Sudanski poljoprivrednici su u 19. stoljeću doselili u Anadoliju i započeli nove živote, a reporterska ekipa AA posjetila je njihove potomke koji danas žive u turskoj provinciji Aydin
.</p>
<p>Sudanski poljoprivrednici su u 19. stoljeću doselili u Anadoliju i započeli nove živote, a porodice njihovih potomaka danas žive u turskim distriktima Soke i Germencik.</p>
<p>Riječ je o porodicama koje su se, bez obzira na različitu boju kože, srodile i u potpunosti kulturno i na druge načine asimilirali u lokalnoj zajednici u Turskoj, pa im nije jasno kako je moguće da je rasizam i dalje toliki problem u svijetu i kako je došlo do brutalnog hapšenja i smrti Georgea Floyda u SAD-u.</p>
<p>Hasan Biberci, poznat i pod nadimkom “Arap Hasan“ otac je dvoje djece i živi u mjestu Burunkoy u Turskoj, a u razgovoru za AA kazao je da je sretan i da se osjeća mještaninom te turske regije, bez obzira na njegovo afričko porijeklo.</p>
<p>On je kazao da su se vremenom članovi njegove porodice vjenčavali sa lokalnim Turcima i rađali djecu različite boje kože koja sada skladno žive kao braća i sestre.</p>
<p>“Evo ovo unuče mi je bijelo, povuklo je na majku. Osježam se više Aydinjaninom, nego drugi Aydinjani. Ja živim ovdje i ovo je moja zemlja“, kazao je Biberci iz grada Aydina.</p>
<p>S obzirom da “Aydinli“ u prevodu sa turskog jezika ujedno znači i Aydinjanin i svijetli, njegova izjava ima dvojako značenje i da se osjeća svjetliji od svijetlih.</p>
<p>“Niko me ne gleda dugačije jer se od većine razlikujem po boji kože. Ne smije se zaboraviti da ne možeš dobrotu od ljudi očekivati, ako i sam ne činiš dobro. Imamo odlične odnose sa komšijama i volimo se i međusobno pazimo“, kazao je 61-godišnji Biberci.</p>
<p>Komentirajući val antirasističkih protesta u svijetu nakon nedavnog brutalnog hapšenja i smrti Georga Floyda u SAD-u, Biberci je kazao da prati dešavanja u svijetu posredstvom televizije.</p>
<p>“Volio bih da se takve stvari ne dešavaju u svijetu. Svi smo mi ljudi, hvala Bogu, ovdje se takve stvari ne dešavaju“, kazao je Biberci.</p>
<p>Njegova supruga Ulviye Biberci kazala je da se osjeća kao prava Turkinja, a po govoru, nošnji i ponašanju u potpunosti se uklopila u stil žena u egejskoj regiji.</p>
<p>“Nacionalne praznike radosno dočekujemo i slavimo i volimo našu nacionalnu tursku himnu i zastavu i našeg Ataturka. Živimo kako su nas očevi i majke naučili. I naša kuhinja je turska“, kazala je 52-godinja Biberci.</p>
<p>Ističući da je tužna zbog onog što proživljavaju crnci u SAD-u, Biberci je kazala da su takve stvari neprihvatljive i da je sretna što živi u mjestu u kojem takvih pojava nema.</p>
<p>Imam i sina i kćerku koji su u braku sa bijelim supružnicima. Važno je da je to moguće postići. Sve nas je Bog stvorio i niko nema prednost, niti je bolji od drugog. Čovjek je čovjek, nez obzira na vjeru i boju kože. Svako se bori za mjesto u kojem živi i mi se tako borimo za Tursku“, kazala je Biberci.</p>
<p>Lokalni imam Kani Pelvan je za AA kazao da tokom devetogodišnjeg rada u tom mjestu nije primijetilo nikakvo ponašanje koje bi moglo ukazivati na bilo kakvu diskriminaciju porodica koje imaju taman ten zbog sudanskog porijekla.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Višegradski krik iz plamena
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.