Sa 74 godine i pomalo umornim glasom, Roger Waters još ne odustaje. Ne prelistava stare notne zapise i ne nudi patetičnu nostalgiju kao izlaz. Prilazi svakom čovjeku, budi ga iz sna i šapće mu na uho: “Je li ovo život kakav zaista želiš”

Roger Waters ljut je čovjek. Ljut je oduvijek. Ljut na sebe, na roditelje, nastavnike i prijatelje. Osuđivao je kroz dugu karijeru vojnike, političare, sisteme i države. Žalio se na Boga. Umio je u sebi i u onima koji su slušali njegovu muziku pronaći bol i razapeti njene uzročnike na stup srama. Zlo prisutno oko nas i u nama, zlo za koje se mislilo da je dovoljno očito i da nema potrebe za njegovom javnom osudom, tek bi iz mraka na svjetlo iznio Waters i oštrim riječima raskrinkao one potisnute stvari što bole mnoge.

Radio je to godinama. Njegovo uporno ustajanje protiv nezdravih pojava u društvu obilježilo ga je kao stvaraoca. A onda je, prije tačno 25 godina, prestao pisati poeziju. Prestao je prozivati i prvi bacati kamenje. Činilo se da su njegovi stihovi stigli na odredište, pokrenuli one kojima su bili potrebni i završili svoju misiju. Organizirao je turneje, svirao stare stvari u novim aranžmanima, svi su znali šta to ima za reći i voljeli su način na koji je to govorio. Waters je ušao u sedamdesete i njegova vjerna publika nije očekivala da će joj se njegov hrapavi glas još jednom obratiti novim porukama. Ali opet, niko nije očekivao ovakav novi svijet. Jer baš su događaji u godinama bezumlja koje se redaju jedna za drugom potjerale riječi iz sijedog pjesnika. Bijesom pretočenim u riječi i note, progovorio je Waters još jednom. Najljući autor rok-scene pobunio se opet. Na svu sreću, i ovaj je put to učinio kako treba.

PEDESET GODINA OD PRVOG ALBUMA

Waters, suosnivač legendarnih Pink Floyda i njihov kreativni pokretač, od svog posljednjeg studijskog albuma Amused to Death iz 1992. godine nije snimao nove pjesme i secirao društvo, ali je bio itekako aktivan. Koncertna turneja The Wall Live, spektakl na kojem je u gradovima širom svijeta svirao stvari sa svog najpoznatijeg albuma, trajala je tri godine, od 2010. do 2013. Ambiciozni i izrazito kompleksan rok-šou potvrdio je još jednom Watersa kao koncertnog i konceptualnog genija. S 219 nastupa širom planete, bivši član Floyda postaje prvi solo izvođač koji je na jednoj turneji zaradio 470 miliona dolara, usput skinuvši Madonnu s vrha liste najplaćenijih zvijezda. U maju ove godine Waters je započeo novu turneju nazvanu po pjesmi Us and Them, a koncerte je opisao kao “vježbanje otpora, ne samo protiv Trumpa već protiv svih despota, diktatora i lopova”.

Nakon The Pros and Cons of Hitch Hiking (1984), Radio K.A.O.S. (1987) i Amused to Death (1992), Is This the Life We Really Want?, četvrti je Watersov studijski solo album. Prošlo je tačno pedeset godina otkako su mladići koji su osnovali Pink Floyd izdali svoj prvi album. Od debitantskog albuma The Piper at the Gates of Dawn iz 1967. godine do ovogodišnjeg Watersovog Is This the Life We Really Want? stvari su se drastično mijenjale. Uz rijetke izuzetke, rok-muzika zauzela je tokom godina pasivan odnos prema socijalnim pitanjima i politici. Većina muzičara Watersove generacije prestala je stvarati, ili kalkulantski izbacuje pjesme nošene starim melodijama slave. Is This the Life We Really Want? sukobljava se s obje ove, nažalost, uobičajene pojave, i još jednom dokazuje da je um Rogera Watersa britak i oštar, baš kao što su i njegove riječi.

Najzadovoljniji novim studijskim uratkom legendarnog rokera bit će poklonici Pink Floyda, posebno oni kojima su albumi The Dark Side of the Moon, Animals i The Wall omiljeni dio opusa britanske grupe. Waters se nikada nije trudio da sakrije odakle dolazi i kamo ide pa su sličnosti sa starim albumima Floyda lahko uočljive. Kultni The Dark Side of the Moon podario je najviše svom dalekom rođaku. Njegovi tragovi mogu se pronaći u načinu na koji Waters otvara pjesme i s muzikom miješa žive zvukove ulice, fragmente radijskog programa i govor nepoznatih ljudi koji blijedi u nestanak. Poklapaju se i ritam, melodija, pa čak i neki od stihova, a najviše sjećanja budi način vezivanja pjesama koje se utapaju jedna u drugu. Jedno je sigurno: oni koji su voljeli i vole The Dark Side of the Moon uživat će i u Is This the Life We Really Want?.

