Na području Bratunca otkriveno je više od 70 pojedinačnih, masovnih ili primarnih grobnica u kojima su bili skriveni posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka. Na šehidskom mezarju Veljaci ukopani su posmrtni ostaci 304 Bošnjaka. Na području Bratunca je i masovna grobnica u Suhoj, tzv. dječija masovna grobnica, iz koje su ekshumirana tijela 38 žena i djece, među kojima je bila i Zekira Begić, koja je ubijena dok je bila u devetom mjesecu trudnoće. U OŠ “Vuk Karadžić”, u centru Bratunca, nalazio se logor u kojem su ubijene stotine Bošnjaka

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Vlasti bh. entiteta Republika Srpska ovih dana ponovo uzimaju izjave od Bošnjaka povratnika u Bratunac i njegovu okolinu o navodno počinjenim ratnim zločinima nad tamošnjim Srbima tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Takve sudske pozive Bošnjaci s područja Bratunca tumače kao vrstu pritiska, ističući da istovremeno vlasti ne zanimaju pitanja ratnih zločina počinjenih nad bošnjačkim stanovništvom od 1992. do 1995. godine. Povratnike sud poziva kako bi dali iskaze o dešavanjima u bratunačkom selu Loznica. Do sada je ispitano nekoliko osoba. Neki od njih u vrijeme kada je zločin navodno počinjen bile su maloljetne.

Prema pisanju medija bliskih vlastima Republike Srpske, selo Loznica u bratunačkoj općini je do rata bilo većinski naseljeno Srbima (132 Srba i 22 Bošnjaka) i, kako tvrde, napadano je nekoliko puta, pljačkano i spaljeno. Najteže napade mještani su, stoji u jednom od tih članaka, pretrpjeli 28. juna i 14. decembra 1992. godine, kada je ubijeno tridesetak ljudi. “Jedinice napadača sastavljene isključivo od naoružanog lokalnog muslimanskog stanovništva s područja Bratunca i susedne Srebrenice. Zahvaljujući relativno efikasnom otporu meštana i pomoći koja je blagovremeno pristigla iz Bratunca i okolnih srpskih mesta, Loznica se u izvesnoj meri ipak odbranila i spasila od još većih ljudskih gubitaka, pljačke i konačnog razaranja. Međutim, i pored toga, prilikom odbrane sela, stradalo je mnogo meštana srpske nacionalnosti. Opljačkano je i popaljeno dosta srpskih kuća do kojih su muslimani uspeli da se probiju.” Isto tako, u tim se člancima navode i imena Bošnjaka koje su svjedoci napada na selo navodno prepoznali tokom sukoba.

Jedan od onih koji je pozvan da svjedoči “na ove okolnosti” jeste i Izet Ibrić iz bratunačkog sela Pirići, koji se nakon Agresije s porodicom vratio među prvima u svoju kuću. “Oni su napali na Piriće odozdo od Bratunca i Jelovca, a ovi naši su se branili. To je bila druga linija od naše linije, koja nije u sastavu Pirića, i naši su ih otjerali. Ja inače nemam nikakvih problema ni s kim, a tamo su gotovo sve Srbi s kojima imam dobre odnose i nikad mi niko nije ništa rekao. Jedan jedini čovjek mi je nešto rekao. Nije bitno koji je to čovjek. Samo s njim ne pričam. Poziv od policije me iznenadio. Što ću im ja? Nisam bio na strani gdje se odvijao napad, a neću da izmišljam”, kazao nam je Ibrić, dodajući da su, također, poziv za saslušanja dobili i momci koji su u vrijeme dešavanja čiji se detalji danas istražuju imali 14 godina.

“Narod u Podrinju je preplašen zbog svega šta se dešavalo u prošlosti”, tvrdi Fahrudin Hasanović, predsjednik Koordinacije boraca TK. Traže da državne, a ne entitetske vlasti istražuju navodne zločine.

“Organi Bosne i Hercegovine moraju naći način da zaštite te ljude jer vlasti u bh. entitetu Republika Srpska žele da tamo nema Bošnjaka. Uputit ćemo pisma Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine i ljudima koji se bave tim poslom, a tražit ćemo da se ti građani zaštite. Ako je ko šta uradio od 1992. do 1995. godine, neka odgovara pred sudovima Bosne i Hercegovine, a ne pred sudovima Republike Srpske, da oni optužuju i osuđuju onog koga smatraju da treba. Ovdje je riječ o ljudima o kojima mi je veoma teško govoriti jer su neki od njih polupismeni. Ispitivati osobu koja je u to vrijeme bila dijete o vojnim dejstvima, koja je to vojska bila, odakle je vojska dolazila, izvlačiti informacije čula‑kazala pa ih pretvarati u istražne radnje i podizati optužnice… Svrha je da nestanu Pirići i Bratunac, najbolje povratničko mjesto, a da se ti ljudi rasele i otjeraju što dalje od Drine jer neki smatraju da ne treba biti Bošnjaka na Drini”, smatra Hasanović.

