“Omarska” je skoro ispražnjena 6. augusta 1992. godine. Od 3.334 registriranih logoraša (a bilo ih je više), približno 1.250 preživjelih prebačeno je u logor “Manjača” (među njima i moj amidža), oko 780 za logor “Trnopolje” (među njima i moj otac), a mi, 173 muškarca i 5 žena, ostali smo u logoru. U toj grupi, koja je bila predviđena za likvidaciju, saznat ćemo kasnije, ostao je i Šerif Velić, koji je prije deset dana u Kozarcu imao promociju svoje knjige: Sačuvano od zaborava. U ovo surealno vrijeme korone Šerif će obići Bosnu s još jednom životnom pričom preživjelih iz srpskih logora. Logoraš i borac Armije RBiH koji u osmoj deceniji života ostavlja svoj memorijal Omarska

I, jebiga, ima stvarno nešto strašno u onoj tišini ovih što nose i poslušnosti kojom isporučuju tijelo na taj sastanak s tijelima na travi oko “bijele kuće”. I kao i s automobilima i ostavljenim ključevima. I Silvo Sarić ostao je u ćebetu. Bi Nedžadu žao ćebeta, posudio ga je da Silvu iznesu, a ovi zaboravili vratiti. Možda su imali “previše” poštovanja prema truplu, pa umjesto da ga istresu, ostave ga onako. A možda su žurili, da ih sve ne potrpaju u isto ćebe… Pitat ću jednom Mirsu Softića.

A ima, vala, i još nešto, baš naše, autohtono, suludo, balkansko u tom činu, kad usred genocida nad Bošnjacima 1992. jedni, bosanski Srbi (“Bošnjaci istočne vere” – kako reče Garašanin 1844) nasmrt premlate drugog, bosanskog Hrvata, kao pokojnog Silvu, a onda ga ovi treći, Bošnjaci, iznose na travnjak rizikujući vlastiti život. Zar ne?

Zanima me sad, dok ovo pišem, kakav je čovjek bio taj Silvo Sarić. Svi ga hvale, a pitat ću jednom Marka Pavića kad se opet vidimo. On garant zna, bili su kolege, pročitah negdje. Čim je Silvo ubijen, Marko je postao direktor pošte.

PORICANJE NIŠTA NE MOŽE OBRISATI

“Neće memorijalni centar logoraša u Omarskoj – Marko Pavić, načelnik Prijedora, saopštio je da su vlasti tog grada jedinstvene u stavu da ne dozvole izgradnju memorijalnog centra logoraša u Omarskoj, uz napomenu da se zabrana odnosi na cijelu teritoriju prijedorske opštine. – Nema šanse da se u Omarskoj nešto takvo izgradi. To nećemo dozvoliti nigdje na području Republike Srpske. Nije mi jasno kako su se Bošnjaci drznuli da tako nešto pokreću kada im već smeta krst na Trebeviću – kazao je Boro Medić iz saveza logoraša Republike Srpske.

Čitajući ove redove, neminovno se sjetih onih nedjelja u Kozarcu 80-ih godina prošlog vijeka. Svake druge hefte subotom navečer navijali smo sat (da slučajno ne prespavamo) i još bunovni od 9 pratili emisiju o Jugoslovenskoj narodnoj armiji, nazvanu ‘Dozvolite da se obratimo’. Jer, svake nedjelje, nakon svih reportaža o našim ‘fenomenalnim’ momcima čeličnih krila išao je konačno i film. Tek u vojsci, krajem 1991., u onih četiri i po mjeseca prije dezerterstva (jer ‘ne htjedoh da budem Švabo’), shvatio sam i otkud to ‘dozvolite da se obratim(o)’. Vojnik, naime, ‘ne sme ni da se obrati starešini’ (službeni izgovor u JNA je bio ekavski i za Bosance i za Albance i u Sloveniji i na granici Makedonije i Grčke), ‘pre nego što upita da li sme da se obrati’.

No, tada, tih dalekih 80-ih, naslov te emisije o JNA krmeljavom dječijem oku nije upadao u oči. Važno je bilo koji film se tog dana prikazuje. Jer nakon emisije išao je partizanski film koji se obavezno i gledao, bez obzira da li je po prvi, drugi ili neki treći put. Baterije su se neminovno punile na zvuk pogođenog motora aviona u kojem je ginuo Žare, a i mi i Dalibor suzili, sretni što je sletio na još jedno ‘Medeno polje’… A šta tek reći za Jastreba i Dimnjačara iz ‘Kapelskih kresova’ ili neprikosnovene Prleta i Tihija iz mračnih beogradskih ulica u ‘Otpisanima’. A Valter… Valter je bio Valter! Jedan i jedini.
E, tako nekako od kraja rata do danas, u stilu: ‘ne dozvolite im ni da se obrate’, reaguju gradonačelnik opštine Prijedor, te neko iz saveza logoraša rs, na inicijativu za Memorijalni centar u bivšem logoru ’Omarska’.”

