Postoji velika opasnost da bi, uslijed vakuuma vlasti, moglo doći do stanovite anarhije koja bi mogla prerasti u novi građanski rat. Takav scenarij omogućio bi “Hezbollahu”, a time i politici Irana, veći utjecaj na jugu zemlje, na granici s Izraelom. To bi moglo dovesti i do novog posredničkog rata između Irana i Saudijske Arabije. Osim toga, tenzije bi u Perzijskom zaljevu narasle, a Liban bi mogao postati i poprište sektaških sukoba jer bi sunijske zajednice i političke grupe sasvim sigurno zauzele daleko radikalniju poziciju od današnje

Piše: Osman SOFTIĆ

Pažnju svjetske javnosti privukla je humanitarna katastrofa izazvana 4. augusta ove godine nezapamćenom eksplozijom u bejrutskoj luci. Riječ je o eksploziji deponiranog amonijskog nitrata koja je rezultirala smrću 300 osoba, dok ih je 300.000 učinila beskućnicima. Procjenjuje se da će za obnovu luke i okolnih zgrada, koje su potpuno zbrisane s lica zemlje, biti neophodna investicija od devetnaest milijardi dolara – novac koji ova zemlja naprosto nema.

Eksplozija i njene posljedice došli su kao kulminacija brojnih kriza koje su ove godine pogodile Liban. Kada je premijersku poziciju u zemlji početkom 2020. godine preuzeo tehnokrata Hassan Diab, libanska ekonomija već je bila na rubu kolapsa, međunarodna pomoć bila je izostala, a najveći dio srednje klase naglo je osiromašio. Iako Liban važi kao dugogodišnji američki saveznik na Bliskom istoku, Washington ovog puta nije prstom mrdnuo kako bi spasio posrnulu libansku ekonomiju, već naprotiv, svojim pritiskom na Međunarodni monetarni fond utječe na to da Liban ne dobije pomoć potrebnu da bi preživio kao država.

Finansijska i ekonomska kriza već duže vrijeme potresa Liban i izazvala je masovne proteste osiromašenih građana ogorčenih odsustvom odgovornosti vlasti za pružanje bazičnih usluga stanovništvu. Paraliza vlasti ranije je dovela do ekološke katastrofe, jer su zbog preklapanja nadležnosti lokalnih administracija izostale čak i one osnovne usluge, poput odlaganja otpada. Međutim, kriza je tek vršak ledenog brijega i manifestacija dubljih i kompleksnijih političkih pitanja i izazova koji opterećuju ovu arapsku mediteransku zemlju. Libanska kriza višeslojna je i izazvana je dugogodišnjim odsustvom efikasnog upravljanja, endemičnom korupcijom, sektaškim ustrojstvom države, ali ponajviše preplitanjem vanjskih interesa koji se sudaraju u Libanu. U tom smislu, Liban predstavlja mikrokozam Bliskog istoka i svih njegovih kontradikcija koje se manifestiraju u politici ove male pluralne, multireligijske arapske zemlje.

U znak odgovornosti za eksploziju, a pod pritiskom masovnih protesta, Diab i njegov kabinet 10. augusta podnijeli su ostavku, ali su nastavili voditi državu u tehničkom mandatu. Postoje indicije da bi novi mandatar za sastav vlade mogao biti Mustafa Adib, aktuelni ambasador Libana u Njemačkoj. Adib je osigurao podršku glavnine političkih snaga trenutno raspoređenih u parlamentu. S obzirom na to da, prema Ustavu, pozicija premijera pripada libanskim sunijama, podršku mu je pružio i Saad al-Hariri, bivši premijer i lider najveće sunijske političke grupacije Pokreta budućnosti (Al-Mustaqbal). Pretpostavlja se da će i parlamentarne šiijske frakcije kojim dominiraju “Hezbollah” i manjinski “Amal”, Partija nade, čiji je lider Nabih Berri ujedno i predsjedavajući parlamenta, također podržati kandidaturu Mustafe Adiba. S obzirom na dvoipodecenijski koalicioni savez između “Hezbollaha” s Kršćanskim slobodnim patriotskim pokretom, iz čijeg reda dolazi aktuelni predsjednik Libana Michel Aoun, za očekivati je da će i maronitski kršćani podržati kandidaturu Adiba za premijera. Prema nekim izvorima, to je već potvrdio i lider ove maronitske političke partije Gebran Bassil, zet predsjednika Aouna.

