Bajram započinje tako što se uoči Bajrama roštilja na krevetu iz straha da se ne prispi, tako što se ustane bunovniji od svih Rubašova na svijetu, a potom se ide u džamiju na sabah u tišini lišenoj preporučenih tekbira
 minuta praznog prostora do bajram-namaza, vremena kojeg treba nekako popuniti.</p>
<p>Ali je džamija već krcata, ne može se lijepo sjesti, noge pod nama kao svezane mačke, a materinski se topla voda prekinutog sna još talasa u glavi i prijeti da nas ponese. Iz džamije se izaći ne može, jer, radi čega se dolazilo ako će se izlaziti, i tada počinje tih žestokih četrdeset i pet minuta koje započinju efendijinim laganim penjanjem na ćurs, gdje se, šireći džube, ugodno pozicionira kao sova na leglu, i kreće s centralnim godišnjim savjetovanjem, poukom svih pouka, upozorenjem svih upozorenja, lekcijom svih lekcija. Džematlije se kao slijepi miševi bore za komadić zida.</p>
<p>A voda huči li huči. Tada zavidimo “otpadnicima” koji sabah klanjaju kući i “komunjarama” koji ga sramotno propuštaju i dolaze tek pred bajram-namaz, nakon što Sunce grane i armija se duhovnih bića vrati sa sabaha u svoja nebeska gnijezda. O, koliko je dugo četrdeset i pet minuta zna samo Jose Mourinho dok brani onih vječito zacrtanih 0:0.</p>
<p>Ali se vremena mijenjaju, mladi jogunasti Bošnjaci sve više tragaju za jednim labilnijim sistemom ibadeta koji bi bio utemeljen na kontekstualiziranoj artikulaciji izvorne predaje, a ne na konzervativnom “bosanskom islamu”, koji je samo drugo ime za skoro vojnički strogo organiziranje obreda, na kruto discipliniranje prema paroli “otežavajte, a ne olakšavajte”. Mahalski su džemati jaki bastioni tradicionalnog “bosanskog islama”, gdje se klanjačima osmorekatne teravije kriju cipele i prate se kao u „Big Brotheru“ uz pokoju anatemu.</p>
<p>Dva osviješćena mlada Bošnjaka ustaju poslije sabahske dove, odlaze na ulicu da zapale i malo se ispričaju, ko zna, možda teme budu i vjerske, a potom će se bezbrižno vratiti na bajram-namaz. I dok s ćursa efendija ponavlja kur’ansku usporedbu dunjaluka s igrom i zabavom, pokraj mene plavokosi momak igra igrice na mobitelu, a, kada mu jedan postariji džematlija pokaže prstom na efendiju, momak mu kulerski namiguje: “Ne smeta on meni.” Ima i onih koji bi sabah rado klanjali kući pa poslije lagane kahvice smireno došli na bajram-namaz, ali se radije odluče da slušaju vaz u džamiji, nego ženin ili majkin kod kuće.</p>
<p>Nekoliko posljednjih godina klanjao sam bajram-namaze kao imam u jednom povratničkom džematu. Budući da su ljudi uglavnom dolazili iz Sarajeva kroz mrke prašume naših planina i zarasle puteve na kojim bi i mazge noge lomile, bilo je nemoguće organizirati sabah. Ljudi nikako nisu mogli stići i u džamiji smo klanjali samo bajram-namaz. Prije namaza bi samo proučili “Jā‑sīn” pred duše merhuma. Kakva milina! Kakva nepodnošljiva lahkoća vjerovanja!</p>
<p>A, tamo gdje se sabah klanja pa se odslušaju dva vaza, lokalna poduka i zvanična hutba, tu će cijeli dan biti – pomračenje u podne. Povampireni, bunovni, slomljeni. Nakon dugog, vrelog ramazana, onih četrdeset i pet minuta stoje kao potonje kardinalno iskušavanje, kao posljednja prepreka na putu ka aktiviranju beskrajnih ramazanskih bonusa.</p>
<p>Pogledavam kroz prozor na džamijsko mezarje i opet mi naumpada Koestler. Duh je jak, ali je tijelo slabo. U jeku saslušavanja u Rubašovljevoj svijesti izroni natpis što ga je jednom pročitao na vratima groblja u Errencisu, gdje su ležali St. Just, Roberspierre i njihovi drugovi odrubljenih glava. “Sastojao se od jedne jedine riječi: dormir – spavati.” Za zatvorenika izmučenog jakim reflektorima, što su ga danonoćno lišavali i najkraćeg spavanja, i smrt će poprimiti toplo, zavodljivo tjelesno značenje – značenje sna, a izgubiti svaki metafizički značaj.</p>
<p>Efendija uzbuđeno govori: “Kako je divno vidjeti vas ovoliko. Kamo sreće da je džamija ovako puna svaki dan.“ Momak što igra igrice poluglasno zapaža: “Pa nije, kralju, svaki dan Bajram.”</p>
<p>Sren Kierkegaard u “Ili-ili” navodi ovu anegdotu. Probudi se mučenik u paklu i sav raspržen i iskuhan upita Vraga do sebe: “Oprostite, koliko je sati?” Vrag mu rezignirano odgovara: “Vječnost.” A da me je neko pola sata pred bajram-namaz, na vrhuncu predbajramske poduke, upitao koliko je još do Bajrama, odgovorio bih: “Ima danas i džuma, brate.”</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bajram u ratu: Da ponovo budem žena, a ne hrabra SarajkaSljedeći članak
ABDULAH SIDRAN: KAD SMO JEDNI KOD DRUGIH I DOMAĆINI I GOSTI
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.