Sramotno je da “ArcelorMittal” još nije ispunio obećanje i bar od Bijele kuće napravio mali muzej, tako da svako ko obiđe logor Omarska ne gleda u okrečene zidove i osušeno cvijeće ostalo od prošlih posjeta. I dok god se to ne učini, neka se naviknu na javne prozivke, kao što smo mi navikli na njihovu bezobzirnu ćutnju, a ponekad i laži. Očito je da “Mittal” više ne zna kud bi s pitanjem Omarske. Ova firma nije kriva za postojanje logora 1992., ali bi bilo vrijeme da se prema objektima koje koristi konačno počne drugačije odnositi. Ako ništa, zbog vlastite reputacije

Izgled Memorijalnog centra prezentovan na press konferenciji Mittala, 1. 12. 2005. godine u Banja Luci

FOTO: Claudia Heinermann

Satko Mujagić “ArcelorMittalu”

Indikativno je i za pohvalu da je direkcija brzo reagirala na tekst o ulozi kompanije vezano za bivši logor Omarska. U toj se reakciji navodi i da “vaš članak sadrži mnoštvo činjeničnih grešaka koje ovu kompaniju predstavljaju na loš način i nanose štetu našoj reputaciji”. Žalosno je da je reputacija firme davno srozana da je malo koji tekst o Omarskoj može dodatno pokvariti. Ne odnosi se to samo na pitanje prekršenih obećanja i izgovora o obilježavanju logora Omarska, nego i na diskriminaciju nesrba prilikom zapošljavanja i kršenja prava (bivših) radnika rudnika Ljubija, o čemu je pisao Amnesty International januara 2006. godine.

Britanski Guardian je nedavno, 14. februara 2017. godine, objavio poguban članak o zagađenosti zraka u Zenici uprkos obećanju “Mittala” iz 2004. da će “učiniti sve potrebne investicije radi zaštite okoline”. Čujem da “Mittalova” željezara ne koristi prečistače kako bi smanjili troškove za struju. Od 2004. godine sam u kontaktu s “Mittalom”, kada sam glavnom direktoru poslao knjigu Rezaka Hukanovića Deseta vrata pakla i pismo u kojem smo tražili da se bivši logor Omarska dostojno obilježi. Može se reći da se kompanija 2005. potrudila da se riješi utega iz prošlosti koji Omarska nosi i u i oko Bijele kuće napravi memorijalni centar. Može se reći i da je odnos “Mittala” prema predstavnicima žrtava na momente bio korektan.

Ali od 2006. do danas “Mittal” bježi od vlastite odgovornosti, a nekad svjesno obmanjuje javnost, kao što je bio slučaj s pismom od 27. maja 2011. Ne bih ulazio u pitanje kvaliteta rude iz Omarske, niti da li je spomenik “Orbit” povodom Olimpijade u Londonu pravljen i od metala iz Omarske. To znaju oni koji su bili uključeni u gradnju. Ono što jeste tačno jeste da se “ArcelorMittal” aprila te 2012. sam pohvalio da će “Orbit” biti napravljen od željeza kompanije iz cijelog svijeta, uključujući i BiH, tj. Omarsku. Ovo je rekao 14. aprila 2012. Mladen Jelača, direktor “Mittala” u Prijedoru. Nakon negativnog publiciteta informacija da je u “Orbitu” korištena ruda iz Omarske, brzo je uklonjena s internet‑stranice firme, pa odjednom “ispala netačna” (po saopćenju za javnost od 3. jula 2012. godine, koje se također više ne može naći na stranici).

“Mittal” je još 14. januara 2005. godine na sastanku u Rotterdamu, nakon saznanja direkcije o korištenju prostora rudnika kao logora, dao saglasnost da će Bijela kuća, koja je korištena kao objekt za mučenje i u kojoj su mnogi logoraši izgubili živote, ostati netaknuta i nepromijenjena. U ime “Mittala” je, tokom tog sastanka, izvršni direktor za Evropu Roeland Baan, a kojem smo u ime Fondacije “Optimisti” 2004. godine i drugih organizacija iz BiH prisustvovali Sten Fierant i ja, dao obećanje da će ulazak u bivši logor biti dozvoljen. Iste te 2005. godine, tokom konferencije za štampu u Banjoj Luci, 1. decembra, “Mittal” je najavio i da će u Omarskoj biti izgrađen memorijalni centar, finansiran sredstvima te kompanije, na 34 dunuma zemlje iza i oko Bijele kuće, najzloglasnijeg objekta logora iz 1992. Tada je prikazan i izgled budućeg memorijalnog centra. Ovo su tri obećanja firme od kojih nijedno nije (potpuno) ispunjeno. Unutrašnjost Bijele kuće, u kojoj su se do tad jasno vidjeli tragovi krvi, prekrečena je još 2006. godine, i na taj su način dokazi o počinjenim ratnim zločinima prikriveni. Stolica koja je 1992. korištena za mučenje logoraša uklonjena je, a nakon protesta, prošle je godine tokom posjete opet “viđena”, sada uz zid restorana.