Ovo zapisah već davnog 7. aprila 2008. godine. I prođe od tad 26 bajrama i ispadoše, naizgled, Boro Medić i Marko Pavić u pravu. Naizgled.

Istina, danas, iz perspektive još jednog 6. augusta 2020. godine, stvar je postala mnogo jasnija. Iako su i Medić i Pavić davno sišli sa svojih ondašnjih pozicija, velikosrpski je narativ nastavljen. Narativ koji još od 19. stoljeća s jedne strane podrazumijeva proširivanje teritorije (tadašnje Kneževine) Srbije (ili Beogradskog pašaluka) na Kosovo, Vojvodinu, Južnu Srbiju, Sandžak, Crnu Goru, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku (Ilija Garašanin, Načertanije, 1844. – prvi, tajni dokument vizije Velike Srbije, čuvan u sefu kralja u Beogradu sve do 1906. godine), a s druge strane, nakon svakog rata i genocida i konstantno, sistematsko negiranje i relativizaciju vlastitih zločina. I glorifikaciju “naših”. Zato smo svi gledali partizanske filmove, a o pogromima po Bosni možda tek čuli od naših starih, jer knjiga, a kamoli filmova, nije bilo. Drug Tito gledao je sve nas. A, kad je umro, svi mi smo (bili) Tito. Tako su nam, bar, kazivali ovi iz Beograda. A negacija zločina i zabrana sjećanja odavno su u Beogradu institucionalizirani, i to kroz sve segmente života, naglašeno silovanje historije kroz glorifikaciju vlastitih žrtava i ratova koji su, baš uvijek, predstavljeni kao odbrambeni i oslobodilački. Jer, gdje su spomenici za žrtve četnika iz Drugog svjetskog rata? Gdje je narativ o krvavom mostu u Foči, onom u Goraždu ili živim lomačama u Višegradu 1942. i 1943. godine? Gdje je narativ o zločinima po Bosni 1918. i 1919, nakon formiranja Kraljevine SHS? Gdje je narativ o zločinima u dva balkanska rata? Nema ih. Na Zajednicama pored Kozarca stoji spomenik srpskim žrtvama ustaškog terora, ali do prije nekoliko godina nije bilo spomena o 94 ubijena kozaračka civila 1944. godine. Nema ih iz istog razloga iz kojih se danas negira genocid ili zabranjuje memorijal u logoru “Omarska”. A, kažu, ono što nije obilježeno nije se ni desilo. I “olovka je trajnije građe…”

Štaviše, i danas u Trnopolju, umjesto muzeja o najvećem logoru u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, onom čiji su snimci, pored Omarske, bili direktan povod osnivanja Haškog tribunala, već dvije decenije stoji spomenik srpskim vojnicima, tamna betonska ptičurina s krstom i tekstom Petra Kočića, a u jednoj od prostorija u kojoj su 1992. godine ležali zatočeni građani Prijedora otvorena je i spomen-soba. Opet srpskim vojnicima, naravno.

Dok su po Njemačkoj i Poljskoj logori davno obilježeni, Berlin pun memorijala i spomenika žrtvama njemačkog nacizma, i danas, 25 godine nakon kraja rata, Dodik slavodobitno kliče da se o Srebrenici i Sarajevu neće učiti na nastavi historije po rs-u, a iz susjedne Srbije Vučić, Brnabić, Dačić, predstavnici države koja je jedina u historiji proglašena odgovornom za genocid, kao papagaji svake godine nam kažu da “ono” u Srebrenici, znate, nije bio genocid nego tek strašni zločin (da, čuli smo to više puta, nego što ne isporuči Srbija, recimo, oficira Radmila Zeljaju za zločine po Prijedoru i Kozarcu? Isto, za “strašni zločin”, a u Beogradu se “krije”.). I po toj istoj matrici, ono što nije priznato nije se ni desilo. Tako bar neki misle.

