fbpx

PJESNIKINJA U KASARNI I PJESNIK POD “NESTABILNIM EKSPLOZIVIMA”

Krajem godine 1968. sjedio sam u “Tingl-Tanglu” s Josipom Prudeusom kad se pojaviše Ružica Orešković s Điđijem, za kojeg nikad nisam shvatio čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o kojem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je i što je nekoć bio. Bio je, ukratko, jedan od onih “uništenih i odbačenih pjesnika”, koji je tumarao po Zagrebu potpuno osamljen i tužan. I za njega su rijetki, koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika, vjerovali da je davno otputovao na onu stranu svijeta

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI