Mačevali smo se s nevidljivim razbojnicima sve dok nismo bili potpuno mokri. A oni su još žešće udarali svojim olujnim mačevima i sabljama. Možda je u tome tajna priče o pećini, pomislio sam u jednom trenutku. A onda je sve nestalo kao u izgubljenoj pećini. Nismo više bili na visoravni

Otkako mi je bolest ograničila kretanje, gotovo da sam u kućnom pritvoru, ti stari razgovori izviru poput malih ponornica. Nešto je u njima, ali nisam u stanju prepoznati. Kao da sam opsjednut. Možda bi mi psihijatar znao nešto kazati, iako nisam siguran da bi me u potpunosti razumio

Nešto postoji kao san, nešto kao zbilja. Kad se to dvoje sretnu i dodirnu – uvijek postoji opasnost. Ko je to rekao? Kad? I kakva opasnost? A onda se probudio i učinilo mu se da vidi velikog drvenog konja ispred vrata. Vrata su bila zatvorena, a on ga je ipak vidio. To je moguće samo u snu, pomisli i okrenu se na drugu stranu

Moler je u onom što je počelo kao poslovni dogovor otkrio mnoštvo stvari koje nije mogao ni slutiti, a koje su se sad činile logičnim. Poslovice, uzrečice, čak i gatke, ponekad nas iznenade svojim značenjima koja nismo mogli ni zamisliti

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

Kad je stavila cvjetove u vazu i dala im neki neobičan oblik, nastajao je preobražaj. Glave cvjetova počele su ličiti na glave ljudi i njihovi istinski unutarnji sokovi davali su im jasan karakter. Postajali su jasni i odnosi među njima. Provirivale su iz vaze Melpomena i Talija kao bijele i sive maske iznad ulaza u stare teatre, jer maske ne skrivaju nego podsjećaju

Nikad se nismo sporili. Niti svađali. Međutim, novo vrijeme koje živimo donijelo je i neke novosti u ponašanju. Počeo je davati sve žešće izjave o raznim pojavama i ljudima u kojima sam mogao prepoznati i sebe. Nisam u početku na to obraćao pažnju dok se nisu dogodili neki slučajevi koji su sve jasnije pokazivali moć da se ostvare želje i ravnodušnost prema mišljenjima onih koji o tom misle drukčije. I tu sam se mogao prepoznati. Kao što sam sve manje prepoznavao njega

Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.” Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu

Svi su nalazi pokazivali da je bolest uzela maha i ljekari su samo zabrinuto gledali te procjenjivali koliko mu je još zemnog vremena preostalo. Svjestan svega toga, ko zna zašto, čovjek je neprestano mislio šta bi još mogao učiniti. Šta je najviše želio u svom životu… Želio se otisnuti svojom brodicom na more, u nepoznato, s namjerom da se suoči s pustolovinom o kojoj ništa nije mogao znati. Na kraju je tako i učinio

Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka. Naročito planinski. I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima. Jedan je bodljikav. Ko zna zašto? Drugi nježan. I onda naiđe koza. Obrsti ga. Trn je i tako poslastica za nju