Osuđeni ratni zločinci, poput Krajišnika i Plavšićke, umjesto da nestanu na smetljištu historije, bit će nagrađeni s ukupno 15 miliona maraka sredstava poreskih obveznika, od kojih je nemali broj i njihovih direktnih žrtava ili njihovih potomaka iz perioda od 1992. do 1995, dok se, je li, kalila ta republika. Republika, a nije država, srpska, a nije samo srpska. Ni sportista, vrhunski teniser Novak Đoković nije pošteđen udjela u toj operaciji “etničkog čišćenja historije”.

“Poricanje ili preispitivanje da li je u Srebrenici počinjen genocid nikoga u svijetu ne može razuvjeriti u pogledu onoga što se tamo zaista dogodilo”, izjavio je nedavno u intervjuu Glasu Amerike Robert Hand, politički savjetnik u Helsinškoj komisiji Kongresa Amerike. Pa, otkud onda toliki otpor priznanju i obilježavanju mjesta zločina?

Svoj odgovor na ovo pitanje dao je ni manje ni više nego Vuk Drašković 17. marta 2011. godine: “Ovde, po inerciji, i dalje važi pravilo – nepravda koju smo načinili drugima je nacionalno junaštvo, a zločin je samo ono zlo koje su drugi činili nama.”

GOOGLE NE ZABORAVLJA

A narativ o navodnom nepostojanju logora u Prijedoru i Bosanskoj krajini star je koliko i sam narativ o njihovom postojanju. Samo nekoliko dana nakon otkrića “Omarske” i “Trnopolja”, 5. augusta 1992. godine, beogradski tjednici i dnevne novine pučili su od naslova koji treba valjda da dokazuju nešto drugo: “Samo za ratne zarobljenike”, “Šta je istina o logorima smrti”, “Sa zarobljenicima se postupa po zakonu”, “Ni na Manjači nema konc-logora”, “Bez potvrde vesti o konc-logorima u BiH”, “Prema zatvorenicima po svetskim normama”… Sve su ovo citati. A, ne, nisam tog augusta bio u Beogradu, nego u “Omarskoj”. Kako znam naslove? Precrtao ih je bukvalno moj prijatelj, Beograđanin Vladimir Miladinović i napravio izložbu novinskih stranica o negiranju logora iz tog vremena. I džaba što Vučić negira genocid, Dodik kao malo priznaje, pa onda ipak ne priznaje, Vlado je od 2010. godine s grupom “Četiri lica Omarske” iz Beograda godinama obilazio Prijedor i Kozarac, kao i logor “Omarska”, pa odlučio da pretvori u umjetnost propagandu i negacije srpskih medija iz 1992. godine. I bez memorijala u Omarskoj, Beograd vidi, ako hoće da vidi, naravno. I to kroz naslove vlastitih medija iz 1992. godine koji su već tad negirali ono što je u međuvremenu postalo jedan od simbola genocida u Bosni. To je Vladin Memorijal “Omarska”. A trenutno u Beogradu traje izložba 400 stranica Mladićevog dnevnika koje je Vlado, opet rukom i olovkom, bukvalno prepisao. I nije jedini. Još 9. maja 2011. godine, tokom one “kontroverzne” posjete “Omarskoj” na Dan borbe protiv fašizma, kada smo, uprkos prijetnjama, obilježili Dan logoraša Bosne i Hercegovine, Beograđanka Milica Tomić održala je nezaboravan govor koji se i danas može naći na YouTubeu. Tog jutra govorila je i Staša Zajović iz “Žena u crnom”, a još jedna članica grupe “Četiri lica Omarske”, poznata Šapčanka Marija Ratković, pisala je tih dana o svojim iskustvima kod “guglanja” pojma Omarska. I njen je tekst na netu. A iz iste je ekipe i Srđan Hercigonja, koji od 2010. godine prvi put ove godine zbog pandemije neće doći na obilježavanje Omarske, čovjek koji je u posjedu tačnih dimenzija i “crvene” i “bijele kuće” iz Omarske, kao i rezultata forenzičke slike zloglasne “bijele kuće” (na kojoj se, uprkos farbanju zidova, jasno vide tragovi krvi iz 1992. godine). Sve je ovo odavno spremno za gradnju memorijala “bijela kuća”, u Beogradu ili bilo gdje drugo u svijetu.
“Omarska” je skoro ispražnjena 6. augusta 1992. godine. Od 3.334 registriranih logoraša (a bilo ih je više), približno 1.250 preživjelih prebačeno je u logor “Manjača” (među njima i moj amidža), oko 780 za logor “Trnopolje” (među njima i moj otac), a mi, 173 muškarca i 5 žena, ostali smo u logoru. U toj grupi, koja je bila predviđena za likvidaciju, saznat ćemo kasnije, ostao je i Šerif Velić, koji je prije deset dana u Kozarcu imao promociju svoje knjige: Sačuvano od zaborava. U ovo surealno vrijeme korone Šerif će obići Bosnu s još jednom životnom pričom preživjelih iz srpskih logora. Logoraš i borac Armije RBiH koji u osmoj deceniji života ostavlja svoj memorijal Omarska.

