Zanemariti činjenicu da je poginulo najviše Bošnjaka (64.341), te da je ubijeno uvjerljivo najviše bošnjačkih civila (33.071) znači zanemariti karakter rata, zanemariti da su izvršeni agresija i genocid, zanemariti da je postojao agresor i da je postojala žrtva
Isović tvrdi da su “četnici, ustaše, vehabije, politička desnica” ne samo “složni u zajedničkoj mržnji protiv LGBT populacije” već da se radi o “fašistima raznih nacionalnosti”, koji su pride i “skromno svjetovno obrazovani”. Ovakvo klevetničko izjednačavanja dvije genocidne i zločinačke ideologije, ustaške i četničke, s jednim vjerskim pravcem i sa sasvim legitimnim političkim opredjeljenjem nije samo pokušaj nivelacije radi amortizacije fašizma kod Srba i Hrvata već i demonizacije svih političkih i ideoloških neistomišljenika unutar bošnjačkog korpusa.
Interesantno je da Mustafić, koji bi da koristi kulturu (i fondove za kulturu) da bi zaustavio “retradicionalizaciju i etnizaciju” društva, tj. sprovodio čisto političke i ideološke agende, kuka i nariče kako kultura postaje “puko sredstvo i instrument političkih i ideoloških agendi”. U suštini, Mustafiću se čini da se može desiti da kulturkampf bude izgubljen jer dolazi do “potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog” identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka, a budući da je sasvim sarajevocentričan, Mustafić ne zna, ne želi da zna ili se pravi da ne zna da je srpski i hrvatski nacionalni, vjerski i kulturni identitet davno zaokružen i potvrđen, pa ustvari harangira isključivo protiv potvrđivanja partikularnog “čistog” bošnjačkog identiteta, pogotovo na polju kulture
Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.
U istoj kolumnu vrli se pisac pita gdje su turske investicije u Bosni i Hercegovini, jer, eto, brojke pokazuju da ih nema. I on se, kao i drugi koji tvrde da turskih investicija nema, pravi slijep na oba oka. I ne vidi šta je sve napravljeno turskim investicijama u BiH, investicijama vrijednim milione konvertibilnih maraka.
Isto je i s Isovićevim tvrdnjama da su ateisti poput njega osobe širokih shvatanja kojima, eto, ne smeta mahrama na glavama političarki i javnih radnica, mada vrlo dobro znamo kakav je bio status mahrame tokom SFRJ te da je ona i danas pod konstantnim napadima ateističko-ljevičarskog bloka u politici i medijima (sjetimo se samo javnog linča Arzije Mahmutović).
Baš kako u prirodi intenzivan smrad upozorava čovjeka da se u blizini nalazi nešto što nije samo neugodno oku, uhu i nosu nego i potencijalno opasno za zdravlje, tako i Isovićevi tekstovi signaliziraju da mračne totalitarne ideje još nisu sasvim krepale, da i dalje bazde i truju određen broj nesretnih umova.
Iako krajnje stupidni, tekstovi poput Isovićevog izuzetno su informativni jer konačno možemo imati uvid u to kako razmišlja um koji profesionalno zagađuje javni prostor neduhovitim i primitivnim pokušajima serija putem kojih propagira svoje komplekse, predrasude i stereotipe.
Ironično, ali zastupnik evolucionizma Isović nije mentalno i spoznajno evoluirao dalje od mračne prahistorije rigidnog boljševizma.
Ipak, i to blijedi pred tvrdnjom Amele Kuskunović da je “njihova zadaća da utjeruju strah tim nazovimedijima”! Čija zadaća? Zadaća Naše stranke? Nekih revolucionarnih odreda? Kuskunovićkinih istomišljenika? Neke orwelijanske “policije misli”?
