Posla uvijek ima za one koji su vrijedni i žele raditi, a isto tako, ima i onih kojima rad i nije prioritet. Saib i Muharem primjer su kako se u Podrinju može uspjeti, jer nije sve tako sivo kako se možda čini na prvi pogled. Razmjere genocida u Podrinju i danas su vidljive, ali i želja za životom preživjelih također

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Prema objavljenim rezultatima popisa stanovništva u BiH, u Srebrenici živi 13.409 stanovnika, od kojih je 7.248 Bošnjaka, 6.028 Srba, 16 Hrvata i 67 ostalih. U odnosu na popis iz 1991. godine, Srebrenica je izgubila 23.257 građana (63,43 posto). Od toga, 20.324 Bošnjaka. Svi ovi podaci pokazuju razmjere ratnih dejstava i genocida koji je počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici. Slična je situacija i u drugim gradovima srednjeg Podrinja: Milićima, Zvorniku, Vlasenici i Bratuncu.

Ipak, preživjeli Bošnjaci počeli su se nakon rata vraćati na svoja razrušena ognjišta koja su obnovili, vrijedno rade i postaju primjer kako se bori za svoju porodicu i domovinu. Da nije sve tako crno, pokazuju primjeri povratnika koji su počeli vlastite biznise. Projekt otvaranja farmi pilića pokazao se kao jako uspješan.

 Farma pilića

Selo Lipovac udaljeno je od centra Srebrenice 11 kilometara. Smješteno je na zapadnoj strani općine Srebrenica, a desno od toka rijeke Jadar, koja protječe pored ovog sela.

Dio je puta asfaltni, a dio makadamski, u prilično dobrom stanju. Pred rat je u naselju živjelo 29 domaćinstava. Danas je napravljeno desetak kuća. Među povratnicima je u selu Lipovac i porodica Smajić. Saib Smajić vratio se prije nekoliko godina iz Amerike i kaže da je “zamijenio ulice New Yorka za makadam Lipovca”. Uz pomoć Federalnog ministarstva za izbjeglice, Opštine Srebrenica i vlastitih sredstava, Smajić je otvorio farmu pilića u svom rodnom Lipovcu.

“Nekako je najbolje na svome. Ja sam se vratio i odlučio da živim i radim ovdje. Uspio sam u svom naumu da otvorim firmu pilića. Potpisao sam ugovor s firmom ‘Ovako’ i, evo, već nekoliko mjeseci radimo intenzivno. Kapacitet farme je 7.500 pilića, i mi smo isporučili već nekoliko turnusa. Farma pilića ‘SS Lipovac’ prva je na području mjesne zajednice Sućeska. Cijela je porodica angažirana u radu jer ima posla. Imam ugovor s firmom ‘Ovako’ i otkup je garantiran, što je veliki plus. Ja sam na ovaj način riješio pitanje mog zaposlenja i cijela je porodica zbrinuta”, kaže Smajić, koji dodaje da mu je nekad i teško naći radnike.

“Teško nalazim radnike kada je isporuka pilića i čišćenje, bez obzira na to što su dobre dnevnice. Prijatelji dođu i pomognu, ali nekad moram ići u druge općine da nađem radnike jer u Srebrenici ima dosta i onih koji neće da rade”, ističe Smajić

U radovima na farmi Saibu intenzivno pomažu i Saibovi roditelji Sakib i Merka, iako su u poznim godinama.

Sakib kaže da mu je drago da je njegov sin uspio ostvariti svoj cilj, te da su projekti kao što je farma pilića garant povratka i ostanka povratnika.

Osim farme pilića, stanovnici Lipovca bave se stočarstvom i uzgojem maline. Zasadi maline u ovom selu prostiru se na više od 15 dunuma.

Na području općine Srebrenica ima nekoliko farmi pilića. Osim one u Lipovcu, tu su i farme u Grujičićima, Zelenom Jadru i Potočarima. Postoje planovi da se u narednom periodu otvori još ovakvih farmi.

Muharem Beganović rođen je u Srebrenici 1991. godine. U ratu je izgubio oca. Nakon godina izbjeglištva, 2000. godine se vratio s majkom i tetkom na majčino porodično imanje u Đugumu kod Bratunca. Odučili su da uz pomoć kredita pokrenu farmu pilića.

“Život je bio težak u tom periodu za opstanak, pa smo izgradili malu farmu za uzgoj tovnih pilića uz pomoć kreditnih linija i ličnih sredstava. Kao i svaki početak u bilo kom poslu, bio je težak. Dolazili smo u mnoga iskušenja i prepreke, ali velika volja za uspjehom i radom motivirala nas je da istrajemo u svemu kako bismo poboljšali naš rad i kvalitet. U početku smo imali kapacitet od pet hiljada pilića s poluautomatskom opremom koja je zahtijevala dosta posla i odgovornosti, a ni objekt nije bio adekvatan za rad, ali smo opet ostvarivali pozitivne rezultate i nismo odustajali”, priča ovaj mladić i dodaje da se 2013. godine pružila prilika da proširi kapacitet farme.

“Zahvaljujući Federalnom ministarstvu za raseljena lica i izbjeglice, koje je naš projekt podržalo, mi smo i proširili proizvodnju i kapacitet. Izgradili smo objekt kapaciteta 20 hiljada pilića koji ima evropske standarde za uzgoj tovnih pilića. To je bio veliki poduhvat za mene jer sam bio svjestan da ulazim u velika ulaganja, ali sam imao želju i volju za većim kapacitetom i ozbiljnijim radom, pa sam tako odlučno zakoračio na veći nivo proizvodnje”, kaže Beganović.

Biznis i obrazovanje

Danas Beganović uzgaja 15.000 tovnih pilića. Također ima sprat kojem nedostaje oprema za dodatnih 10.000, te se nada da će u skorije vrijeme uspjeti kompletirati cjelokupnu proizvodnju. I on, kao i Saib s početka priče, već 10 godina radi za mesnu industriju “Ovako”, a ljudi iz ove firme zadovoljni su Muharemovim radom i kvalitetom proizvoda. I Muharem je zadovoljan saradnjom s njima.

“Registriran sam kao samostalni poduzetnik i imam zastalno zaposlenog radnika koji se brine o pilićima. Njih je potrebno nadzirati svakodnevno, 24 sata, zato što je ovaj posao odgovoran, jedna sitna greška može ugroziti proizvodnju i dovesti do ogromnih problema i oštećenja rasta pilića”, govori Beganović, kojem je najveća želja bila da se vrati u rodno mjesto i pokrene vlastiti biznis.

On je mišljenja da istočna Bosna ima dosta potencijala u poljoprivredi i da ima dosta neiskorištenih resursa.

Biznis kojim se ovaj mladić bavi nije ga omeo u obrazovanju, nastavio je učiti. Četvrta je godina poslovne ekonomije.

“Upisao sam fakultet kako bih se usavršavao u svome poslu i kako bih mogao otvoriti put ka drugim investicijama koje bi zaposlile povratničku populaciju. Mlad sam i nadam se da ću uspjeti u tome”, kaže Beganović.

Nedaleko od njegove farme pilića postoje još dvije takve, tako da u svega nekoliko kilometara funkcioniraju tri jake farme koje su garant zaposlenja povratnika, a samim tim i opstanka u Podrinju.