Čak i površni poznavaoci historije islama nisu mogli zaobići ime Omera ibn Abdulaziza, ili Omera II, kako ga još nazivaju. Riječ je o osmom emevijskom halifi koji je vladao od 22. septembra 717. do svoje smrti 720. godine. U ovom iznimno kratkom periodu vladavine on je uspio preporoditi islamsku državu toliko da se u posljednjoj godini njegove vladavine na cijelom tlu hilafeta nije imao kome dati zekat. Zbog ekonomskih i pravosudnih reformi te izgradnje društva zasnovanog na pravdi, ali i vlastite pobožnosti i predanosti vjeri, neki su historičari Omera ibn Abdulaziza prozvali “petim pravednim halifom”
, da bi ga nakon prvog oblačenja odbacivao jer mu se više nije dopadalo. Jedanput je zakasnio na klanjanje u mesdžid jer mu kosu nisu bili na vrijeme uredili. Njegov miris bio je najskupocjeniji amber. Zato se govorilo za njega da se najukusnije oblači, da upotrebljava najljepše mirise i da je najelegantnijeg hoda”, piše Halil.</p>
<p><strong>TRENUTAK KOJI JE PROMIJENIO OMERA</strong></p>
<p>Jedan trenutak bio je dovoljan Omeru ibn Abdulazizu da napravi potpuni zaokret u svom dotadašnjem životu. Možda bi od mladića s navedenim osobinama bilo za očekivati da nakon stupanja na vlast i preuzimanja kormila jedne od najveličanstvenijih država koju je svijet ikad vidio nastavi s bezbrižnim životom, ne mareći za druge. Međutim, u Omerovom slučaju desilo se upravo suprotno. On je krenuo ka vrhovima koji se mogu osvojiti samo velikim odricanjima, preuzevši ogromnu odgovornost s toliko odvažnosti i hrabrosti da je njegov slučaj ostao gotovo jedinstven u povijesti. Trenutak preuzimanja hilafeta na sebe bio je trenutak kad se zapravo rodio novi Omer ibn Abdulaziz. “Tako mi Allaha, ovu obavezu nikad nisam tražio”, kazao je tom prilikom Omer, podsjećajući da je na mjesto halife odabran na osnovu preporuke svog prethodnika Sulejmana ibn Aldul-Melika. Naime, Sulejmana je veliki učenjak tog doba Redža ibn Hejve uvjerio da nijedan od njegovih sinova nije dostojan hilafeta, pa je Sulejman odabrao Omera za halifu.</p>
<p>“Omerov život bio se potpuno izmijenio još u trenutku kada je preuzimao hilafet. I od tada kao da ga nije ništa više vezalo sa prošlim životom, sa uspomenama, precima, porodicom. Samo je još u svom djedu Omeru ibn el-Hattabu gledao uzor. Sve dvorkinje povratio je porodicama u njihove krajeve, suprotstavio se svakom nasilju, dokinuo zabave na dvoru koje su se održavale kao u vrijeme imperatora i bile poprimile običaje perzijskih i bizantijskih vladara, i tako halifinom dvoru vratio islamsku jednostavnost iz prvog doba islama. Zabranio je da se pred njim ustaje na noge, otpočinjao je prvi sa selamom i dozvolio muslimanima da mu ulaze bez posebnog odobrenja”, piše Imaduddin Halil.</p>
<p>Omer ibn Abdulaziz bio je veoma skroman, pobožan i pravedan čovjek. Kada je uvođen u dužnost i kada je ugledao dvorsku svitu, upitao je: “Šta je to?”. Kad su mu objasnili, rekao je: “To mi ništa ne treba. Dajte mi moga konja, a ostalo neka ide odakle je i došlo. Ja ništa nisam drugo nego čovjek kao i vi svi.” Odatle je, jašući na konju, otišao do džamije. U džamiji se popeo na mimber i održao govor u kojem je, uz ostalo, rekao: “Ja nisam sudac, nego izvršilac sudskih rješenja, a nisam ni zakonodavac, nego čuvar zakona. Ja sam čovjek kao i vi svi i moram se pokoravati zakonima. Nisam ni najbolji između vas, osim što primam najveći teret na svoj vrat.” Čim je došao na čelo hilafeta, naredio je da se obustave napadi na hazreti Aliju i njegovo potomstvo s mimbera, te da se ispita porijeklo imovine svih članova dinastije Emevija. Mnogi historičari, kako navodi Mustafa Spahić, tvrde da je Omer od Emevija otrovan, i to iz više razloga. Jedan od njih bio je i to što su se bojali da nekoga drugog ne predloži za halifu, ali je vjerovatno osnovni razlog bila Omerova naredba da se ispita porijeklo njihove imovine, a onda i oduzimanje imovine koja nije stečena na zakonit način. Zbog toga je od Emevija bio omrznut.</p>
<p> </p>
<p><strong> </strong></p>
<p><strong> </strong></p>
<p><strong> </strong></p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Najmračniji dani u historiji Republike TurskeSljedeći članak
ODLAZAK KOZARAČKOG LJILJANA
