Vjerovatno u Bosni i Hercegovini ne postoji grad koji je toliko puta oslikan kao Počitelj. Ovaj motiv našao se na platnima skoro svih naših najznačajnijih slikara, a posebnu afirmaciju dobio je osnivanjem Međunarodne likovne kolonije koja već preko pedeset godina okuplja umjetničke profesionalce i entuzijaste. Njegovo razaranje ostavilo je traga na umjetnike, pa se poslijeratna likovna produkcija jednim dijelom fokusirala i na ne tako davno ispisane crne stranice počiteljske historije. Poseban doprinos tome dao je naš veliki slikar Džeko Hodžić

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

Zašto Počitelj nazivamo gradom. Ovo malo mjesto isklesano u hercegovačkom kamenu toliko je grandiozno u svom historijskom i kulturološkom kontekstu da su ga pisci i istraživači baštine uvijek “oslovljavali” gradom. Počitelj je to svakako zaslužio. Iako njegova historija zadire i u srednjovjekovlje, urbana struktura kakvu poznajemo u potpunosti je oblikovana u osmanskom periodu i predstavlja jednu od najupečatljivijih i najznačajnijih mikrocjelina našeg orijentalno-mediteranskog naslijeđa.

Interesantno da je Počitelj, uz Sarajevo i Mostar, jedini grad u Bosni i Hercegovini koji je sačuvao sve karakteristične spomenike osmanske arhitekture poput monumentalne džamije, medrese, hamama, hana i sahat kule. Zbog svega toga, neizbježno je bilo da Počitelj postane inspiracija mnogim umjetnicima, a u svemu tome najbolje su se snašli slikari.

Vjerovatno u Bosni i Hercegovini ne postoji grad koji je toliko puta oslikan kao Počitelj. Ovaj motiv našao se na platnima skoro svih naših najznačajnijih slikara, a posebnu afirmaciju dobio je osnivanjem Međunarodne likovne kolonije koja već preko pedeset godina okuplja umjetničke profesionalce i entuzijaste. Ono zbog čega je Počitelj oduvijek bio inspirativan jeste njegov “skulptorski” dojam koji ostavlja na posmatrača.

Simfonija u kamenu isklesana u brdu, slikovitost i historijski momentum, sve je to davalo povoda da umjetnici neumorno oslikavaju ovaj grad. Danas Počitelj ima još veći značaj jer je i mjesto stradanja i razaranja, pa ga ne gledamo više samo u kontekstu ljepote već i kao simbol civilizacijskog preživljavanja u najgorim trenucima naše historije.

Njegovo razaranje ostavilo je traga na umjetnike, pa se poslijeratna likovna produkcija jednim dijelom fokusirala i na ne tako davno ispisane crne stranice počiteljske historije. Poseban doprinos tome dao je naš veliki slikar Džeko Hodžić. On je, ukupno gledajući, razvio dojmljiv ciklus koji se na različite načine dotiče ratne tragedije, kako u onom univerzalnom smislu tako i u konkretnim tematikama koje se vežu za našu domovinu. Sjetimo se samo njegove sjajne retrospektive iz 2010. godine na kojoj je bilo predstavljeno oko 150 radova, a između kojih su mnogi ukazivali na ratna stradanja.

Ta njegova posvećenost velikim i teškim temama kulminaciju je doživjela sa ciklusom “Apokalipsa”, u kojoj je sublimirao sve svoje umjetničko iskustvo, opisavši, kroz simboličan likovni jezik, svu tragediju rata i ljudske destruktivnosti. Ipak, u suštini, Džekine poruke imaju humanistički karakter i na neki su način opomene ljudskom rodu. Za razliku od velikih formata “Apokalipse”, nedavno se u Galeriji Općine Novi Grad Džeko Hodžić predstavio sa veoma intimnom, ali isto tako snažnom izložbom pod nazivom “Crteži i mape Počitelj”. To je njegova stara tema i tema u kojoj se veoma direktno izrazio, s obzirom da taj ciklus u sebi nosi snažan dokumentaristički karakter.

Predstavivši se sa malim formatima i kroz različite i interesantne tehnike, Hodžić je Počitelj dočarao kao mikrokosmos unutar kojeg je prožeo ljepotu i tragediju, prepoznatljive forme tamošnje arhitekture i razaranje iste. Mnogi su radovi utonuli u apstrakciju, ekspresionistički su naglašeni, vidljive su samo konture stvarnosti, svuda vlada emocija i želja da sve ono što vidimo doživimo na poseban način. I sam umjetnik, opisujući ove radove, ističe ono što je činjenica, a to je da smo ubijani jer smo islamske vjere, ubijani su naši statusni simboli, naša prepoznatljiva arhitektura i naša potentnost.

Da bi sve to izrazio na pravi način, Džeko Hodžić koristi ostatke naše devastirane kulture koje integrira u radove i na taj način uspostavlja dublji kontakt sa posmatračem, izazivajući posebne emocije i dajući svom radu posebnu relevantnost. Radovi na izložbi liče na preoblikovane dijelove stvarnosti, fragmente koji su opet sakupljeni i lucidno sastavljeni, formirajući interesantan likovni jezik koji vas ne može ostaviti ravnodušnim. Izazov malog formata uvijek je bio izazov za velike umjetnike, podsjećajući na pisanje kratkih priča u kojima na svega nekoliko stranica trebate smisleno izliti svoju emociju i opisati neku radnju. Upravo je u tome Džeko Hodžić i uspio, sublimirajući počiteljsko iskustvo na jedan veoma dojmljiv način.