si u pravu.</p>
<p>Onda smo šutjeli.</p>
<p>– Tako ti je to – reče on nešto kasnije. Kritički um igra se sam sa sobom. Pitanje je kako pronaći apstraktnu osobu u prostoru u kojem se sve čini konkretnim. Književni detektiv savjetuje da se što više udaljiš od očiglednog. I odbacuješ. Ono što ostane, ma koliko bilo nevjerovatno, istina je za kojom tragaš. Jedino konkretno na ovom svijetu jeste Paganini.</p>
<p>– Znam i ja jednu priču o tom.</p>
<p>Zaprepasti se.</p>
<p>– Baš bih volio da čujem…</p>
<p>– Pošao jedanput Niko Laganini u čaršiju. Ni sam nije znao zašto je pošao. Onako.</p>
<p>Šetao i šetao, a onda odlučio da se malo odmori.</p>
<p>Neki čovjek za susjednim stolom poruči nešto. A onda reče:</p>
<p>“Laganini…”</p>
<p>To mu se učini neobičnim. I sumnjivim.</p>
<p>Upravo je o tom razmišljao kad se konobar stvori pred njim.</p>
<p>– Laganini – reče Niko.</p>
<p>– Laganini, ali šta?</p>
<p>Pitanje ga je posve zbunilo.</p>
<p>– Bilo šta – jedva izgovori.</p>
<p>Konobar odmahnu rukom. I ode.</p>
<p>Nešto kasnije, prošao je i stavio mu čašu na sto.</p>
<p>Šta je to, pitao se.</p>
<p>– Voda – odgovori mu iz daljine konobar.</p>
<p>– Zašto? – nije se mogao načuditi.</p>
<p>– To je naprimjer bilo šta – govorio mu je konobar svojim ozbiljnim pogledom.</p>
<p>Dobro, pomisli Laganini i iskapi čašu vode. Ipak nije bila laganini, bubnjalo mu je u glavi dok je pio. Donio je kao Paganini.</p>
<p>– Niko nije savršen.</p>
<p>– Niko. Nije ni Niko.</p>
<p> </p>
<p>Najednom se začula violina.</p>
<p>Svirala je posve u blizini.</p>
<p>Nisam znao je li to radio ili neko zaista svira. Svirao je <em>Azru</em> (ništa bez Heinea, mada riječi samo dopiru iz sjećanja).</p>
<p>Bilo kako bilo, pomislio sam da svira Laganini. Izgledalo je da i moj oštroumni sagovornik sluša.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Tri kvara na “Stojadinu” i jedan epski krahSljedeći članak
Ima li razlike između Nedžada Latića i splitskih huligana
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo