“Tragamo za još približno 250 osoba. Imamo desetine porodica koje su kompletne stradale. Neke se vjerovatno nikad neće pronaći. Apeliramo na sve institucije i na međunarodnu zajednicu, ali pozivamo i naše komšije Srbe da nam kažu gdje su grobnice. Želimo samo to da naši voljeni konačno pronađu svoj smiraj”

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

U mezarju Veljaci (Bratunac) u nedjelju 12. maja 2019. godine klanjana je 13. kolektivna dženaza za bošnjačke žrtve zločina iz 1992. godine koje su počinile srpske vojne, policijske i paravojne formacije iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Nekoliko hiljada građana pristiglih iz cijele Bosne i Hercegovine klanjalo je dženazu za tri žrtve ubijene u Bratuncu. Tog dana ukopani su Rifet (Rešo) Salihović (1949), Šemso (Hamid) Zukanović (1949) i Munir (Hamed) Tahić (1971).

Meva Tahić ukopala je sina Munira, koji je u vrijeme kada je ubijen imao 21 godinu.

“Dočekala sam da ga ukopam. Ne može se riječima opisati osjećaj niti se dijete kad može prežaliti. Rado bih legla kraj njega da i mene ukopaju. Imam još jednog sina da ukopam, on je bio mlađi od Munira”, kaže kroz suze majka Meva Tahić.

Memnuna Halilović u mezarju Veljaci ukopala je brata Rifeta Salihovića.

“Majku, snahu, djecu od braće, još nikog nismo našli, a svi su ubijeni. Molila bih svakog ko zna gdje su im kosti da nam kaže, da možemo doći i proučiti Fatihu. Nakon 27 godina spustili smo brata Rifeta u mezar. Njemu su ubijeni sin od šest godina i supruga. Nama je dan kao godina, a zamislite 27 godina čekanja.”

Pored Rifeta je ranije u mezarju Veljaci našao smiraj njegov brat Rešad.

U mezarju Veljaci do sada je ukopana 301 osoba ubijena u Bratuncu 1992. godine. Među njima je više od četrdesetero djece. Hiba Ramić, članica Organizacionog odbora Dana sjećanja na genocid u Bratuncu, veli da se za mnogim ubijenim još traga.

“Tragamo za još približno 250 osoba. Imamo desetine porodica koje su kompletne stradale. Neke se vjerovatno nikad neće pronaći. Apeliramo na sve institucije i na međunarodnu zajednicu, ali pozivamo i naše komšije Srbe da nam kažu gdje su grobnice. Želimo samo to da naši voljeni konačno pronađu svoj smiraj”, kaže Hiba Ramić.

Dženazu je bratunačkim žrtvama predvodio muftija tuzlanski Vahid ef. Fazlović.

“Do sada smo obavili trinaest dženaza, a još nismo svim šehidima tako velikog zločina, genocida u ovom dijelu domovine, klanjali dženazu. Ovdje ćemo dolaziti kako bismo klanjali dženazu svakoj žrtvi tog planetarnog zločina. Dolazit ćemo i poslije, a dolazit će i oni koji će nas naslijediti”, poručio je tuzlanski muftija.

Hranča je bila prvo bošnjačko selo u općini Bratunac na meti lokalnih srpskih snaga. Skupina srpskih paravojnih formacija upala je u ovo mjesto 2. maja 1992. godine i započela s pretresima bošnjačkih kuća. Zahtijevali su od stanovnika da predaju oružje. Prije napuštanja sela ubili su Fiću Ramića. Idućeg dana naoružani Srbi, podržani jedinicama Jugoslavenske narodne armije (JNA), okružili su Hranču, masakrirali četrnaest bošnjačkih civila, a potom u potpunosti spalili ovo selo. Najmlađa žrtva bila je Selma Hodžić, djevojčica od sedam godina. Nakon Hranče, srpske snage napale su 6. maja selo Blječeva. Selo je granatirano, a nekoliko stanovnika ubijeno.

