Ranije regionalni akteri nisu uspjeli složiti se oko zajedničke strategije za nošenje s izazovima na Bliskom istoku zbog svojih sukobljavajućih nacionalnih interesa
, slabe vlade (Irak, Liban), okupacija i rat (Palestina), vojni udar i polarizacija (Egipat), nasilni ekstremizam (ISIL, Al-Kaida), sektaški ekspanzionizam, politika identiteta, ratne vođe, siromaštvo, špijunske igre te surova, često ne baš pametna politika.</p>
<p>Ključni igrači iz SAD-a i Evrope u zaljevskim državama ne mogu se dogovoriti o zajedničkoj strategiji jer imaju znatno različite zamisli o nacionalnom interesu i regionalnom poretku. Degradiranje ISIL-a i potpuna eliminacija njegovih terorističkih prijetnji sada uglavnom zavisi od privođenja kraju rata u Siriji i uspostavljanja nove sigurnosne arhitekture i političkog poretka u Iraku. Ovo opet povlači za sobom i uklanjanje Asadovog režima i započinjanje procesa političke tranzicije koji će uključiti sve sirijske grupacije i zaštititi alevitske i kršćanske manjine.</p>
<p>Ali, čak i ako ISIL bude poražen, a nadajmo se da će se to uskoro dogoditi, kriza u vezi s različitim zamislima o regionalnom poretku nastavit će stvarati probleme. Saudijsko-iransko rivalstvo već ima opasne implikacije po sektaški sukob sunija i šiija diljem islamskog svijeta. Suzbijanje i progon umjerenih i legitimnih islamskih političkih stranaka u ime nacionalne sigurnosti i borbe protiv nasilnog ekstremizma samoporažavajuća je strategija utoliko što pojačava tvrdnju da sistem nije pravedan i da mora biti po svaku cijenu uništen. Funkcionalan i održiv regionalni poredak morat će biti zasnovan na legitimnosti, pravdi i pravednom balansu moći. To podrazumijeva reviziju strateških i političkih pozicija ključnih igrača. Prvo, rat u Siriji mora se privesti kraju. U protivnom, prijetnja zvana ISIL raširit će se, a regionalni posrednički ratovi nastavit će množiti se uz ogromnu cijenu za sve.</p>
<p>Drugo, Iran se treba povući na granice svoje prirodne sfere utjecaja i sebe pozicionirati kao odgovornu regionalnu silu, a ne šiijsku državu. Iran ima historijsku priliku da do kraja provede nuklearni dogovor sa Zapadom; ne mora ga protraćiti snovima o regionalnom ekspanzionizmu. Treće, zemlje Zaljeva trebaju prihvatiti Iran kao jednakog partnera te se pobrinuti za svoje šiijsko stanovništvo da ono ne bi bilo suočeno s problemom lojalnosti. Šiijski stanovnici jednaki su građani svojih zemalja i zaslužuju isti tretman kao i svi ostali. Većinsko sunijsko stanovništvo trebala bi pomoći u održavanju društvenog mira i harmonije.</p>
<p>Četvrto, Izrael bi trebao okončati okupaciju Palestine, povući se na granice od prije 1967. godine i uspostaviti mir s arapskim i muslimanskim zemljama. Priznavanje prava Palestinaca na slobodan, prosperitetan i dostojanstven život jedini je način da se okončaju decenije nepravde koje komešaju energije cijele regije. Umjesto držanja predavanja o bogomdanim pravima na suverenitet nad zemljom, kako je to svojedobno učinila Netanyahuova zamjenica ministra inostranih poslova Tzipi Hotovely, izraelske vođe trebale bi investirati u mir, a ne u rat, konflikt i okupaciju. “Neokupacioni” Izrael može biti dio novog regionalnog poretka na Bliskom istoku. Uspostavljanje novog regionalnog poretka nije jednostavan zadatak i sigurno se neće ostvariti nekim čudom. Počet će s revizijom naših strateških prioriteta – revizijom koja će otvoriti nove prostore prilika za sve.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
MOŽE BITISljedeći članak
“Neke se bitke dobijaju na juriš”
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo