Početkom ovog mjeseca general Nehru Ganić optužen je za ratni zločin u ilijaškom selu Čemerno. Prema optužnici, Ganić je znao za napad na selo Čemerno, kojem je cilj bio progon stanovništva srpske nacionalnosti, i to ubistvima, kao i uništavanjem i paljenjem imovine i objekata. Ganiću se na teret stavlja to što kao komandant štaba TO Breza nije spriječio počinjenje zločina, niti je poduzeo mjere da se procesuiraju i kazne počinioci

Sredinom aprila ove godine Tužilaštvo BiH podiglo je, a Sud BiH nekoliko dana kasnije potvrdio optužnicu protiv penzioniranog generala Armije Republike BiH Nehrua Ganića za ratni zločin nad žrtvama srpske nacionalnosti počinjen na području sela Čemerno, koje pripada općini Ilijaš. Ganić je optužen da je znao za napad na selo Čemerno, kojem je, kako stoji u optužnici, cilj bio progon stanovništva srpske nacionalnosti, i to ubistvima, kao i uništavanjem i paljenjem imovine i objekata. Ganiću se na teret stavlja to što kao komandant štaba TO Breza nije spriječio počinjenje zločina niti je poduzeo mjere da se procesuiraju i kazne počinioci.

U optužnici Tužilaštva BiH, koju je potpisao tužilac Vladimir Simović, stoji da je napad na selo Čemerno izvršen 10. juna 1992, kada je ubijeno 30 ljudi, oba spola, a neki od njih sakaćenjem i odsijecanjem dijelova tijela. U napadu su kuće i imovina razoreni, a selo opljačkano i zapaljeno, saopćeno je iz Tužilaštva BiH, koje će svoje navode dokazivati pozivanjem više od 120 svjedoka, među kojima su preživjeli, kao i dva vještaka, te ulaganjem više od 400 materijalnih dokaza. Za ratni zločin počinjen u Čemernu prethodno su optuženi još i Džemal Hadžić, Teufik Turudić, Džemal Smola, Senad, Haris i Benjamin Sikira, Enes Durak, Mirsad, Nusret i Mirzet Bešlija, te Hamdija Spahić.

HAUBICE NA ČEMERNU

Ganić je, dakle, optužen da je, kako stoji u optužnici, “iako je znao ili mogao znati da se njemu podređeni komandant, pripadnici odreda i odredu pridodate čete (…) spremaju da izvrše krivična djela u okviru napada na selo Čemerno, čiji je plan i cilj bio, između ostalog, namjerno lišavanje života (ubistvo) svih lica srpske nacionalnosti u selu Čemerno, bez razlikovanja civila i vojnika VRS, uključujući i zarobljene civile i pripadnike VRS koji su položili oružje i prekomjerno i vojnim potrebama neopravdano uništenje njihove nepokretne i pokretne imovine (zajednički zločinački cilj), propustio preduzeti nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinioci tog djela budu kažnjeni”.

Teška optužba. Isto tako, teško je povjerovati, ali je i veoma indikativno da se na nekoliko desetaka stranica optužnice, u koju je Stav imao uvid, nigdje ne spominje činjenica da je selo Čemerno bilo dobro naoružano i utvrđeno uporište Vojske Republike Srpske u kojem se nalazilo tridesetak vojnika i u kojem su i svi civili bili ispomoć vojsci. U selu Čemerno nalazilo se ukopano artiljerijsko uporište sa šest teških haubica iz kojih su svakodnevno gađani Breza i okolna mjesta, a posljedice granatiranja bile su fatalne po tamošnje stanovništvo.

U vrijeme događaja za koje ga tereti optužnica Suda BiH, dakle, u proljeće i ljeto 1992. godine, Nehru Ganić komandant je Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Breza. Čemerno se nalazi nekih sedam kilometara zračne linije od Breze i teritorijalno pripada općini Ilijaš. U to se vrijeme kroz Brezu prolazilo putujući za Tuzlu, tada jedinom otvorenom komunikacijom ka ovom gradu, i taj je put pod stalnom artiljerijskom vatrom s položaja Vojske Republike Srpske upravo na Čemernu.

U Brezi snage Armije RBiH na početku agresije broje oko 1.200 ljudi. Imaju samo 200 pušaka. Artiljeriju i teško oruđe ne posjeduju. Koliko su loše bili naoružani borci Armije BiH, pokazuje i sljedeći podatak. Na liniji su bila dvojica vojnika, dvojica su bila u pripravnosti, a dvojica u rezervi. Šest vojnika dijelilo je samo dvije puške. U isto vrijeme Brezu okružuje pet artiljerijskih položaja. Na svakom je od njih šest oruđa, a tome treba dodati i tenkove, patove, neograničene količine municije i sva druga oruđa kojih je VRS imala u izobilju. S artiljerijskih položaja VRS je svakodnevno gađala civilne ciljeve u Brezi, školu, Dom zdravlja, zgradu pošte…, sijući teror i strah među tamošnjim stanovništvom, ali i mnoštvom izbjeglica koje su spas potražile u tom gradiću.

