Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom ga stanju zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku
brisan prostor. Naravno, prostor je pust. Nema djece da se igraju ili da barem ponekad protjeraju bicikl. Nema ljudi koji bi izišli i stajali, onako, iz dosade. Nema ništa i nikog.</p>
<p>Gledam po zgradama. Kao da ih je sačinila ista presa. Sve su jednolične, sive i bezdušne. Čini mi se da im dlaka fali da se skrhaju. Ali stoje. Bože, ima li života u njima? Dobro, prevruće je, ali valjda ima neko živ!</p>
<p>Najednom primijetih ljudsku priliku na jednom balkonu. Branim se od sunca i pokušavam skontati šta radi. Razabirem da bi mogla biti žena i nagađam – a kunem se da nisam jasno vidio – da stere veš. Hvala ti, Gospodaru svjetova! Ipak, ima života. Trijumfalno se smješkam i ne sluteći šta me čeka.</p>
<p>Odjednom, prilika na balkonu naspram mene, nekih pedeset metara zračne linije, zamače unutra. Uskoro izmigolji druga prilika. Ovaj je put to bio muškarac. Poznao sam najprije po govoru. Tačnije, urlao je, očito, prema meni i sasipao čitavu lavinu riječi. Još nisam bio vješt arapskom jeziku, ali sam razaznao da spominje riječ “šurta”, čime mi, po svemu sudeći, prijeti policijom. Zbunjeno sam ustao i gledao ka njemu, ni sam ne znajući šta mi je činiti. Urlao je sve jače i postepeno me hvatao strah.</p>
<p>Sve je to čuo moj ahbab, Tunižanin koji je sjedio u stanu. Izišao je na balkon i počeo se dovikivati s razjarenim muškarcem. Spominjao mu je riječi “Bosna”, “talib”, “harb”… Pa ja, ako će išta smekšati onog tipa, to će biti priča o napaćenom studentu koji je došao iz ratom poharane Bosne i koji još ne konta ovdašnje običaje. Ušao sam unutra, a uskoro mi se pridružio i ahbab. Malen i zdepast čovjek, bokser po profesiji. Vrlo tih i staložen tip. Uspio je smiriti situaciju. Kasnije ću shvatiti da je ljubomorni muž protestirao protiv moje drskosti da gledam u nešto što je samo njegovo.</p>
<p>Na balkon više nisam izlazio, a i uskim sokakom koji od glavne ulice vodi ka zgradi prolazio sam žurno i oborene glave.</p>
<p>*</p>
<p>Bilo je to prije godinu ili dvije. Sjedim s veoma dragim insanom o kojem ne znam gotovo ništa. Znam jedino da je dobar čovjek koji nikome ne želi zlo, vjeru prakticira i čini brojna dobra djela, ali uglavnom pod uvjetom da se ne zna da iza njih stoji on. Sve mi je to dovoljno da ga smatram veoma dragim prijateljem. Volim provoditi vrijeme s njim i zato što nikada ne pričamo isprazne priče nego isključivo razmjenjujemo mišljenja i iskustva ili se međusobno savjetujemo.</p>
<p>Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom stanju ga zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku.</p>
<p>Nekim čudnim spletom okolnosti ili, kako će kasnije shvatiti, Božijom voljom, zatvorenici su se nekako dočepali jednog primjerka prijevoda Kur’ana koga su naizmjenično čitali. Čitao je i on i ostao zapanjen pročitanim. Shvatio je da se u Kur’anu nalazi sve ono što on u svom životu nema, iako je nominalno musliman. Iščitavanje Kur’ana uvlačilo mu se sve više pod kožu, intenzivno je razmišljao o životu i u jednom trenutku odlučio je podvući crtu i okrenuti novu stranicu. Kaže, da nije bilo rata i logora, on vjerovatno nikada ne bi došao tobe. Doživio je svega i svačega tih mjeseci, ali je dobio vjeru s kojom se ništa ne može mjeriti.</p>
<p>*</p>
<p>Nedavno sjedim kod dragog prijatelja. Snašla ga svakojaka iskušenja posljednjih godina. Između ostalog, oslabio mu vid i javile se strašne glavobolje. Vid je bio sve slabiji. Obilazio je klinike i dijagnoza je bila ista: neophodno je primiti zahtjevnu i skupu terapiju želi li ga sačuvati.</p>
<p>Pred njim je bilo teško vrijeme. Valjalo je primati dvanaest injekcija mjesečno, i to direktno u oko. To je bila slamka spasa i posljednja nada. Terapija je tekla, mjeseci su prolazili i, konačno, prošlo je iščekivano vrijeme. Nažalost, bez željenih rezultata. Najnovije mišljenje ljekara bilo je da ostaje slijep te da se više ništa ne može učiniti.</p>
<p>Mlad je čovjek, otac dvoje male djece i po prirodi veseo i simpatičan čovjek. Sve ovo ga je shrvalo, ali se trudi da sačuva osmijeh na licu. Ponajviše se šali na svoj račun. Gledam čas u njega, a čas u dječicu oko njegovih nogu. Znam koliko mu je teško i znam koliko je muke i truda valjalo uložiti da se skupe sredstva za kupovinu injekcija. Dobri ljudi su pomogli jer dobrih ljudi uvijek ima i uvijek će pomoći.</p>
<p>Priča mi kako je život nevjerovatan i kako nikada ne možemo ni zamisliti šta sutrašnji dan nosi i šta se iza brda valja. Na njegovu završnu konstataciju nisam imao šta kazati. Rekao je: “Vjeruj mi, efendija, tek kad sam izgubio vid, tada sam istinski progledao.”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
DISIDENTSTVO KAO SUDBINASljedeći članak
Na potezu Banja Luka – Beograd – Moskva ne cvjetaju ruže
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo