Satko Mujagić je Kozarčanin, logoraš Omarske i Manjače, davnih osamdesetih član Dobrovoljnog vatrogasnog društva “Kozarac”, zajedno s ostalim pionirima B i juniorima obučavan i treniran od Mirsada Fazlića, koji je 20. jula 2020. godine ukopan s bratom Jasimom i još četiri kozaračka šehida. Ni ove godine Opština Prijedor, čiji su prijeratni stanovnici pronađeni u 499 grobnica u tri države, nije našla za shodno da proglasi dan žalosti

Piše: Satko MUJAGIĆ

Grmi tišina po Prijedoru

Oj, Prijedore, pun si mi…

U Prijedoru danas, kao i svakog 23, 24. i 31. maja, 20. jula, 6. augusta, 21. augusta…, opet grmi od tišine.

A vatrogasac Mirsad Fazlić, brat Mustafin, kojeg Prijedor danas “jako cijeni”, ubijen s bratom Jasimom na Korićanima 21. augusta 1992. godine, danas je konačno došao kući.

Kao i brat im Muhamed, ubijen u Omarskoj, bačen u grobnicu Stari Kevljani, koji je prije njih došao “kući”, u Šehidsko mezarje Kamičani.

A na Korićanima, kao i posvuda te 1992. godine, “interventni vod prijedorske policije” “odradio” je tu intervenciju koja nije bila vatrogasna. Pobijena i u provaliju bačena 224 čovjeka.

“Ovdje mijenjamo žive za mrtve”, izvali Prijedorčanin Darko Mrđa tog dana na Vlašiću, pa sasu rafal ljudima u leđa… I zagrmi eho oko Korićana.

Pa, onda tišina.

A, moj Prijedor i danas šuti… sve grmi od tišine.

Mića Fazlić, danas konačno ukopan, lično je zaslužan što su neki od vatrogasaca i “BH Fantoma” iz Kozarca čamcima vozili hranu mještanima Tukova kad izli nekad krvava Sana tokom poplava 2014. godine.

Ne pamti to Prijedor…, kao što ne pamti ni Korićane 1992. godine, pa ni Mirsada Fazlića, brata mu Jasima, novinara Kozarskog Vjesnika i ostale danas konačno ukopane Kozarčane.

Ostao je još samo Mustafa. I danas komandir Dobrovoljne vatrogasne jedinice Kozarac, koja je prije samo dva mjeseca predano gasila sela oko Omarske gdje su mu bila zatočena sva braća, pa i on.

A, naš Mića, naš junior vatrogasne, nije samo učio kako da gasimo vatru. Ili šta su to haloni, zašto se električne instalacije gase prahom, a nikako vodom ili pjenom… Još pamtim njegov glas i izgled dok predaje. Učio nas je životu.

Gledam i sad kako pali i gasi sirenu tokom požara dok se kozarački vatrogasci skupljaju i užurbano oblače, pa izjure kamionom…, nekad su bili prvaci Bosne i Hercegovine, pa i zajedničke države Jugoslavije.

A, Mirsad Mića Fazlić godinama nas je primjerom učio kako da brzo razmotamo vatrogasna crijeva, kako da držimo mlaznicu, a i kako da se veselimo, zezamo, radimo predano, da popijemo zajedno…

… i kako da budemo časni ljudi.

A, Darko Mrđa, njegov ubica s Korićana, iz Tukova je pored Prijedora, koji i dalje grmi…, a nigdje oblaka.

Hvala, dragi naš Mića… dobro je da si opet u svom Kozarcu.

A, pošto Prijedor i dalje grmi tišinom, mi nećemo…

PRIJEDORSKI MARŠ MIRA

Ovo su oni momenti kad mi dođe da (k’o što su Ameri Nijemce 1945. godine vodili da kupe leševe po logorima) zađem po Prijedoru i sve ustrojim, pa pješice, k’o prvačiće u studijsku posjetu Keratermu, Čarakovu, Briševu, Tomašici, Trnopolju, Omarskoj, grobnici Stari Kevljani, Šehidskom mezarju u Kamičanima, pa onda nazad za Prijedor.

Dobar krug bi bio…, dobar i za čišćenje duše, a i tijela.

P. S. Znam da se ovo neće desiti za naših života, vjerovatno nikad, al’ neka ostane zapisano na dan još jedne dženaze pobijenim stanovnicima Prijedora.

IZ NEKIH BOLJIH VREMENA

Danima su u kasarni vježbali postavljanje u borbeni položaj. Svaku minutu i svaki potez brižno se analizirao. Brzina mijenjanja koordinata, brzina rasklapanja oruđa. Jednom su čak na poligonu ispaljivali mine sa školskim punjenjem koje bi letjele 300 metara i pri dodiru s tlom pucale kao petarda ostavljajući bijeli dim po kojem se znalo da li dobro gađaju.