Upravo zbog tog svakodnevnog granatiranja, organizira se diverzantska akcija kako bi bio uništen artiljerijski položaj na Čemernu, na kojem se nalazi šest ukopanih haubica. Samo koji dan prije akcije na Čemernu, u ilijaškom naselju Lješevo počinjen je ratni zločin, kada su srpski vojnici pobili 27 bošnjačkih civila, mahom starijih ljudi. Za taj zločin nikada nije niko odgovarao. Štaviše, nije podignuta nikakva optužnica niti je okončana istraga. Prije zločina u Lješevu desili su se zločini u Luki, Starom Ilijašu, Ljubini…, koji također nikada nisu procesuirani. Dan prije diverzantske akcije na Čemernu, granatirano je susjedno selo Slivno, na koje je, prema sjećanju svjedoka, ispaljeno 170 granata.

Zbog toga, 25 dobrovoljaca, od kojih je nekolicina bila bez ikakvog oružja, iz Breze kreće u akciju kojom su željeli uništiti haubice na Čemernu. Uništenje je, s obzirom na lokaciju sela, udaljenost od linija i nepristupačnost terena, bila jedina moguća zadaća. Od Breze pješače cijeli dan i dolaze u selo Korita, gdje odmaraju u lokalnoj školi. U međuvremenu, priključuje im se još dobrovoljaca koji su čuli za akciju, među njima i petnaestak rezervnih policajaca. Iz Korita pješače cijelu noć iza neprijateljskih linija i po kiši. U zoru, oko pet sati ujutro, dijele se u tri grupe i kreću u pokušaj uništavanja haubica. Međutim, upadaju u zasjedu, a srpski vojnici na ulazu u selo na njih otvaraju vatru. Nastao je potpuni haos koji je trajao dvadesetak minuta.

Neki od diverzanata su se razbježali, među njima su i dvojica koja su nosila eksploziv i detonator kojim su trebali uništiti haubice. Ostali se, usred puškaranja, uspijevaju dokopati položaja s ukopanim haubicama. Pod vatrom jednu haubicu, tešku tri tone, uspijevaju odgurati niz litice kanjona. Drugi pokušavaju skinuti zatvarače, no to im ne uspijeva jer ne znaju kako. Uspijevaju tek uzeti nišanske sprave s haubica. Neki od diverzanata skupljaju granate, stavljaju ih oko haubica i zatim pale gume po njima kako bi makar tako pokušali uništiti oruđa. Ni to, naravno, ne uspijeva jer se granate tako ne mogu detonirati.

Sve to vrijeme, što je posebno važno naglasiti, traje borba s neprijateljskim vojnicima. U selu su svi naoružani, kako vojnici, tako i civili. Na diverzante svi pucaju, jednog od vojnika, kraj štale u kojoj je uskladištena municija, pucnjevima iz automatske puške ubija naoružana žena. Njegovo je tijelo ostalo i izgorjelo je u štali. Četverica vojnika Armije BiH poginula su u akciji, nekoliko ih je ranjeno. Svjedoci tvrde kako je u selu, koje je prema popisu iz 1991. godine brojalo 13 stanovnika, spaljena samo štala u kojoj je uskladištena municija i iz koje je pucano na vojnike Armije BiH. Isto tako, u narednim danima helikopterima su s Čemerna odvezene haubice i zamijenjene minobacačima iz kojih je nastavljeno djelovati po Brezi i okolnim mjestima.

VOJSKA ILI CIVILI

Jedan je detalj nakon akcije diverzanata posebno zanimljiv. Već se godinama u programu nekih televizijskih kuća, na godišnjicu dešavanja u selu, emitiraju snimci spaljenih kuća u Čemernu. Preživjeli mještani sela nekoliko su godina kasnije tokom istrage davali izjave o ovom događaju i neki su od njih tvrdili kako osim štale u selu nije spaljen niti jedan objekt. Isto tako, postoje svjedoci akcije koji su s kote na suprotnoj strani sela, kote koja pripada vareškoj općini, posmatrali akciju i ono što se dešavalo nakon nje. Oni tvrde da u danu nakon akcije nije bilo požara niti kamera koje bi snimile zgarište. Požari su zabilježeni tek nekoliko dana kasnije, kao i ljudi s kamerama koji su snimali kuće u mjestu.

