Moji razgovori sa u to vrijeme još živim Sarajlićevim poznanicima i savremenicima nisu bacali nikakvo novo svjetlo na predmet mog istraživanja – životopis i poetski opus Sarajlićev, a uporna potraga za makar jednom njegovom sačuvanom pjesmom (činilo mi se sasvim izvjesnim da negdje i kod nekoga Sarajlićevu pjesmu, ili više njih, mogu pronaći, jer, prema Begiću, napisao ih je nekoliko stotina) nije dala nikakav rezultat. Ama, ništa
 nije dala nikakav rezultat. Ama, ništa!</p>
<p>Sukus onog što sam doznavao od kazivača svodi se na ovo: Alija Sarajlić bio je izrazito nadaren i inteligentan mladić, no kako je bio jako siromašan, nakon osnovne škole nije se mogao dalje obrazovati, pa je povremeno, u stanci između nebrojenih pješačkih lutanja, radio u brijačkoj radnji izvjesnog Huske Murselovića (niko mi nije znao pouzdano reći da li je radio kao pomoćni radnik ili je završio brijački zanat i radio kao majstor, što kao podatak nije nimalo nebitno) i tako prehranjivao sebe i svoju majku s kojom je živio.</p>
<p>Dalje, a to su već opća i meni ne odveć zanimljiva mjesta, ali, ipak, bilježio sam, a svaki je kazivač pričao više-manje isto, da je Sarajlić pripadao grupi progresivnih omladinaca tog vremena i da je u svojim buntovničkim pjesmama snažno i uvjerljivo poetski artikulirao sve tegobe potlačenih slojeva u ondašnjem starojugoslavenskom režimu.</p>
<p>Također, doznavao sam da je svoje pjesme pisao brzo i lahko, i to na bilo kakvim komadima papira, davao oduška svojim osjećanjima, a kako je, vele, imao izvanrednu memoriju, prijateljima bi ih govorio napamet.</p>
<p>No, ipak, da vidimo šta o Sarajliću piše Midhat Begić, koji je, prije no što će nesmotreno biti uništene, čitao njegove pjesme i za Sarajlića ustvrdio da je bio darovit i svim svojim bićem pripadao modernističkom duhu južnoslavenske književnosti između dvaju ratova:</p>
<p>“Od Alije Sarajlića nađena je fotografija na kojoj ga vidimo kako je izgledao oko 1930. godine, kad se vrati u Koraj poslije nekoliko godina rada u rudniku ‘Ugljevik’ i na Rači. On je još za vrijeme Prvog svjetskog rata završio osnovnu školu u Koraju i dalje se nije školovao, nego je uz brijački zanat uspio da se sam književno izgradi i razvije.</p>
<p>U Bijeljini mu je pomagao zlatar Abdulah Pjanić, u čijem je dućanu mogao da upozna mnoge kulturne i napredne ljude, a u Koraju se ponekad nalazio u društvu Ismeta Mujezinovića, koji je veliki dio svog djetinjstva proveo u rodnom mjestu svoje majke.</p>
<p>I svojim izgledom, a pogotovo svojim pjesmama, Alija Sarajlić je bio živa slika od velikog prevrata iz Prvog svjetskog rata, kad su mnogi Korajci pošli svijetom, bili na frontovima od Galicije do Pijave i kad se poremetio stari način života, kao što se može vidjeti u knjizi savremenika Alije Sarajlića, pisca iz Gradačca, pod naslovom <em>Provincija u pozadini</em>.”</p>
<p>Na koncu, pouzdano se zna da je Sarajlić nenadano preminuo 12. maja 1940. godine i da je napisao mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove smrti nepažnjom uništene. A uništila ih je, kako mi to kazivači rekoše, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, i ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući njima vatru.</p>
<p>Zaista tugaljivo. Ali, kako to reče dobar mi prijatelj, ne mogu te pjesme biti uništene. Tu su negdje, oko nas, i strpljivo čekaju da budu otkrivene, a Sarajlić prestane biti pjesnik bez pjesama.</p>
<p>Ne znam zašto, nemam ništa od toga, ali, premda svjestan da su prijateljeve riječi puka imaginacija, bilo bi mi jako drago da se takvo šta desi.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Da je u Beču, cijeli bi svijet za nju znaoSljedeći članak
Zakonom zabraniti negiranje genocida
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.