Muju su te vježbe uvijek podsjećale na one lijepe godine u njegovom Kozarcu kada je bio član Dobrovoljnog vatrogasnog društva, koje bi sljedeće, 1992. godine, trebalo proslaviti 100 godina postojanja.

Postrojili bi se njih osam momčića koji su, pod budnim okom neumornih Safeta Bešića i Miće, najmlađeg brata Fazlića, čekali da Ado (kojeg su kasnije prozvali Hipik), kao navijen izrešeta tekst koji je već prvog dana naučio napamet:

“Posluga, zbor! Posluga označi svoja mjesta!” A onda bi njih osmerica brzo izbiflali, podižući desnu ruku u momentu kad se jave: ‘Strojar, kurir, eN1, eN2, Ve1, Ve2, Ce1, Cee dvaa”, završavao bi zadnji, podižući ton i razvlačeći ono “cee dvaa!”

Tada bi Ado (baš kao da su neka vojska, kozaračka legija stranaca) raportirao da je posluga spremna i nakon Mićinog odobrenja naredio da vježba krene.

Mujo se uvijek pitao kako je Mića uvijek mogao ostati ozbiljan nakon njihove superozbiljne, šarmantne, ali ipak pomalo smiješne predstave. Jer Mića se tokom vježbe baš nikad nije smijao, bar ne dok je predano radio svoj posao, za koji kao ni većina vatrogasaca Kozarca nije bio plaćen.

Nije se nasmijao ni onda kad je jedne prilike, kad mu se crijevo koje je bilo slabo vezano, zaplelo u noge, a Mujo u trku prema “cilju” pao koliko je dug i širok. Svi su Mujin “let” pozdravili grohotom, osim Miće, koji je, dok je Mujo odmah nakon pada potrčao dalje i nastavljao vježbu kao da ništa nije bilo, u hodu, dalje budno prateći tok vježbe, samo uzviknuo: “Odlična reakcija, Mujo! Ništa nije smiješno!”

Od tog dana taj čovjek za Muju više nije mogao biti loš ili učiniti nešto pogrešno. Mića je postao jedan od onih Kozarčana na koje je Mujo bio i ostao ponosan, čak i onda kada su “pod gasom”, pričali vulgarne šale, grohotom se smijali i šalili jedni na račun drugih. To je valjda bio dio svijeta i običaja “odraslih”, zaključivao bi Mujo svojim umom trinaestogodišnjaka i prihvatao da još ne može baš sve da razumije.

NE ČUJU SE PUCNJI

Duša me boli gledajući dženazu mojim Kozarčanima. U Prijedoru je još jedan obični julski ponedjeljak, grobnice su ionako davno zatrpane, dim iz Kozarca više se ne vidi, ne čuju se ni pucnji iz Keraterma.

RUKA RUCI U AUSCHWITZU

Kad vidim kako se danas, 2020. godine, Prijedor odnosi prema kozaračkim i prijedorskim sinovima, samo ću reći: “Ćerat ćemo se još!”, kako reče četnik Matija Bećković. Hoćemo.

Ne puškom i ne kamom, nego istinom. A, ako treba i puškom. Nemojte se zajebati pa opet krenuti na komšije…

Istinom. I džaba priča o epopeji Kozaračkoj 1942. ako stalno preskačete 1992.

Nije to fino. Ne da nije fino, sramotno je! K’o nojevi. Ni dan žalosti nije moguć 20. jula, a mi na Bajram baklavu dijelimo! Pa, dokle??

A, mi ćemo pričati, pisati, praviti filmove, govoriti da je genocid dok god ste vi u ljušturama i kućicama k'o puževi.

Ništa lično, nema mržnje, čisto da se zna. Bolje tako, nego da mi vas ganjamo 2042… Hajd da stane to.

Jasenovac i Omarska su i vaša, i naša, i hrvatska stratišta.

Jedino što Omarska nije obilježena. Jasenovac jeste. A u Jasenovcu su ubijani i Bošnjaci i Hrvati, samo vas to ne uče…

I dok god je tako i dok god 20. juli nije dan žalosti, a vi šutite…, mi onda pričamo. Šta bismo drugo?!

Ne možete se vi našutjeti koliko mi možemo ispričati o zlu od 1992. do 1995.

Kad vi progovorite, mi ćemo nama’ odahnuti i pružiti ruku.

Ja prvi!

Zar to nije fer?

Al’ ova licemjerna, podla šutnja nije način. I nije u redu.

Danas se samo jedna Snežana oglasila javno iz Prijedora povodom ukopa još šest Kozarčana pobijenih na Korićanima i po Kozari.

A, i ona je iz Srbije…

Ja kad god vidim Prijedor kao mjesto rođenja u pasošu, kao da vidim Auschwitz. To sam davno rekao, i tako je i danas.

Selam, Prijedor.