Jedan od pripadnika Ilijaške brigade VRS, koji je nakon diverzantske akcije došao u selo, napisao je kako je odmah traženo od tadašnje “Srne” da s Pala pošalje televizijsku ekipu koja će zabilježiti šta se desilo u selu. Međutim, ekipa je u Čemerno stigla, kako sam kaže, tek tri dana kasnije i dodaje da su neki od mještana otkopavali tijela svojih rođaka kako bi ih snimile kamere. Stoga ostaje nejasno kako se u medijima svake godine pojavljuju snimke spaljenih kuća čija se zgarišta još uvijek dime ako je televizijska ekipa s Pala u Čemerno stigla tri dana kasnije. Isti vojnik spominje i kako je vidio tijelo ubijenog dječaka u čijim je rukama nađena bomba.

Teza iz optužnice da je temeljni plan akcije bio ubijanje srpskih civila teško da može biti održiva. Posebno ako se zna da tokom rata u Brezi građani srpske nacionalnosti koji su ostali u tom gradu nisu imali problema sa svojim komšijama. Štaviše, desio se jedan slučaj zločina iz koristoljublja koji su počinili pripadnici Armije BiH, jedinice koja nije bila iz Breze, no uhapšeni su procesuirani i osuđeni za taj čin. Svoje su zatvorske kazne već odslužili, što dovoljno govori o odnosu lokalnih vlasti prema svojim komšijama srpske nacionalnosti.

Osim toga, život u Brezi, iako težak, iako je nedostajalo i hrane i lijekova, bio je dobro organiziran. Organi civilne i vojne vlasti precizno su vodili evidenciju o svemu što se događalo svakog dana agresije. Tako su i detaljno zabilježeni napadi s haubičkih položaja iz sela Čemerno, koliko je granata s Čemerna ispaljeno svakog dana, koji su objekti pogođeni, kolika je šteta, koliko je bilo ranjenih i mrtvih. Svi ti podaci sačuvani su i dostupni su i danas, tako da se, kada se govori o Čemernu, teško može govoriti o akciji čiji je cilj bio napad na civile.

Štaviše, čak i u knjigama nekih srpskih autora s tog područja stoji da je u akciji na selo Čemerno ubijen 21 srpski vojnik koji se nalazio na osiguravanju haubica i nakon toga su navedena imena vojnika i datum njihovog rođenja. Navode se i imena devetero civila koji su ubijeni u selu tokom akcije. Riječ je o devet žena, od kojih su dvije najstarije rođene 1926. godine, a najmlađa 1963. godine. Svjedoci akcije tvrde da su i one bile naoružane te da su i pucale, ali o tome kako su te žene stradale saznat ćemo tokom suđenja Ganiću i ostalima.

Ganić je, nakon Sakiba Mahmuljina i Atifa Dudakovića, treći general Armije BiH koji je optužen ili osumnjičen u posljednjih godinu i po dana da je “znao ili morao znati” za zločine počinjene tokom godina agresije na BiH. Zanimljivo, u sva tri slučaja vještak Tužilaštva BiH je isti. Riječ je o Martinu Frančeševiću, nekada visokom oficiru HVO-a, posljednjih godina pomoćniku ministra za pitanja vojnih evidencija u Ministarstvu za boračka pitanja Federacije. Frančeševićev nalaz jedan je od ključnih dokaza u slučaju Ganić i ostali, a upravo je, kako je objavio BIRN, na osnovu Frančeševićevog vještačenja podignuta optužnica protiv Sakiba Mahmuljina.

Zoran Božić, predsjedavajući Sudskog vijeća na suđenju Sakibu Mahmuljinu, rekao je da se suđenje 14. marta odgađa dok odbrana ne pribavi dokaze, kako bi se eventualno odlučilo o izuzeću vještaka. “Na osnovu vještačenja Frančeševića”, dodao je sudija Božić, a prenio BIRN, “potvrđena je optužnica protiv Mahmuljina”. Tako je 14. marta ove godine odgođeno ročište u slučaju protiv Mahmuljina dok se ne pribave informacije da li se protiv vještaka Martina Frančeševića provodi istraga za ratne zločine. Mahmuljinov branilac Nermin Mulalić kazao je da je odbrana iz medija saznala da je Tužilaštvo BiH u drugom predmetu tražilo izuzeće Frančeševića jer je pod istragom da je počinio zločin nad Srbima.

“U izvještaju nevladine organizacije BIRN-a navodi se da je postupajući tužilac u tom predmetu Miroslav Janjić tražio izuzeće vještaka Frančeševića zbog pristranosti. Tužilac je istakao da se vodi istraga za zločine nad Srbima u Brčkom”, rekao je Mulalić. Izuzeće je traženo na suđenju za ratni zločin počinjen u Zvorniku, za koji su optuženi Sakib Halilović i Elfeta Veseli. Frančešević je bio zapovjednik 108. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i pretpostavlja se da se istraga odnosi na taj period.