Ulazim u mezarje, oprezno, polahko, koracima mehkim kao pamuk, zemlju da ne povrijedim u kojoj počivaju nedužno stradali mladići i djevojke
, zajapurena u licu, poluoborene glave i kroz blagi osmijeh tiho odgovarala da momka nema. Dakako, razgovor između njih dvije time se nije završavao, otvarale su se druge teme, a, nerijetko, kad bih osjetio da sam suvišan, da svojim prisustvom kočim ili reduciram protočnost njihovih ženskih priča, ispričavao bih se i odlazio u drugu sobu.</p>
<p>Pola sata kasnije, supruga bi me pozvala, a naša mlađahna komšinica, jedva čujno i nekako još stidljivije, pružala bi mi nekoliko listova s pjesmama na njima, uz ljubaznu molbu da ih pročitam i iskreno se odredim vrijede li ičemu. A uglavnom su vrijedile. I iznenađivale. Tako, u njenoj poeziji nisam nalazio ni najmanju naznaku patetike, profane ljubavne patetike, svojstvene njenim adolescentskim godinama, naprotiv, iščitavao sam misaonu, začuđujuće zrelu liriku, premreženu, u građenju lirskog prosedea, uspjelom upotrebom stilskih figura, nenametljivim metaforiziranjem ponajprije, riječju, čisti simbolizam, u njenom slučaju nesvjestan, intuitivan, katkad i mračan, što sam joj u jednom razgovoru i rekao, a ona se složila, priznala da ne zna šta je simbolizam, ali, eto, samo tako zna pisati, ma kako god se to zvalo.</p>
<p>Sačuvao sam jednu njenu pjesmu, mada je imala i boljih. Evo je:</p>
<p><em>U htijenju bez žurbe, </em></p>
<p><em>Stigoh do ruba smisla.</em></p>
<p><em>“Samo smiješak zadržite, molim!”</em></p>
<p><em>– promače natpis odnekud.</em></p>
<p><em>Vidim – horizont treperi</em></p>
<p><em>I snovi se ukazuju.</em></p>
<p><em>Samo šapat, ali ne! – to jeka odobrava:</em></p>
<p><em>Tu si, tu, tu…</em></p>
<p><em>Sumnje više nema:</em></p>
<p><em>Gospodaru svjetova povratak je moj.</em></p>
<p>Začudo, premda sam joj sugerirao, nikad nije ni pomišljala objaviti neku od svojih pjesama, a, na koncu, rekla mi je i zbog čega, no kako je riječ o dubokoj intimi, o nečemu što je, kako je kazala, povjerila meni, mojoj supruzi i nikom više, ne bih o tome. Neka tajna koja je otišla s njom ode i sa mnom.</p>
<p>Neposredno pred početak četničkog divljanja, odselio sam s porodicom u drugi dio grada. Nisam je ponovo vidio. Nikad.</p>
<p>I, evo, sad, u ovom dvadeset petom danu mjeseca novembra, prohladnom, škrto osunčanom, usred mezarja-groblja, usred teške, mukle tišine koja, za one koji je mogu čuti, zvoni od rječitosti, čučim ispred njenog mezara, potpuno prazan, bespomoćan, zakovan. Jedino što sam uspio izustiti bilo je: “Lijepo dijete moje”, a zatim sam se digao i otišao.</p>
<p>Dan je državnosti. Tim povodom, na Trgu slobode, okupili se nekakvi tamburaši, razvili zastavu, sviraju, pjevaju, a nijemo i nezainteresirano gleda ih dvadesetak prisutnih, migranti uglavnom. Jadno. Prolazim pored njih, idem svojim putem. Pružam korak, zamičem za prvi ugao i idem dalje, što dalje. Bez zastajkivanja, osvrtanja, samo što brže, što dalje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
TRG KOJEG SAM SE NAPOKON SJETIOSljedeći članak
Majerov Zagreb i mesdžid iz kojeg su curile informacije
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo