Jusuf je u očajanju uviđao da vojska neće ići dalje, da je u stupici i da neće moći neprimjetno napustiti špilju i proći kroz njihove straže. Gladan, promrzao i na rubu snage, odlučio je predati se pa šta bude, ionako, mislio je, još jednu noć u špilji ne bi preživio
 i osjećao da u ovom čovjeku, u njegovom dubokom glasu, krupnim sjajnim očima, odmjerenim pokretima, načinu na koji je pitao, slušao i gledao, nema nikakvog zla, nikakve prijetnje, ničega što bi moglo uznemiriti, zaplašiti.</p>
<p>– Kažeš, iz Bosne si – reče oficir.</p>
<p>– Jesam.</p>
<p>– Molite li se Bogu tamo u Bosni?</p>
<p>– Molimo, ali svako na svoj način. Svakakvih nas ima, a turske vjere ponajviše.</p>
<p>– Jesi li ti turske vjere?</p>
<p>– Jesam.</p>
<p>– Znaš li šta iz Kur’ana?</p>
<p>– Znam svašta, a <em>Amme džuz</em> znam napamet.</p>
<p>– A, je li?! Dobro, hajde da čujem! Ali, ne, ne, to je predugo! Reci mi samo nazive triju posljednjih sura iz Kur’ana?</p>
<p>– <em>Ihlas</em>, <em>Felek</em> i <em>Nas</em>.</p>
<p>– Dobro, dobro, vidim da znaš – reče umorno oficir. Slušaj, ovo što si vidio ostaci su carskog gardijskog puka, a ko sam ja, nije važno. Sutra idemo dalje. S nama ne možeš, opasno je. Dobit ćeš topografsku kartu, nešto hrane i novaca. Više od ovoga za tebe ne mogu učiniti. I neka ti je Bog na pomoći.</p>
<p>Teško je zamisliti kako se Jusuf osjećao nakon odlaska vojske. Sam samcat, uplašen, bespomoćan, izgubljen u beskrajnoj pustopoljini, zagledan u topografsku kartu koju nije znao čitati, možda i uplakan, izmiren sa sasvim izvjesnom smrću… Uh! Ipak, vratio se. Nakon deset mjeseci <em>bogtepitaj</em> kakvog i koliko tegobnog tumaranja od Besarabije do Bosne. Vratio se među svoje, ali kao da i nije. I među njima je, baš kao nekada u besarabijskoj pustopoljini, pouzdano to znam, bio neshvaćen, usamljen i vazda na vjetrometini. Baš kao</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Nama apsolutna vlast, vama apsolutna egzistencijalna nesigurnostSljedeći članak
“Dođosmo, vidjesmo, ubiše ga”
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače