Kada je riječ o kurbanima, to je ipak posebna vrsta prodaje: “To mi trgovci kažemo da iz dvije pazarimo. Ja kažem svoju cijenu, kupac svoju, i to se popolovi. Ima slučajeva da čovjek i ne dođe da izabere kurban, nazove telefonom, kaže: Ostavi mi kurban od 250 maraka, 300 ili 400, ja to odmah zabilježim, on dođe kad ja zakoljem, isiječemo i on odnese”

Piše: Jakub SALKIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kurban-bajram vrijeme je kada su muslimani “obavezni” da se međusobno pomažu dijeleći meso svojih kurbana siromašnim, rodbini i komšijama, istovremeno primajući kurbane od drugih. Ali Kurban-bajram prilika je i da spomenemo ljude koji se bave uzgojem ovaca, koje se kod nas najčešće biraju za kurban.

Ekipa Stava posjetila je u visočkom naselju Mulići Mensuda Suljića. Kaže, demobilizirani je borac, na birou, ali živi od stočarstva, poljoprivrede i pomalo građevine. Uglavnom, zaključuje, dobro je.

“Imam 40 ovaca. Mi to uzmemo u rano proljeće, kada se pojanje, janjce prodamo, a onda ovce i ovnove hranimo za kurbana. Tako smo radili i prije rata, tako radimo i danas. Ja prodajem kurbane, čuvam ih do Bajrama i zakoljem, sve pripremim”, priča nam Mensud dok nam pokazuje ovna od 130 kila. Kaže da taj ovan košta 700-800 maraka, veći je od teleta.

“Teško je baviti se uzgojem ovaca, ne može se samo od toga živjeti, zato radimo i poljoprivredu, uzgajamo paradajz i papriku. Ovca, ako je zatvorena, sve joj moraš kupiti i donijeti. Srećom, imamo svog žita pa to ne moramo kupovati, dokupimo ječma i to za njih bude dovoljno. Ako ih čuvaš negdje vani, moraš imati čobana, a i nemamo uvjeta za to, nema kod nas državne zemlje i prostranstava da možemo čuvati. Možemo ih čuvati samo u svojim njivama”, priča Mensud.

Bajram je jedna od prilika da stočari malo bolje zarade. Mensud ističe da je velika potražnja, ali i da su cijene bolje za Bajram. Ove se godine, dodaje, cijene kurbana kreću od 200 do 700 maraka. Ono što ne proda za Bajram, priča on, hrani do zime, zakolje i pravi stelju, dok janjad prodaje uglavnom restoranima koji peku pečenje, ili zakolje sam i ispeče, pa proda za svadbe, rođendane i druge prilike. Tokom godine proda 40-50 janjadi.

Kada je riječ o kurbanima, to je ipak posebna vrsta prodaje: “To mi trgovci kažemo da iz dvije pazarimo. Ja kažem svoju cijenu, kupac svoju, i to se popolovi. Ima slučajeva da čovjek i ne dođe da izabere kurban, nazove telefonom, kaže: Ostavi mi kurban od 250 maraka, 300 ili 400, ja to odmah zabilježim, on dođe kad ja zakoljem, isiječemo i on odnese.” Mensud Suljić ističe da je jako važno to da se ovce razdvajaju od ovnova kada se vode na ispašu i kada su zatvoreni u torovima, jer za kurban ovca ne smije biti gravidna.

Priča nam Mensud da je ranije imao i krave muzare, ali znalo se dešavati da po devet mjeseci ne dobije poticaje za mlijeko, onda jedan kvartal dobije, pa sljedeći ne dobije, zatim su počeli smanjivati poticaje, prvo je poticaj bio 30 posto od cijene mlijeka, potom 28, pa 27, i sada je 26 posto. “Čak sam uzeo kredit da kupim četiri visokomliječne krave, muzilicu… Proljetos sam sve prodao i kupio još ovaca. Više pojedu četiri krave za godinu nego 50 ovaca. Ovce su isplativije zato što se mogu dobro prodati za Bajram, ako ima bilo gdje državne zemlje, otjeraš na ispašu i čuvaš, ne moraš im kupovati sijeno.”

