Ibrahim Kajan, Mujaga Komadina, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2018, 215 stranica

Piše: Faruk TASLIDŽA

Knjiga Ibrahima Kajana Mujaga Komadina posvećena je životnom putu poznatog gradonačelnika Mostara iz razdoblja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Ovo djelo sadrži 215 stranica i monografskog je karaktera. Tekst je podijeljen u dvanaest poglavlja te nadopunjen dodatnim prilozima i popisom korištene literature.

Ibrahim Kajan odvažio se postaviti sasvim logična, ali ne baš jednostavna pitanja. Ko je bio Mustafa (Mujaga) Komadina (1839–1925)? Šta nam je to ostavio taj nesumnjivo sposobni i zaslužni mostarski gradonačelnik s početka 20. stoljeća i zašto je (uglavnom) zaboravljen? Kako se nosio s političkom zbiljom u kojoj je živio? Jesu li provjerene, ili pak neutemeljene i zlonamjerne, odavno uvriježene insinuacije koje se dovode u vezu s tim vrijednim Mostarcem?

EVROPEIZACIJA MOSTARA

Književnik Ibrahim Kajan, tragajući za detaljima iz Mujagine biografije, dotiče se i historijskog razvoja svog rodnog grada – od samih početaka iz ranog osmanskog perioda, pa sve do savremenog doba. S historijske distance pronicljivi autor promišlja o specifičnim okolnostima nastalim nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Uspijeva dati i svoj doprinos geneološkom proučavanju Mujagine porodice. S tim u vezi, nakon što je konsultirao prvorazredne izvore, utvrđuje da se Komadine u Mostaru pojavljuju u prvoj polovini 19. stoljeća. Također, pokušava rasvijetliti i malo poznatu, mladalačku (osmansku) fazu Mujaginog života. Postepeno, otkriva se lik agilnog poduzetnika spremnog da iskoristi sve pogodnosti kapitalizma i modernizacije koji u Mostar dolaze s upravom dvojne monarhije. Zasigurno osnovano, u knjizi se u više navrata potcrtava Mujagina humanost i velikodušnost. Naime, među Mostarcima je do danas ostala zapamćena njegova sklonost da stečeni imetak troši “na Božijem putu”, tj. nesebično pomaže svoju zajednicu i “obične ljude iz mahale”.

Kajan se donekle upušta i u vrlo složeno pitanje antirežimskog pokreta koji je koncem 19. stoljeća predvodio mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. Naravno, fokusira se na ulogu Mujage Komadine u tim historijskim dešavanjima. Pritom je naglašen značaj osnivanja muhamedanskog čitalačkog i dobrotvornog društva – mostarske “Kiraethane” (1898), što je, prema autorovom mišljenju, bio Mujagin prvi ozbiljniji društveno-politički iskorak. Iz tog perioda, obilježenog vrlo dinamičnim političkim dešavanjima s dosta obrata, u knjizi su ponuđeni (prvi put na bosanskom jeziku) vrlo korisni, dešifrirani policijski izvještaji koji dodatno osvjetljavaju Mujagin politički angažman.

Autor nam nastoji približiti i aktivnosti koje je Komadina poduzimao kao član Gradskog vijeća u prvim godinama 20. stoljeća. Nemali je Mujagin doprinos u realizaciji odluka o podjeli Mostara na kvartove, proširenju vodovodne mreže, te općenito u unapređenju gradskih komunalnih usluga. Posebno se čini bitnim Mujagino zalaganje za proglašenje, kao i primjenu novog općinskog statuta iz 1907. godine, koji je Mostaru omogućio nešto veći stepen autonomije.

Kajan nam pruža osnovne informacije i o Mujaginim graditeljskim poduhvatima kojima je Mostar poprimao izgled evropskog grada. Tako saznajemo kratku historiju Mujagine musafirhane (1883), stare općine (1890), te reprezentativnih objekata na Glavnoj ulici koji su postali poznati kao zgrada Djevojačke škole (1893) i zgrada Zeme / Name (1898). Na mostarskom šetalištu Komadina je (1901) podigao svoju raskošnu vilu, a u mahali Cernica (1906) palaču koja je nakon Drugog svjetskog rata služila kao zgrada Općinskog suda. Mujaga je zaslužan i za temeljitu rekonstrukciju Ćejvan Ćehajine džamije (1885), kao i izgradnju prve džamije u selu Drežnica (1903). Nažalost, pojedina od navedenih zdanja, kako primjećuje autor, danas su u ruševnom stanju i vape za obnovom.

Značajan dio knjige (Poglavlja VII, VIII, IX, X) tretira ulogu Mujage Komadine kao gradonačelnika Mostara (1910–1918). U sklopu toga, posebna pažnja posvećena je atmosferi koja je u Mostaru vladala 3. juna 1910. godine, tokom historijske posjete austrijskog cara Franza Josepha (1848–1916). Kajan konstatira da je gradonačelnički mandat Mujage Komadine definitivno označen uređenjem i evropeizacijom Mostara, na opće zadovoljstvo svih njegovih stanovnika. Gradonačelnik je, pun entuzijazma, poticao elektrifikaciju, proširenje gradskih prometnica, uređenje parkova, pokretanje privrednih postrojenja, otvaranje novih škola, bolnica. U isto vrijeme, Gradsko vijeće brinulo je i o redovnom stipendiranju darovitih mostarskih učenika.