Hasanović tvrdi da su se navodni zločini nad Srbima desili upravo u vrijeme kada su počinjeni zločini nad Bošnjacima u Pirićima. “Od 101 kuće, tamo je 101 bošnjačka kuća, odnosno od 504 stanovnika, svi su bili Bošnjaci. Od 504 Bošnjaka, poginulo je njih 104, od čega ih je 80 ubijeno kao civili. Tokom Agresije sam slušao na radiju da su oslobođeni ‘srpski Pirići’. To je propaganda kako bi oni opravdali ciljeve koje su počinili. Od te 101 kuće, vratilo se pet porodica, a iz tri porodice saslušavaju ljude. Znači, cilj tog dijela Republike Srpske jeste da te Piriće, koji su tokom Agresije bili odstupnica i prihvatili sve one koji su bježali od noža četnika i arkanovaca, izbrišu, tj. da u tom mjestu povratka ‘nestane’ i tih pet porodica. Neće oni ništa naći. Ako je neko od Srba ubijen, to se desilo onda kada su došli nekom na prag, u Piriće, da kolju i ubijaju narod”, rekao je Hasanović.

Na području Bratunca otkriveno je više od 70 pojedinačnih, masovnih ili primarnih grobnica u kojima su bili skriveni posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka. Na šehidskom mezarju Veljaci ukopani su posmrtni ostaci 304 Bošnjaka. Na području Bratunca je i masovna grobnica u Suhoj, tzv. dječija masovna grobnica, iz koje su ekshumirana tijela 38 žena i djece, među kojima je bila i Zekira Begić, koja je ubijena dok je bila u devetom mjesecu trudnoće. U OŠ “Vuk Karadžić”, u centru Bratunca, nalazio se logor u kojem su ubijene stotine Bošnjaka. “Toliki civili, Bošnjaci, ubijeni su u Bratuncu, a niko od njih nije ni metak opalio. Zločini nad njima su nekažnjeni, a traže se neki krivci o popaljenim šeperušama, ćumezima, hambarima i ne znam šta je još popaljeno u tim selima i to što se sada istražuje”, poručuje Hasanović.

U isto vrijeme dok su povratnici u Piriće dobijali sudske pozive, u naselju Hranča kod Bratunca obilježena je 28. godišnjica progona Bošnjaka iz ovog mjesta te početka stravičnih zločina na području Bratunca. Obilježavanje godišnjice u Hranči, kako je javila agencija Anadolija, dio je manifestacije “Dani sjećanja na genocid u Bratuncu”, u okviru koje se svakog 12. maja klanja kolektivna dženaza žrtvama genocida na mezarju Veljaci u Bratuncu.

Naselje Hranča potpuno je spaljeno od 3. do 9. maja, a ukupno je 60 Bošnjaka ubijeno kod svojih kuća, te u logoru u OŠ “Vuk Karadžić” u Bratuncu. Tokom Genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici ubijeno je 17 stanovnika Hranče, dok je još 10 ubijeno na drugim mjestima u periodu od 1992. do 1995. godine. Najstarija ubijena osoba jeste Avdo Ramić, koji je imao 74 godine, a najmlađa žrtva jeste beba Amina Hajdarević, rođena 1992. godine. Ubijeno je ukupno 13 djece.

Obilježavanju godišnjice u Hranči i početku višednevne manifestacije, kao i svake godine, prisustvovao je i Ramiz Salkić, potpredsjednik bh. entiteta RS. “Važno je da danas, 28 godina poslije, uprkos pandemiji koja je paralizirala cijeli svijet, obilježimo ovu značajnu godišnjicu. Ovo zlo se ne smije nikada zaboraviti i mi, dok smo živi, moramo njegovati sjećanje na zločine i nevine žrtve, a istinu pisati i prenositi na nove generacije. Važno je da se zna da su zločin nad našim najmilijim počinile komšije srpske nacionalnosti, potpomognuti tadašnjom JNA te dobrovoljcima i paravojnim formacijama iz Srbije”, rekao je Salkić.

Dodao je kako je naša obaveza da pamtimo i da nikad ne zaboravimo, ali je i obaveza da dajemo izjave i svjedočimo o zločinu koji je počinjen nad nama. “Zbog slabog rada tužilaštava i drugih nadležnih tijela, do danas nisu osuđeni svi oni koji su odgovorni za teške zločine u Hranči te pljačkanje i uništavanje naše imovine. Uprkos svemu i činjenici da i danas srećemo odgovorne za zločine, koji su ubijali naše najmilije, mi smo se vratili da živimo u miru na našim ognjištima u našoj domovini”, podsjetio je Salkić.

Pozvao je na ustrajnost u borbi za istinu i pravdu. “Ostanimo ustrajni u borbi za naša prava i budimo ponosni što, uprkos činjenici da su nad nama počinjeni teški zločini, mi nismo činili teške zločine. To je naš kapital i naša vrijednost, zbog čega hodamo ponosno i podignute glave u Bratuncu, Bosni i Hercegovini i cijelom svijetu.”