Amar Adilović već se dugo bavi informatičkim biznisom, mrežni je inžinjer. Istovremeno, Amar je i vlasnik stada ovaca. Ispričao nam je kako je došlo do toga da počne uzgajati ovce: “Jedan kolega, isto informatičar, nagovorio me da kupim 10 janjadi. Bio sam nekako zbunjen, nisam znao šta da radim, da kupim ili ne, jer svidjela mi se ideja, taj izazov. Kako puno sjedim za ekranom, gledam u te crne ekrane, shvatio sam da bi mi to bila super relaksacija i hobi. I kupio sam janjad. Bilo je to prije sedam godina. Danas sam došao do 60 grla. Naučio sam mnogo o stočarstvu, kako se odgaja i održava stoka. Prezadovoljan sam, imam svoj sir i meso, obilazim ovce s vremena na vrijeme, to je kao safari-tura, to gdje ovce borave daleko je od civilizacije. Trenutno su između Kupresa i Glamoča, blizu planine Cincar, u nedođiji. Imam čobane koji ih čuvaju. Čobani također imaju svoje ovce, a čuvaju i moje, zajednički radimo.”

Amar kaže da je u ovih više od pola decenije u stočarstvu primijetio da je stočarstvo jako zapostavljena grana. “Nedavno sam bio na Visočici, pošto i gore imam ovaca. Razgovarao sam s jednim čobanom i on mi je ispričao da se prije 10 godina počeo baviti tim poslom. Kada se u njegovom selu čulo da je postao čoban, više se nijedna cura iz sela nije htjela udati za njega. Nažalost, to je kategorija ljudi koje se smatra bezvrijednim, lošim itd. A nije tako, to su zaista vrijedni i divni ljudi. Ali u svakom pogledu, stočarstvo je zapostavljeno i ti ljudi koji se time bave nekako nemaju ni životno iskustvo kako da razviju taj posao niti imaju stručno iskustvo, ne posvećuje im se nikakva pažnja da dobiju morala da nastave raditi taj posao. Kada sam ušao u ovaj posao, bilo mi je bitno da nastavim se baviti ovim makar bio na nuli, bez ikakve zarade. Pričali su da je prije rata na Visočici na ispaši zabilježeno 70.000 grla stoke, sada ih nema ni dvije hiljade. To je žalosno, od tog posla lijepo se može zarađivati, razvijati, školovati se. Kada hodate planinom, teško da ćete vidjeti stado ovaca. Nepotrebno propuštamo dobre prilike, a fali nam toliko mesa na tržištu. S druge strane, nema porodica koje se bave stočarstvom i, taj čoban kad završi svoj životni vijek, nema ko nastaviti taj posao”, naglašava Amar Adilović.

Kao i u svakom drugom poslu, i u stočarstvu je problem to što se sve radi na malo. Jedno stado trebalo bi da broji najmanje 1.000 ovaca, a koliko je uopće kod nas ljudi koji imaju više od 1.000 ovaca, objašnjava Adilović i dodaje: “Primjećujem da se to vrti uglavnom oko stotinu ovaca. Nije mi jasno kako australijska ovca, zaklana, sređena, dođe kod nas za 270 maraka, a mi kad zakoljemo i sve spremimo, ona je 350 maraka. I ja se raspitujem koliki je kapacitet, koliko možemo primiti ovaca i niko ne zna da mi odgovori, niko ne zna koliki su nam kapaciteti. U tom učenju o poslu vidim da ima puno neznanja, puno tradicionalnog rada, ljudi nisu spremni na inovativnost nego taj posao biraju iz razloga što nemaju ništa drugo raditi, nemaju motivaciju, nema entuzijazma.”

Adilović tvrdi da se itekako isplati baviti stočarstvom, posebno kada se ovce čuvaju u prostranstvima planina poput Vlašića ili na Kupresu.

“Mislim da je to jako dobar biznis. Paradoksalno je da imamo toliko nezaposlenih, a nema ko da radi oko ovaca. Kako ćete zaposliti čobana, kako ćete znati da zna brinuti o ovcama, gdje je certifikat za čobana, zašto je bogohulno tako razmišljati? Ljudi ne shvataju koliko vještina treba imati da se nosite sa stotinu ovaca, kako da im održavate higijenu, kako da prepoznate bolesti. To je bitna grana za nas, izvor prihoda, a mi nemamo ni certificiranog čobana. Kod nas je to uvredljiva kategorija, kada hoćete nekoga uvrijediti, nazovete ga čobanom, ali to je zanat koji zahtijeva zaista izuzetne vještine preživljavanja i brige o životinjama. Danas je to mnogo lakše s blagodatima postindustrijske revolucije, povoljnih materijala i jednostavnih, povoljnih gadžeta. Prije je bilo puno teže. Čobani imaju samo nekoliko mjesta na kojima nisu dostupni za komunikaciju sa svijetom. Inače, imaju sve alate koji su im potrebni. Fali nam dosta inovativnosti u vođenju ovih biznisa, ovo je vrlo perspektivna grana, mnogi mladi mogu živjeti od toga”, uvjeren je Adilović.