Danas malo ko vjeruje da Amerikanci imaju kapaciteta ili namjere da u ovom momentu Libanu pruže neophodnu pomoć da preživi ovu najozbiljniju ekonomsku, finansijsku i političku krizu od završetka građanskog rata 1990. godine, a koji je trajao punih petnaest godina uzrokujući više od 100.000 žrtava i potpuno razaranje kozmopolitskog Bejruta, poznatog i kao Paris Bliskog istoka. Prije bismo mogli pretpostaviti da je Washington već digao ruke od svojih saveznika u Libanu i da će, po svemu sudeći, svojim protivnicima na Bliskom istoku, koji pripadaju suprotstavljenim ideologijama, prepustiti da se međusobno nadmeću za svoje interese u ovoj zemlji.

Liban je u prošlosti uspijevao preživjeti zahvaljujući finansijskoj pomoći SAD-a, Francuske i bogatih arapskih zaljevskih zemalja, ali ponajviše doznakama libanskih građana koji rade u arapskim zaljevskim zemljama i dijaspori na globalnom planu. Prije dvije godine na donatorskoj konferenciji Libanu je obećana pomoć od jedanaest milijardi dolara za spas posrnule ekonomije. Međutim, ovaj paket pomoći uvjetovan je ozbiljnim strukturalnim reformama koje ni jedna libanska vlada do danas nije bila spremna i kadra provesti. Stoga ni obećana pomoć nije realizirana.

Jedan od osnovnih razloga izostanka međunarodne pomoći jeste američki animozitet prema “Hezbollahu”, političkoj partiji koja uživa podršku libanske muslimanske šiijske populacije, koja u Libanu već duže vrijeme igra značajnu političku ulogu u upravljanju zemljom. “Hezbollah”, država u državi ili, kako to neki preferiraju kazati, država u nedržavi, uživa otvorenu finansijsku i vojnu podršku Irana, smatra se glavnim iranskim osloncem i instrumentom za postizanje interesa u regiji, a dokazala se i kao najefikasnija vojna formacija koja kredibilitet gradi na uspješnom pružanju vojnog otpora izraelskoj agresiji. “Hezbollah” je specifičan po tome što je istovremeno i politička partija i vojna formacija koja se smatra efikasnijom i efektivnijom od zvaničnih državnih oružanih snaga Libana. Nacionalna Vlada Libana objektivno nema mehanizme ni kapacitet uspostave punog suvereniteta u nekim sferama koje se nalaze pod snažnim utjecajem ili pak dominantnom kontrolom “Hezbollaha”. Osim toga, “Hezbollah” omogućuje Islamskoj Republici Iran da kontrolira političke procese u Libanu shodno svojim regionalnim interesima, posebno kada je u pitanju namjera Teherana da suzbije utjecaj SAD-a i drugih zapadnih zemalja, a naročito regionalnih rivala Irana, prvenstveno Saudijske Arabije.

Postoji velika opasnost da bi, uslijed vakuuma vlasti, moglo doći do stanovite anarhije koja bi mogla prerasti u novi građanski rat. Takav scenarij bio bi isuviše riskantna opcija i kao takav neprihvatljiv za SAD jer bi omogućio “Hezbollahu”, a time i politici Irana, veći utjecaj na jugu zemlje, na granici s Izraelom. To bi moglo dovesti i do novog posredničkog rata između Irana i Saudijske Arabije, ovog puta na teritoriji Libana. Osim toga, tenzije bi u Perzijskom zaljevu narasle, a Liban bi mogao postati i poprište sektaških sukoba jer bi sunijske zajednice i političke grupe sasvim sigurno zauzele daleko radikalniju poziciju od današnje budući da bi položaj sunija u Libanu bio znatno otežan, ako ne i marginaliziran. Teško da bi se novi oružani sukob u Libanu mogao lahko kontrolirati i on bi sigurno, kao i ranije u povijesti ove zemlje, zahvatio i šire područje Bliskog istoka. Trumpova administracija odavno je izgubila apetit za Bliski istok, a opća tendencija američke strategije jeste postepeno povlačenje iz ove regije, u kojoj Amerikanci više nemaju vitalnog interesa. Potvrdio je to svojevremeno i ambasador Martin Indyk, jedan od vodećih eksperata za Bliski istok, savjetnik u nekoliko demokratskih administracija u Washingtonu, a službovao je i kao američki ambasador u Izraelu. To samo pokazuje da, kada je u pitanju američka dugoročna strategija, ne treba očekivati znatnije promjene čak i ako Trump izgubi na predstojećim izborima. Trump ne krije da je odluka Amerike da se angažira na Bliskom istoku na način na koji je to činila u prošlosti zapravo najveća greška počinjena u povijesti SAD-a.