Obećanje o slobodnom pristupu još je 2005. naknadno promijenjeno e-mailom, u kojem je rečeno da će ulaz biti dozvoljen tokom dva dana godišnjih komemoracija, 24. maja i 6. augusta, dok će posjete drugim danima biti dopuštene uz blagovremeno podnesen zahtjev. I ovo posljednje obećanje redovno se krši, dok je “Mittal”, s druge strane, 2008. blagonaklono ustupio lokalitet bivšeg logora za snimanje filma Sveti Georgije ubija aždahu. Tako su 24. maja 2010., kao i 11. aprila 2011. godine studenti Univerziteta Regensburg i München i predstavnici udruženja logoraša dobili pristup samo do Bijele kuće, oko koje su pasle ovce. Na Dan logoraša BiH, 9. maja 2011., pristup je prvo odbijen, a nakon najava da u posjetu dolaze logoraši iz svih krajeva BiH, dva člana Predsjedništva, nekoliko ambasadora, i nakon medijskih pritisaka, direkcija je pristup odobrila samo do prostora Bijele kuće.

Krajem marta 2012. studentima iz Münchena odbijen je ulazak u bivši logor uprkos blagovremenoj najavi. Grupi “Četiri lica Omarske” odbijen je 14. aprila 2012. godine ulazak, kao i profesorima i studentima londonskog Univerziteta Goldsmiths. Odbijen je 9. maja 2012. godine ulazak delegaciji logoraša na Dan logoraša BiH. Predsjedniku Tribunala Haga Theodoru Meronu dozvoljen je 6. novembra 2013. godine pristup samo Bijeloj kući. Uprkos najavi, 6. augusta 2014. odbijen je ulazak počasnom vodu OS BiH. Ista elitna jedinica bila je prisutna na komemoraciji održanoj u Keratermu 24. jula i na lokaciji masovne grobnice Hrastova Glavica 5. augusta. Obje su lokacije u prijedorskoj regiji. Ni treće obećanje do sad nije ispunjeno.

Uprkos javnoj najavi gradnje i finansiranja memorijalnog centra u Omarskoj iz decembra 2005., danas u Omarskoj nema ni spomen‑ploče. U saopćenju za javnost 21. februara 2006. “Mittal” je pojasnio da ne odustaje od projekta najavljenog 1. decembra 2005., nego da je tek “privremeno suspendovan”. Ni ovo saopštenje ne može se više naći na stranici kompanije (originalni tekst sačuvan je i dostupan na internetu). “Mittal” se od te godine krije iza Marka Pavića, bivšeg načelnika Opštine koji se javno usprotivio gradnji memorijalnog centra, i ponašanje firme se može svesti na “ćuti i ne talasaj”. A 2011. godine, u odgovoru na pismo “Žena u crnom”, grupe “Četiri lica Omarske” i drugih organizacija iz Srbije, od 16. maja 2011., upućenom gradonačelniku Paviću, članovima Predsjedništva BiH, predsjedniku Srbije Tadiću, predsjedniku RS-a Dodiku, te direkciji “Mittala”, u vezi s potrebom obilježavanja logora Omarska i kršenja obećanja “Mittala”, tadašnji direktor “Mitala” u Prijedoru Mukharjee 27. maja 2011. piše da se firma ne želi miješati u politiku i da “Mittal nikada nije dao obećanje da će izgraditi memorijalni centar”?! Zanimljivo da je nedugo nakon toga snimak pres‑konferencije iz Banje Luke, 1. decembra 2005., kada je to obećanje dato, uklonjen s YouTubea.