LJUBAV KAO RJEŠENJE SVIH PROBLEMA

Album čini dvanaest pjesama. Dvije od njih jedva da su duže od minute, dok dvije ne završavaju ni nakon šeste minute trajanja. Ostatak kompozicija uobičajenog je trajanja od četiri ili pet minuta. Ukupno 54 minute muziciranja podario je Waters publici novim albumom koji otvara pjesma When We Were Young. U izdrobljenom haosu zvukova u njoj se čuju snažni otkucaji srca, kazaljke na satu i skoro nerazumljivi Watersov glas koji se pita “ima li ikada kraja”. U snažnom uvodu prva pjesma određuje i karakter čitavog albuma, budeći blagu nelagodu i oprez potreban da bi se ispravno saslušale ostale kompozicije.

Déjà Vu naziv je druge pjesme koju kucanje sata, drobljenje metala i kostiju spaja s uvodnom numerom i ne dopušta ni trenutak predaha. Waters već u ovoj pjesmi pokazuje da su kvalitetni tekstovi njegova najjača strana i riječima crta prizor nevine žene koju vrebaju električne oči neprijateljskog drona na tuđem nebu. Na kraju kompozicije započete akustičnim uvodom s ritmom balade nemilosrdno će pjesnik s gitarom u rukama podsjetiti na ugojene bankare, izumrle životinje, srušene hramove i one “koji naginju lijevo, ali glasaju desno”.

Roger Waters uvijek je imao artikulirane misli. Ništa kod njega nije komplicirano, prenatrpano i višak. To je uspio usaditi i u svoju muziku koja je skoro pa minimalistička. Jednostavne pjesme koje vrlo uspješno komuniciraju sa slušaocima i traže aktivno emotivno ulaganje njegova su specijalnost.

Waters će, kada je muzika u pitanju, uvijek zvučati isto i biti okrenut prošlosti i slavnim danima Pink Floyda. Naravno, to nije loše, ali jeste opasno. Dodir sa savremenim muzičkim kretanjima bitan je za nove pjesme koliko i stihovi o aktuelnim temama, jer ostanak u prošlosti ne nudi put ka naprijed. Waters, već star i mudar, dobro je znao za zamku koja ga vreba, te je pomoć potražio od Nigela Godricha. Poznati producent stekao je iskustvo potrebno da se uplovi u psihodelični svijet Rogera Watersa radeći s grupom Radiohead (mnogi će reći da Radiohead baštini zvuk Pink Floyda). Iskustvo Godricha omogućilo je uspješnu fuziju Watersove sklonosti akustici sa savremenim električnim zvukom. Godrich je producentskom vještinom spriječio da se tekstovi i muzika na Is This the Life We Really Want? nađu u raskoraku između prošlosti i sadašnjosti. Ovo možda najbolje potvrđuje Picture That, četvrta pjesma na albumu, koja tekst prožet snažnim slikama umotava u moderan zvuk pun naboja i čini da se pred očima slušaoca pojavljuju djeca s prstima na obaraču i prostorije bez vrata i prozora u Guantanamu.

Pjevat će o ratu i djeci Waters u maestralnoj kompoziciji The Last Refugee, kroz čije zvučno otjelovljenje kola krv kultne pjesme Comfortly Numb s albuma The Wall. Broken Bones sadrži razmišljanja o alternativnoj realnosti u kojoj nakon Drugog svjetskog rata čovječanstvo nije krenulo u trku za novcem, a u Smell the Roses Waters će progovoriti o svom možda najvećem strahu – konformizmu, koji vuče u pasivnost i sprečava ljude da reagiraju na nepravdu.

Kako se album približava kraju, tako se i nazire solucija koju Waters uporno nudi, a to je ljubav. Ljubav koju on propagira mijenja svakog ponaosob, a upravo o tome, uz nježnu akustičnu pratnju, govore pjesme koje zatvaraju album (Wait for Her, Oceans Apart, Part of Me Died). Waters ne bi bio Waters da uvijek ne ponudi ljubav kao odgovor na sve.

Sa 74 godine i pomalo umornim glasom, Roger Waters još ne odustaje. Ne prelistava stare notne zapise i ne nudi patetičnu nostalgiju kao izlaz. Pokazuje kako svi užasi koji se svakodnevno pojavljuju na ekranima bez posljedica postaju muzika koja opominje. Waters prilazi svakom čovjeku, budi ga iz sna i šapće mu na uho: “Je li ovo život kakav zaista želiš?”

GLAS ZA PALESTINU

Glas koji pomaže Palestini Waters donosi u javnost već deset godina. Otkad je odbio nastupati u Izraelu, rekavši kako ne bi svirao ni u Francuskoj ili Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, Waters je na meti napada. Vodeći rabini i jevrejski pisci optužili su ga za antisemitizam, ali Waters nikada ne ostaje dužan. Na novom albumu u pjesmi Broken Bones jasno je aludirao na one koji “buldožderima uništavaju naše domove”, a u medijima je izjavio kako ga brojne kolege podržavaju, ali iz straha za svoje karijere ne istupaju javno. “Osuđujem politiku Vlade Izraela na okupiranim teritorijama i Gazi. Ona je nemoralna, neljudska i nezakonita. Nastavit ću svoje nenasilne proteste sve dok Vlada Izraela bude provodila ovakvu politiku”, poručio je Waters.