Nezainteresiranost SAD-za najnoviju dinamiku dešavanja na Bliskom istoku, uključujući i političku krizu u Libanu, širom je otvorila vrata utjecaju drugih regionalnih sila, posebno Irana, koji je postao još intenzivnije uključen u politička dešavanja u ovoj zemlji. Zapravo, iranski utjecaj u Libanu prisutan je još od osamdesetih godina, kada je Iran pomogao u formiranju “Hezbollaha”, Božije partije, čime je od šiija – najmarginaliziranije ekonomske i društvene, vjerske i sektaške skupine u Libanu, a koji su predominantno naseljavali južni dio zemlje na granici prema Izraelu, zatim dolinu Bakaa na istoku, a danas prevladavaju i u južnim predgrađima Bejruta – stvorio najmoćniju i najutjecajniju političku grupaciju.

Svoju reputaciju “Hezbollah” je stekao i kod dobrog dijela libanskih kršćana Maronita, s kojim je u političkom savezu zbog kredibiliteta glede pružanja otpora Izraelu. Treba istaknuti da je “Hezbollah” 2006. godine uspio poraziti izraelske snage u konvencionalnom ratu, stoga on danas čini okosnicu osovine otpora utjecaju SAD-a i Izraela u širem području Levanta i Arabije koji predvodi Iran. Ovaj dominantno šiijski blok čine još i Irak i Sirija, ali i palestinski pokret otpora “Hamas”, što osovini otpora, koju kritičari pejorativno nazivaju šiijskim polumjesecom, pruža određeni legitimitet i u redovima Palestinaca koji su pretežno sunijskog mezheba.

Međutim, motivacija Maronita za savez s “Hezbollahom”, u ovom slučaju dominantne političke organizacije koja ih predstavlja, a koju predvodi Bassel Gabran, nije bazirana na zajedničkom sentimentu i animozitetu prema Izraelu. Naprotiv, riječ je o rastućoj zabrinutosti Maronita, čija je pozicija danas znatno oslabljena u odnosu na period maronitske kršćanske dominacije Libanom do građanskog rata 1975. godine. Kršćanska dominacija opala je potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Taifu 1989. godine, okončanjem građanskog rata i uspostavljanjem novog političkog ustrojstva zemlje kojim je muslimanima dodijeljen ravnopravniji politički položaj. Bojeći se osnažene pozicije sunija u Libanu, uslijed fenomena Arapskog proljeća, uz zajednički osjećaj da Maroniti, kao i šiije, čine vjersku, odnosno sektašku manjinu, oportunistička koalicija Maronita i šiija na određen način može se tumačiti i kao protuteža eventualnoj sunijskoj dominaciji.

Porodični politički klan Hariri, posebno Refik Hariri, bivši premijer koji je ubijen u atentatu 2005. godine, uživao je široku podršku libanskih sunija. Međutim, Saad Hariri, smatraju neki, odstupio je od politike svog oca i napravio preveliki kompromis s “Hezbollahom” i Maronitima, a što je danas neprihvatljivo za većinu sunijske populacije.

Haririjev pokret “al-Mustaqbel” (Budućnost), koji je podržavala Saudijska Arabija, izgubio je potporu ogromne većine sunija. Saudijska Arabija praktično je priznala poraz svojih proksija u Libanu smatrajući da je Liban zapravo u potpunosti pao pod kontrolu Irana, “Hezbollaha” i njihovih saveznika i više ne želi pomagati ovoj zemlji. Saudijski rezon je da je suludo finansirati neprijatelja u njegovim nakanama. Inače pomirljiv, fleksibilan i tolerantan, sunijski politički blok u Libanu sve se više radikalizira i posebno je ogorčen angažmanom snaga “Hezbollaha” na strani režima Bašara al-Asada u Siriji i u Jemenu. Postoji i rašireno uvjerenje među posmatračima prilika u Libanu da je “Hezbollah”, osim što je u koaliciji s Maronitima Michela Aouna, također uspio uspostaviti jak utjecaj, ako ne i dominaciju, i među određenim parlamentarnim poslanicima sunijama koji podržavaju Iran i Vladu u Damasku. Smatra se da je i donedavni premijer Hasan Diab, iako predstavljen kao tehnokrata, zapravo bio po volji politike “Hezbollaha” iz razloga koje je ovdje teško obrazlagati.

