Danas je sve više ljudi koji se žure, a tako malo onih što napreduju odmjereno, po unutarnjoj logici posla koji rade. Toliko ih je malo da su, zapravo, nevidljivi. Jedino što se vidi jeste ono što su uradili, ali imena ćemo im teško pronaći u poslovnim fasciklama firme SICHER
.</p>
<p>Jasno, danas je sve više ljudi koji se žure, a tako malo onih što napreduju odmjereno, po unutarnjoj logici posla koji rade. Toliko ih je malo da su, zapravo, nevidljivi. Jedino što se vidi jeste ono što su uradili, ali imena ćemo im teško pronaći u poslovnim fasciklama firme SICHER.</p>
<p>Čak i kad je riječ o studiju.</p>
<p>ARS LONGA, VITA BREVIS (sjajna predstava moje studentske mladosti) i opomena onima koji žele svojim djelom promijeniti nešto u ovom svijetu – vječna opomena.</p>
<p>Ostaje u naslovnoj uzrečici jasno antičko imenovanje svijeta, učenja prvih filozofskih škola: prisjetimo se samo priče o Ahilu i kornjači.</p>
<p>Stoicizam preostaje danas samo onima koji stoje, stoje, šute i čekaju u jednom od brojnih redova na čijem bi se kraju mogla razriješiti njihova sudbina.</p>
<p>Zamislite stoika pred vratima zavoda za zapošljavanje, nije li to ono što bi se moglo nazvati pravi čovjek na pravom mjestu?</p>
<p>Ali, ostavimo se antičkih prisjećanja. Nije li ovo trenutak da uočimo kako se fraze kreću, zapravo, u koncentričnim krugovima? Nije li ovo trenutak da počnemo otkrivati sam mehanizam, sam iskon frazeološkog ustrojstva svijeta, logiku i podjelu tog sistema?</p>
<p>Odavno je poznato da sistem krugova nije monofrazan, čak ni trofrazan, nego nedokučivo polifrazan. Pojedini su krugovi direktno suprotstavljeni jedni drugima. Kako ljudska iskustva doživljavaju poraze, tako se i pojedini krugovi povremeno povlače iz jezika (ili se samo dublje skrivaju u jezik?). To se odnosi jednako na opomene (ili riječ ili znak: NE GAZI TRAVU, NE BACAJ SMEĆE, ZABRANJENO PUŠENJE), objašnjenja (GENERAL POSLIJE BITKE JE LAHKO BITI), nautički turizam u jeziku (USMJERAVANJE I KANALIZIRANJE UOBZIRENIH I ZAŽIVLJENIH IDEJA) i na ostatke usmene narodne književnosti koju sve manje čitamo (čitaj: slušamo)…</p>
<p>Kao aktuelnu literaturu treba pročitati strip MONEY IS NOT FUNNY PROTIV MILODUHA ĆEIFA EPIKUROVIĆA ili STRPLJEN SPAŠEN (priručnik za male stršljene).</p>
<p> </p>
<p>Kad dođe zima i počnu padati snjegovi (gotovo nestvarno, zar ne?), obnavlja se jedna dječija igra s mogućim opasnim posljedicama.</p>
<p>U igre se, zapravo, uključuju svi što će se vidjeti iz redova što slijede.</p>
<p>Na sve strane niču klize (kore banana tek su minijaturna imitacija ovog prirodnog čuda).</p>
<p>U rano jutro, dok je padao prhki snijeg, mladić koji je nekad završio gimnaziju i položio s odličnim uspjehom i latinski jezik kod najvećeg profesora latinskog na Balkanu, a možda i u cijelom svijetu (naravno, po stasu), drhtavo se suočio s podlo maskiranom klizom i, naravno, pao. Pad nije bio težak, ali zato u latinskom smislu vrlo uspješan, jer se on u trenutku prisjetio poslovice Festina lente, koja ga je možda mogla spasiti, ali samo da je se sjetio nešto ranije.</p>
<p>Uostalom, tako se zove most na kom se to dogodilo.</p>
<p>Klizav neki most.</p>
<p>Festina lente iliti Pohiti polahko naziv je tog studentskog mosta preko Miljacke.</p>
<p>Zavojit je i zavodljiv taj most.</p>
<p>A u hladnim danima s različitim padavinama čini se i opasan.</p>
<p>Dok je on stajao i razmišljao o tom čudu, primijetio je neku staricu kako nailazi na istu onu klizu gdje je on maločas pao. Prhki i drski snijeg već je bio napadao i sakrio podvalu.</p>
<p>– Festina lente… jer je sve zaledente! – povikao je bivši gimnazijalac. Ali bilo je kasno. Starica je već stupila na podmuklo skrivenu klizavu ledikovku, jedna noga joj je odletjela visoko uvis i ona je zabrodila na drugoj, munjevito, prema dolje, a zatim gore, kroz petlju nalik na Möbiusovu traku (ne rekoh li već da se to zbivalo na mostu koji je takav kakav je).</p>
<p>Bilo je to kao prizor iz cirkusa.</p>
<p>Gimnazijalac, frazolatinac pokrio je rukama lice kao da je doživio fraz (ruku na srce, ipak je virio kroz raširene prste), ali tu se više ništa nije moglo učiniti. Starica samo što nije pala ispred njega, samo što se nije sva polomila. Vidio je sebe kako joj pomaže i odvodi je u Hitnu pomoć. Osjećao se i pomalo ganuto zbog svoje dobrote u toj moždanoj groznici.</p>
<p>Međutim, starica je poput djevojčice dobrodila do kraja opasnog skrivenog ogledala, zarumenjela kao ruža.</p>
<p>– Kliza… – rekla je ona nekako stidljivo, kao da se izvinjavala, nastojeći da povrati normalan hod.</p>
<p>– Kliza… – ponovio je i on nesvjesno, gledajući tupo za staricom koja je odlazila nekako krepko kao da se podmladila..</p>
<p>Na klizi nije uobičajeno kliziti polahko. To znaju oni koji su od tog načinili ledenu umjetnost.</p>
<p>Naravno, ništa od tog ne bi bilo moguće bez klizaljki.</p>
<p>Zato izmislite svoje klizaljke i pohitite polahko.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