Vec 7. augusta 1992. rano ujutro dobili smo vojne krevete koje smo sami od 1 do 5 istovarali s velikog šlepera i sklapali u prostoriji koju smo zvali Mujina soba. Sva ta četiri sata bojao sam se da ću pasti od umora i iznemoglosti, a neki logoraši su tučeni i pretučeni, ali najviše sam se bojao da će taj isti šleper, nakon što ga ispraznimo, odvesti i nas u neku vukojebinu ili nad jamu Stari Kevljani (otkrivena 13. augusta 2004. godine s ostacima 456 logoraša “Omarske”), gdje bi, pred sami kraj tromjesečnog džehenema na Zemlji zvanog “Omarska”, ipak ostavio kosti. Kasnije ćemo saznati da je grupa od 124 logoraša koja je izvedena samo noć ranije pobijena nad jamom Hrastova Glavica pored Sanskog Mosta. Ubijani su u grupama po tri jer je otvor te prirodne jame, koja je danas bukvalno zatvorena spomenikom, toliko uzak da može primiti samo tri tijela istovremeno. Znači da je bila 41 grupa po 3, pa još jedan…, a baš jedan i samo jedan je preživio, izišao iz jame i ispričao priču. Rekao je i da je ubica tražio stolicu da sjedne jer se umorio ubijati stojeći. U istoj jami pronađene su kosti i dvojica građana Sanskog Mosta koji su “nestali” nekoliko godina nakon “onog” rata. Zanimljivo… Znači, iako se o toj jami i nestanku dvojice ljudi decenijama “ništa nije znalo”, ubice su pedeset godina kasnije, baš na isto mjesto, u istu rupetinu, natrpale još 124 nedužna čovjeka. Jedan od ubijenih bio je moj komšija Itko Jakupović, a ostao je tu i doktor Esad Sadiković, vrhunski specijalista bivše države. Osamdesetih je radio za UN na Samoi, sin oficira JNA (i tetke moje majke) Sene Kovačević i Hasage Sadikovića. Sena je u onom ratu napustila medresu i priključila se pokretu otpora zbog pogroma nad komšijama Srbima, Hasaga je bio sin imama iz Bosanskog Novog, prvoborac. Eso je odrastao u Sarajevu, ali se vratio u Prijedor i okončao život, uprkos ratnoj prošlosti roditelja na strani Prleta i Tihija, u nekoj zabiti koja je danas obilježena samo zato što je ostala na južnoj strani entitetske linije. Nema ni doktor Eso danas ni ulicu u Prijedoru, uprkos peticiji i inicijativi koja traje već desetak godina jer u rs-u malo šta se obilježava ako se ne uklapa u narativ Dodika, Pavića, Vučića…, isti onaj narativ koji je započeo i Karadžić: “Kada se govorilo o koncentracionim logorima, ja sam se nalazio u Londonu. Rekao sam: ne znam kakvi su uslovi u tim logorima. Mi držimo zatvorenike. Mi ih ne ubijamo. Rat je! I tako je Penny Marshal, novinar ITN, došla u Omarsku i izabrala nekoliko veoma mršavih momaka koji nikada neće bolje izgledati… Kada sam imao 30 godina, i ja sam izgledao kao oni.” (Independent, august 1993)

I tako, iako je firma “Arcelor Mittal” još 1. decembra 2005. godine u Banjoj Luci javno najavila gradnju memorijala u “bijeloj kući” u Omarskoj, koji bi firma i finansirala i s 34 dunuma zemlje odvojila od današnjeg rudnika kao muzej logora “Omarska”, memorijala u Omarskoj nema. Uspjeli smo se te 2005. godine, i to u glavnom uredu “Mittala” za Evropu u Rotterdamu, (sigurno ne u Prijedoru) izboriti da se “bijela kuća” ne koristi za potrebe firme, pa i za ulazak i obilazak logora (nakon najave, a često i odbijenice ulaska), ali danas – to je to.