Brojne su humanitarne organizacije kojima građani uplaćuju novac za kurbane, a one tim novcem od naših stočara kupuju kurbane i meso dijele onima koji su potrebni. Jedna od prvih organizacija koja je krenula s ovakvim projektom bila je Islamska zajednica u BiH. Islamska zajednica ima višedecenijsku praksu organizacije klanja kurbana za potrebe obrazovnih ustanova i u humanitarne svrhe, pa se i ove godine organizira akcija “Kurbani”. Od novca za kurbane, koji je uplaćen na račun Islamske zajednice u BiH, kupuju se prvenstveno kurbani od povratnika u Republici Srpskoj, a preostali dio nabavlja se u ostatku zemlje. Prema odluci Rijaseta IZ u BiH, cijena kurbana ove godine za uplate u medresama i drugim organizacionim dijelovima Islamske zajednice jeste 350 KM.

Prošle godine u akciji “Kurbani 2018.”, preko računa Rijaseta Islamske zajednice i medresa u BiH, uplaćeno je i žrtvovano ukupno 23.239 kurbana. Na ovaj način nastoji se povratnicima osigurati egzistencija od vlastitog rada, da ne ovise od humanitarne pomoći i socijalnih paketa koji im se dodjeljuju.

Povratnik u Pobuđe, općina Bratunac, Ibrahim Ibrahimović kaže kako je iz džemata u Pobuđu preko Islamske zajednice prodato 100 kurbana. Taj projekt dosta se uspješno provodi već tri‑četiri godine. Ibrahimović, koji je koordinator Udruženja “Povratak kući” za općine Bratunac, Srebrenica i Vlasenica, kaže da je i ovo udruženje organiziralo akciju kupovine kurbana od povratnika po cijeni od 250 maraka.

“Trenutno imam ugovorena četiri kurbana, a do Kurban-bajrama nadam se da ću imati sve skupa osam kurbana prodanih preko organizacije ‘Povratak kući’, a privatno sam prodao još devet ovnova. Svo kurbansko meso se podijeli, tako je želja vlasnika koji kupe kurbane. Ima ovdje naroda u teškom stanju, to njima mnogo znači”, priča Ibrahimović i dodaje da za povratnike ovo mnogo znači jer će moći ponovo kupiti janjad i hraniti ih za kurbane sljedeće godine, a usput i proširivati stada.

“Ovce su naše blago, pravo blago”, zaključuje Ibrahimovići i dodaje da je za Bošnjake u Podrinju Islamska zajednica organizacija broj jedan: “To je za nas koji živimo u ovim krajevima najbolja organizacija koja postoji na ovom dunjaluku i molim Allaha, dž. š., da ih sačuva. S njima uvijek radim i sarađujem jako dobro. Akciju klanja kurbana i podjele povratnicima Islamska zajednica izuzetno dobro i kvalitetno radi, a povratnicima to zaista mnogo znači. Ljudi možda ne mogu da shvate da su dva ili tri kilograma mesa ljudima koji su u izuzetno teškom stanju nekad od presudnog značaja. To puno znači. A isto tako, i nama koji othranjujemo kurbane to izuzetno mnogo znači, nekad dođu i kupe po 10 ili 15 kurbana, a i cijena je jako dobra. To je izuzetno pozitivna priča.”

Humanitarno udruženje “Pomozi.ba” također kupuje kurbane od povratnika. Ove godine “Pomozi.ba” od osam porodica iz Srebrenice naručilo je 67 kurbana. Cilj je, kako kažu u ovom udruženju, na ovaj način pomoći povratnicima, a istovremeno, gdje su kupljeni kurbani, tu se dijeli i kurbansko meso socijalno ugroženom stanovništvu.

Građani mogu uplatiti za kurbane posredstvom ovog udruženja po cijenama 250, 270 i 300 KM, u zavisnosti od veličine životinje.

Kada je riječ o kupovini kurbana, treba imati na umu fetvu Vijeća muftija Islamske zajednice u BiH, koja obavezuje vjernike da kupuju kurbane za koje je veterinar potvrdio da su zdravi.

Prinošenje žrtve u vidu kurbana prije svega je ibadet, vjerski čin, a suština tog vjerskog čina zapravo je socijalna pomoć onima koji su u potrebi, onima za koje možda i ne znamo da su u potrebi. Zato raduje činjenica da Bošnjaci sve više shvataju taj socijalni aspekt kurbana. Ipak, treba biti oprezan, mnogo je organizacija koje primaju uplate za kurbane i treba dobro provjeriti koje rade dobro, a koje ne.