“STRATEGIJA PRISILNOG ZABORAVA”

Mnogo je većih ili manjih pionirskih projekata koji se mogu pripisati gradonačelniku Komadini i njegovim saradnicima. Gradska električna centrala (1912), Lučki most preko Neretve (1913), Gradska banja na Musali (1914) – samo su neki od njih. Ni kao gradonačelnik, Mujaga nije zaboravljao socijalno najosjetljivije kategorije stanovništva. Pored ostalog, u Mostaru se (u mahali Brankovac) 1912. godine pobrinuo za osnivanje i samostalno finansiranje Konvikta za siromašne srednjoškolce. Bio je to zaista jedinstven projekt, jer u to vrijeme, kako navodi Kajan, u cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo slične institucije čiji je rad u potpunosti izdržavan sredstvima jednog čovjeka. Gotovo istovremeno, uviđajući značaj obrazovanja za opstanak i prosperitet svog naroda, Mujaga je na ime hadži Balinog vakufa (u mahali Brankovac) podigao zgradu koja je potom služila kao ženska medresa.

Kajan daje i kratak osvrt na ubistvo Franza Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914. godine, do kojeg je došlo neposredno nakon prestolonasljednikove kratke posjete Mostaru. Nakon toga, u knjizi se navode i određene djelatnosti Mujage Komadine tokom Prvog svjetskog rata (1914–1918). Sve ukazuje da je već ostarjeli mostarski gradonačelnik faktički do kraja ostao vjeran bečkom dvoru. I dalje je odgovorno upravljao Mostarom, pa je 1916. godine počašćen posebnim carskim odlikovanjem. Zanimljivo da je u ratnom vihoru (1917), zalaganjem austrougarske vojske, ali i uz određenu podršku Gradske uprave, Mostar dobio novi armirano-betonski (Carinski) most. Vrijedno je pažnje i autorovo “otkriće” malo poznate “preventivne dobrovoljačke vojne jedinice” u Mostaru, koja je u narodu nazivana “Mujaginom gardom”.

Iz perioda koji je uslijedio neposredno nakon presudne 1918. godine Kajan izdvaja Mujagino naprasno razrješenje dužnosti, njegovo pristupanje Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji te i predsjedavanje Vakufskim povjerenstvom u rodnom gradu. Slijede crtice iz posljednjih godina Mujaginog života, kao i informacije o tačnom datumu smrti (5. maj 1925) i grobnom mjestu (harem džamije Ahmed-bega Lakišića) požrtvovnog mostarskog gradonačelnika. Autor nudi i vlastita promišljanja o “strategiji prisilnog zaborava”, kojom je Komadina anatemiziran i marginaliziran za vrijeme monarhističke i socijalističke Jugoslavije. Na koncu, dolazi zaključak da je legendarnog Mujagu, uprkos svemu, bilo nemoguće potisnuti iz kolektivnog sjećanja Mostaraca.

Knjiga Mujaga Komadina kao da nas poziva da odbacimo ustaljenu praksu po kojoj historijske ličnosti, pa i cijele historijske epohe, cijenimo po isključivom principu “crno-bijelo”. Ne može se nečiji historijski značaj (a Kajan je toga potpuno svjestan) procjenjivati na osnovu savremenog političkog konteksta, bez uvažavanja i razumijevanja svih okolnosti u kojima je ta ličnost živjela i djelovala. A to se upravo dogodilo u slučaju Mujage Komadine, koji je plodnu društveno-političku karijeru ostvario u razdoblju okupacione i aneksione austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Nažalost, slična je situacija i s mnogim drugim zaboravljenim ličnostima iz višestoljetne historije Mostara čije uloge i značaja još nismo dovoljno svjesni.

U svakom slučaju, Kajan nam indirektno sugerira da je nužno uložiti dodatni istraživački napor, steći uvid u neproučenu arhivsku građu, te tako bitno proširiti i naučno upotpuniti priču o Mujagi Komadini. U vezi s tim, od izuzetne je važnosti uloga stručnjaka iz oblasti humanističkih nauka. Oni su pozvani da svojim djelima “utvrđuju branu koja sprečava da bujica vremena sve odnese u ponor zaborava”. Oni su, ti “cjeloviti i slobodni ljudi”, sposobni da za opće dobro prepoznaju i otklone naslage mitologije, kao i ideološke i sve druge zablude. Ibrahim Kajan nas već duže vrijeme potiče da promišljamo o smislu našeg historijskog bitisanja, te da uz trud i pregalaštvo zaslužimo egzistenciju i afirmaciju. Njegova nova knjiga vrijedan je prilog kulturnoj i političkoj historiji Mostara.