Prošle godine 6. augusta u Omarskoj su ostavljene dvije spomen-ploče. Jedna u ime Udruženja logoraša, a jedna od “nekih” Srba iz Prijedora, a danas u Beogradu. “DA SE NIKAD NE PONOVI OMARSKA 1992 G. KOMŠIJE”, piše na ćirilici.

CIKLUS “OMARSKE” 2020.

Priču o pokojnom Silvi Sariću nazvao sam Ciklus Omarske, a razmišljajući o još jednoj tradicionalnoj posjeti “Omarskoj” 6. augusta 2020. godine shvatih da tog memorijala u bivšem logoru dugo neće biti. Dok god se ne pojavi srpski Wily Brandt, neće ni biti bilo kakvog obilježavanja vlastitih zločina. Kao što ih nije bilo ni u prošlom stoljeću. Mi smo vazda bili osuđeni da pratimo narativ borbe protiv okupatora, protiv fašizma, uz negiranja, a time i zaborav četničkih i ostalih nevinih žrtava. Međutim, memorijali su danas svuda oko nas. U ovo vrijeme interneta nije više nužno otići na mjesto zločina da bi se čovjek upoznao s onim šta se tu dešavalo. Za saznanje o zločinima u Podrinju iz onog ili ovog posljednjeg rata dovoljno je ukucati nekoliko riječi, pa tipku “enter”. Isto to važi i za “Omarsku”. Kad ukucaš “Omarska” na Googleu, trenutno izbacuje 329.000 linkova. Jedan je od njih: “Pored imêna umrljanih krvlju Aušvic, Treblinka i drugih nacističkih logora smrti, sada se moraju dodati imena Omarska i Brčko.” (Američki židovski odbor, Američki židovski kongres i Liga protiv kleveta), a još jedan: “Logor Omarska i putujuća spomen-ploča”. Zatim,“The horrors of a camp called Omarska and the serb strategy”, naslov teksta Marka Dannera. Sve su to memorijali. Kao što su memorijali dvije izložbe Vladimira Miladinovića u Beogradu i upravo objavljena knjiga logoraša Šerifa Velića. Ili ona ploča od komšija na ćirilici. Hvala im! I hvala Milici Tomić, i Mariji Ratković, i Vladimiru Miladinoviću, Srđanu Hercigonji, Srđanu Sušnici, Puhalu, Bursaću, Dinku Gruhonjiću, Goranu Zoriću, koji s ekipom Prijedorčana svake godine organizira Dan bijelih traka, svi oni su živi dokaz da negacija više ne pije vode.

Spomen-ploča poslana od grupe Prijedorčana iz Beograda za komemoraciju 6. augusta 2019. godine

Kao što reče Robert Hand: “Poricanje ili preispitivanje da li je u Srebrenici počinjen genocid nikoga u svijetu ne može razuvjeriti u pogledu onoga što se tamo zaista dogodilo”, tako ni dugogodišnja zabrana izgradnje memorijala u “Omarskoj” ne može spriječiti da se velikosrpski narativ negiranja zločina prekine. Da se prekine stoljetni ciklus neobilježavanja zločina upravo na Srebrenici i Omarskoj. Jer, htjeli oni to priznati ili ne, nikog ne zanima šta o Srebrenici ili Omarskoj danas misle Pavić, Dodik, Vučić ili Brnabić. Ni njihove glasače, samo oni još to ne kuže. A to konstantno guranje istine pod tepih a glave u pijesak niti će šta promijeniti niti donosi išta dobro samom srpskom narodu. Prvo je u ime srpstva prije 25 godina počinjen genocid, a danas se u ime srpstva genocid i zločini negiraju. Međutim, nisu više osamdesete. Ciklus negiranja, ciklus “Omarske” davno je prekinut.

A mi, svi mi smo memorijal. I Vlado, i Milica, i Šerif, i Rezak Hukanović, Kemal Pervanić, Nijaz Mujkanović, Mirsad Čaušević, Muharem Nezirević, Nusret Sivac, Jadranka Cigelj i drugi koji su objavili knjige o logoru “Omarska”. I svako svjedočenje na sudu i intervju u medijima mali je memorijal. I ovaj tekst je memorijal – za nekoliko dana broj 329.001 na Googleu.

Jer, “što olovka zapiše, trajnije je građe od svega što je u čovjeku mesnato”.