I među Maronitima (katolicima) postoje politička rivalstva i neslaganja koja vuku korijene još iz građanskog rata. Ona se najviše manifestiraju u rivalstvu Michela Aouna i Basila Gabrana i njihovog Slobodnog kršćanskog pokreta, s jedne, i rivalskog kršćanskog pokreta Libanskih snaga, koje predvodi Samir Farid Dža’Dža, lider konfesionalnih vojnih milicija iz vremena građanskog rata u Libanu. On je bio osuđen za ubistva i zločine i zbog toga jedanaest godina proveo u zatvoru, a danas predstavlja alternativni kršćanski politički pravac koji se otvoreno suprotstavlja “Hezbollahu” i njegovoj politici, dobijajući zbog toga sve veću podršku zapadnih sila i Izraela. Iz povjerljivih privatnih izvora saznajemo da je brojna kršćanska maronitska zajednica Libanaca u dijaspori Australije, koja je dala nekolicinu utjecajnih ministara vlade, pa čak i guvernera jedne države, navodno suprotstavljena politici koju zagovara Michel Aoun, iako su ga u prošlosti bezrezervno podržavali.

Saudijska Arabija otkazala je podršku Saadu Haririju zbog njegovog fleksibilnog i pragmatičnog i pomirljivog stava prema “Hezbollahu”. Kao alternativa na planu sunijske politike pojavio se potencijalni novi lider Ešref Rifi, bivši general, koji se ne ustručava kritizirati politiku “Hezbollaha”. Rifi se uspio nametnuti kao alternativa, te kao autentični zaštitnik političkih interesa libanskih sunija. Njegovi kritičari ga optužuju da je pomirljiv prema radikalnijim opcijama unutar sunijskog diskursa, a Maroniti i “Hezbollah” ga se pribojavaju zbog potencijalnih simpatija koje ima u redovima milion i po sirijskih izbjeglica, većinski sunija, a koji su našli sigurnost u Libanu bježeći od snaga režima u Damasku. Nerazumijevanje, ideološki animozitet i strah da bi sirijske izbjeglice mogle poremetiti ravnotežu u korist libanskih sunija, na štetu kršćana i šiija, još više produbljuju strah od potencijalnog sunijskog radikalizma i cementira savez Maronita i “Hezbollaha”.

Uslijed suprotstavljenih ideoloških i geopolitičkih interesa arapskih zaljevskih zemalja, te Egipta, Iraka i Sirije, kao i pragmatičnog odnosa Haririja prema “Hezbollahu”, zbog kojeg je izostala podrška Rijada, libanske sunije u političkom i sigurnosnom smislu sve više se okreću ka Turskoj kao jedinom autentičnom vanjskom prijatelju i potencijalnom zaštitniku. Turska je iskoristila odsustvo saudijskog utjecaja i nametnula se kao ozbiljan politički i ekonomski faktor, ali najviše kao prijatelj Libana.

Potpredsjednik Turske Fuad Oktay i ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu odmah nakon eksplozije posjetili su Bejrut u znak solidarnosti s narodom Libana. Dok Rijad smatra da je “Hezbollah” hegemonistička sila koja sprečava saudijski utjecaj, Ankara se danas veoma ozbiljno doživljava kao istinski zaštitnik marginaliziranih sunija u Libanu popunjavajući prazninu ostalu nakon saudijskog povlačenja. Turska je u Libanu sve aktivnija na diplomatskom i humanitarnom polju, a epicentar njenih aktivnosti je u Tripoliju na sjeveru zemlje. Ashraf Rifi kultivira bliske odnose s Turskom, posebno zbog zajedničkog sentimenta u odnosu na sirijski režim. Aktivnije uključivanje Turske u Libanu signalizira uvođenje nove političke dinamike, a moglo bi dovesti do osnaživanja sunijskog faktora i uspostavljanja ravnoteže koja bi neminovno mogla značiti reduciranje rizika od izbijanja novog sukoba u ovoj maloj, pluralnoj, ali krhkoj arapskoj republici na obalama Mediterana oko koje se lome koplja svjetskih i regionalnih sila. Veći angažman Turske na ekonomskom planu za Liban mogao bi značiti olakšanje budući da je Turska već ponudila svoju luku u gradu Mersin kao alternativu dok se ne obnovi luka u Bejrutu, u znak solidarnosti s narodom Libana.