Dobar je, baš je dobar ovaj narod, a katkad mi se čini da boljeg ne može ni biti i da se dobrota cijelog svijeta okupila baš ovdje, u ovom kršu i kamenjaru koje zovu i zemljom Arijevaca. I, istodobno, javlja se zapitanost da li bih i ja prema njima, u obrnutom slučaju, iskazivao toliko tople predusretljivosti
</p>
<p>I, evo ga. Deset je sati. Husein kuca na vrata Skalonijevih, Flores umiljato cvrkuće, čujem kako stari domar zaključava ulazna vrata, a zatim i njegove teške korake i po jedno dugo i hroptavo “aaah”. Na svakoj trećoj pređenoj stepenici.</p>
<p>S aerodroma “Mehrabad” uzlijeće avion. Let na zapad, prema Istanbulu vjerovatno. Posmatram kako biva sve manji; treperava svjetla na njemu najprije su jasno, a potom sve teže uočljiva, dok konačno nije nestao u mrkloj noći.</p>
<p>Čamotinja. I sve isto. Uvijek sve isto. I sijelo u uzavrelom parku i Floresino mahnitanje i moje samotno ispijanje čaja ili kahve na balkonu… A kada sve bude i prođe, a prođe, naredne večeri ponovi isto. Isto, isto. Uh!</p>
<p>I dalje sjedim na balkonu. Ne spava mi se, premda je jedanaest sati, a Reza dolazi po mene u četiri ujutro. Neka. Neće mi biti prva neprospavana noć.</p>
<p>Čujem, neko kuca na vrata. Paolo Skaloni. Pita može li večeras spavati kod mene, a ja ga, da i ne pitam za razlog, pokretom ruke pozivam da uđe.</p>
<p>Sjedimo na balkonu, pijemo čaj, šutimo kao dva brodolomnika, zabavljeni svako svojim dešperatom i zasigurno zapitani šta, dovraga, radimo ovdje i šta nam sve ovo treba.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Buran aplauz pjesmi koju nisam napisaoSljedeći članak
Imamo li razloga za zabrinutost
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače