fbpx

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

U sakralnoj tradiciji ilahija i kasida u Bosni i Hercegovini stoljećima se uče i stihovi Imadeddina Nasimija, azerbejdžanskog pjesnika iz 14. stoljeća. Čuven je njegov tekst Hrku srama i prezira na sebe sam obukao, čija se prva strofa u našim tekijama danas najčešće uči u originalu, a ostatak teksta u prijevodu na bosanski jezik

Danas se obilježava Svjetski dan knjige i autorskih prava. Ovaj simboličan datum u svjetskoj književnosti bitan je jer su tog dana 1616. godine umrli Miguel de Cervantes i William Shakespeare. Tim povodom priupitali smo ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenana Alikadića šta preporučuje za čitanje u danima kada se većina građana nalazi u izolaciji. Ovo je njegov odgovor:

Nesporno je da postoje čitavi organizirani krugovi koji kontinuirano rade na daljnjem destabiliziranju Bosne i Bošnjaka u ovom smislu, a i mi im u nekim slučajevima zdušno pomažemo u tome, pa se npr. iznova pitamo šta smo to mi kao narod, čak jesmo li uopće narod, a to se reflektira i onda kad je riječ o našoj književnosti i kulturi, odnosno o našem kulturnom identitetu uopće... Tako se, kao da smo kolektivno “omađijani” kakvom zlom “čarkom”, iznova pitamo kako nam se zove maternji jezik, šta je to naša književnost i kultura ili je li ona uopće naša, odričemo se nekih naših ključnih pisaca i drugih izrazito važnih ličnosti naše kulturalne ili društvene povijesti

“Danas imate narative koji govore da su Bošnjaci konstruirali nekakav bogumilski mit, što je apsolutna besmislica. To je podvala koja je zasnovana na ideološkim, a ne na činjeničnim osnovama. Lingvisti su, uz historičare, dosad najviše doprinijeli rasvjetljavanju ovog perioda, a, uz ova, potrebna su nam još i valjana književnokritička, antropološka, etnološka istraživanja. Naš nemar prema ovom kulturnom naslijeđu potvrđuje i činjenica da mi do danas nemamo transkripciju bosanske verzije Aleksandride, koja se trenutno nalazi u Berlinu, a ovaj viteški roman mogao bi biti odlično štivo za naše srednjoškolce”

Nakon što su objavljena svjedočanstva žena, na vidjelo su isplivale brojne druge malverzacije i skandali o kojima se do sada uglavnom šutjelo u Švedskoj. Sumnjalo se da se unaprijed znalo ko će biti proglašen dobitnikom nagrade, da su se dogovarala imena dobitnika i da se onda s velikim svotama kladilo na njih, da su se u odboru dogovarali između sebe kome će biti dodjeljivani finansijski poticaji, da su česti sukobi interesa

Nije u pitanju samo tzv. angažman i odgovor politici na sve što ona čini, pogotovo u tako izoliranim prostorima kao što je tad bio argentinski, nego je to zapravo elementarno opredjeljenje čovjeka posvećenog svojim rukotvorinama / umotvorinama u velikoj političkoj sjeni