Dana 9. maja 1992. godine srpske oružane formacije, opet uz pomoć JNA, ušle su u selo Glogova i izmasakrirale najmanje 64 nenaoružanih bošnjačkih civila. Maskirani srpski vojnici odveli su nekoliko žena u obližnju šumu, gdje su ih silovali. Preostale su stanovnike sela protjerali. Prije masakra su mještani sela bili razoružani i zajamčena im je sigurnost.

Srpske snage, sastavljene od jedinica JNA, od Srpske teritorijalne odbrane i policije te specijalnih jedinica, “arkanovaca” i “šešeljevaca”, 5. maja 1992. godine okružile su Bratunac. Nakon toga, provele su jednu od najokrutnijih akcija protiv bošnjačkog stanovništva Bratunca i obližnjih sela. Racijama su istjerali između 4.000 i 5.000 bošnjačkih stanovnika iz svojih kuća te ih zatočili na lokalnom fudbalskom stadionu “Bratstvo”. Dolaskom na stadion, zatvorenici su prvo bili opljačkani, a potom razdvojeni od svojih familija – muškarci od žena – a neki su odmah strijeljani. Srbi su sa stadiona “Bratstvo” odveli nekoliko stotina žena i maloljetnih djevojaka u lokalni Hotel “Fontana”, gdje su ih silovali. Ostale zarobljenike nagurali su u autobuse i odvezli prema Kladnju.

“Desetog maja 1992. godine istjerana sam iz svog mjesta od strane JNA, četnika preko Drine i od domicilnog srpskog stanovništva. Dotjerana sam na stadion s kompletnom porodicom, znači otac, majka, tri brata, bratići. Na stadionu je bio veliki broj ljudi. Počeli su da ih prozivaju, ubijaju i odvode. Ko god je odveden sa stadiona, taj je ubijen. Pored toga, sve su nas opljačkali, sve što je neko vrijedno imao kod sebe, zlato, novac, sve su uzeli. Odvojili su muškarce od žena. Nas su transportirali prema Kladnju, a moja tri brata i tri bratića su ostala. Od njih šest, samo je jedan preživio”, svjedoči Paša Suljić iz bratunačkog mjesta Suha.

Behija Hodžić kaže da nikada neće zaboraviti dešavanja u Bratuncu u maju 1992. godine.

“Istjerali su nas iz kuća, dotjerali na stadion, gdje smo bili od dvanaest do sedam. Otimali su od naroda zlato, pare, izvodili koga su htjeli i ubijali”, govori Hodžić.

Sudbina sedamstotinjak nenaoružanih bošnjačkih muškaraca bila je posebno okrutna. Oni su jedan po jedan razdvajani od svojih familija i odvođeni u fiskulturnu salu OŠ “Vuk Karadžić”, koja je bila pretvorena u logor. Sljedećih su ih nekoliko dana brutalno mučili, a približno 350 ubijeno ih je na najokrutnije moguće načine.

Sakib Ahmetović, predsjednik Udruženja logoraša “Bratunac”, prisjetio se stravičnih slika sa stadiona, te iz škole, koja je bila pretvorena u logor.

“Maj u Bratuncu 1992. godine bio je strašan. Svo bošnjačko stanovništvo Bratunca stjerano je na stadion. Ja sam bio ovdje s porodicom. Strašno je to sve bilo. Maltretiranje, udaranje i oduzimanje ličnih stvari. Kasnije su nas razdvojili. Ubijali su ljude u sali osnovne škole. To je bilo strašno. Nakon 27 godina, moj utisak je da se ništa nije promijenilo, rukovodstvo RS-a i policija ne rade ništa osim što negiraju zločine i genocid. U Bratuncu je počinjen genocid, ovdje su se desila masovna ubistva civila. To je genocid i pokušaj uništenja jednog naroda.”