U julu 2012. godine, povodom proglašavanja spomenika “Orbit” u Londonu “spomenikom u egzilu” logoru Omarska i najave pres‑konferencije u Londonu, u organizaciji Milice Tomić i grupe “Četiri lica Omarske”, te profesora s Univerziteta Goldsmiths Susan Schuppli i Eyala Weizmanna, firma se oglasila saopštenjem u kojem je rečeno i da je “kompanija i dalje spremna finansirati memorijal, ali da je to nemoguće učiniti bez dozvole lokalnih vlasti”. Ni ovo se saopštenje više ne može naći na zvaničnoj stranici firme, ali su najvažniji citati korišteni u člancima iz tog perioda, pa time i dalje dostupni. Tadašnji gradonačelnik Marko Pavić izjavio je 6. augusta 2013. da se više neće protiviti gradnji memorijala u Omarskoj, ali “Mittalu” ni ovo nije bio dovoljan razlog da odmrzne projekt. “Mittal” se tako već godinama krije iza općinskih vlasti umjesto da sam zatraži potrebne dozvole za gradnju memorijala u bivšem logoru.

Gradnja memorijala nije političko pitanje, nego pitanje poštovanja, morala i historije. Ne mogu logoraši tražiti “potrebne dozvole” od općine, nego upravo firma “ArcelorMittal”. I ako je “Mittalu” već stalo do reputacije, a kažu eto da jeste, mogli bi početi s rješavanjem penzija i statusa nekoliko stotina bivših radnika Rudnika Ljubija koji su maja 1992. listom otpušteni zbog “pogrešnih” krvnih zrnaca, zatim smanjenjem zagađenosti zraka u Zenici, kao što je obećano, pa i dopuštanjem ulaska u prostor bivšeg logora i gradnjom memorijala u bivšem logoru Omarska, kao što je najavljeno sada već daleke 2005.

Da su tako brzo kao sada reagirali na izvještaj Amnesty International iz 2006. o pravima radnika i na razne inicijative i pisma u vezi s Omarskom, da su umjesto u “Orbit” onih 16 miliona uložili u zenički zrak i u gradnju “suspendiranog” memorijala u Omarskoj, danas ne bi bilo puno potrebe da brane svoju “reputaciju”. A, kada se radi o Omarskoj, “Mittalova” reputacija je na pozitivnoj nuli od februara 2006. Šta bi se desilo da neko danas odluči da eksploatira Jasenovac, Dachau ili Auschwitz? Sama eksploatacija bivšeg logora sramna je i, umjesto što se prave ludi, “ArcelorMittal” bi konačno trebao prestati sa zamajavanjem logoraša, napraviti nove objekte za potrebe kompanije, a od kompletnog bivšeg logora napraviti muzej koji je potreban ne samo žrtvama nego i svim Prijedorčanima i građanima BiH. Mjesta stradanja u BiH moraju biti obilježena i zbog pijeteta prema žrtvama i kao opomena mladim generacijama, neovisno od njihove etničke pripadnosti.

Bivši direktor “Mittala” Roeland Baan je to razumio i na sastanku 14. januara 2005. izjavio da uviđa značaj te lokacije i da će se na korektan način odnositi prema prošlosti Omarske jer “shvata i važnost obilježavanja stratišta iz Drugog svjetskog rata”. Sramotno je da bivši logoraši, kao i članovi porodica ubijenih u logoru Omarska, već godinama sami obilježavaju bivši logor puštanjem bijelih balona tokom posjeta svakog 6. augusta. Sramotno je da se najbogatiji Britanac tako poigrava sa sudbinama hiljada ljudi vezanim za jedan od najzloglasnijih logora nakon holokausta. Sramotno je da Omarsku svake godine posjećuje sve veći broj ljudi iz cijelog svijeta i tokom posjete stoji pred praznom Bijelom kućom uz drndanje dampera i mrzovoljne poglede osoblja.

Sramotno je da “ArcelorMittal” još nije ispunio obećanje i bar od Bijele kuće napravio mali muzej, tako da svako ko obiđe logor Omarska ne gleda u okrečene zidove i osušeno cvijeće ostalo od prošlih posjeta. I dok god se to ne učini, neka se naviknu na javne prozivke, kao što smo mi navikli na njihovu bezobzirnu ćutnju, a ponekad i laži. Očito je da “Mittal” više ne zna kud bi s pitanjem Omarske. Ova firma nije kriva za postojanje logora 1992., ali bi bilo vrijeme da se prema objektima koje koristi konačno počne drugačije odnositi. Ako ništa, zbog vlastite reputacije