Stara hidrocentrala sagrađena je 1912. godine na jarku, u koji je još u srednjem vijeku skrenuta voda Une, da i ona brani Bihać

Piše: Izet PERVIZ

Ko je to prije 400 godina, prije pola milenija, došao na ovakvu ideju? Je li takvo što vidio negdje pa prenio ovdje, ili je, godinama i desetljećima brižan, raskrajan pričama o nadiranju strašne vojske s istoka, pod tim pritiskom u njemu sinulo? Zašto historija, uz imena silnih ratnika i bojovnika, opsjedatelja i branitelja, nije zapamtila i ime tog Bišćanina? U putniku se neizostavno zaroje ovakva pitanja dok bentom korača usred rijeke rastavljen od obale kao čamac koji ponire prema pučini.

I evo ga u srcu Une. Odjednom, grad se udaljuje kao da ga, skupa sa svom njegovom vrevom, voda odnosi niz obale. Osama ispunjena dubokim mirom niče iz svake stvari. Kao iz daljine, odjekuje huk vode koja slapa sred matice. Ada prekrivena vrbakom doimlje se kao otok dana pređašnjeg prelomljen preko granice gdje izvire vrijeme. Stoljećima uporno talože sedrene oblike. Patke klize bešumno. Na tren, gledajući ih, čovjeku se pričini da bi sad, u ovaj čas, i sam prohodao po vodi.

Danas bi ovaj grad zasigurno imao srednjovjekovnu jezgru da austrougarska vlast nije naložila rušenje čuvenih bedema Bišća. Zašto to učiniše? Da je riječ o nekakvom principu, onda bi ga zasigurno primijenili i u Jajcu i zauvijek ga osakatili. Jedini smislen odgovor leži u riječi osveta. Zaboga, poginula im je ovdje silna vojska. U knjizi Bihać i Bihaćka krajina Radoslav Lopašić bolno uzvikuje: “Koliko je samo u jeseni g. 1878. naše krvi utaman proliveno! Doista se bila prevarila austrijska vojna uprava, misleći, da će Krajinu i Bihać s laka zauzeti.” Pa ko da desetljećima i stoljećima – koliko li su već planirali ostati ovdje – gleda te mrske zidine od koje su životima udarali?!

Ostalo je od bedema tek korijenje, da strči kao polomljen zub u vilicama rastavljenim u čudu. Da nije opkopa, koji je smislio taj nepoznati genijalac, natjeravši tako Unu da sasvim obgrli njegov grad i da učestvuje u njegovoj odbrani, danas ne bismo ni znali kuda su se prostirale zidine Bišća. Evo, i ulica koja prati jarak odvojen od Une, s kojim je nekad oklopljen ovaj grad, zove se tako – Bedem.

Umjesto zidina, austrougarske vlasti darovale su ovom gradu i njegovim građanima veće čudo – struju. Zasvijetlio je Bihać trinaest godina nakon Jajca, gdje je 1899. izgrađena prva hidroelektrana u Bosni, kažu, tada najveća u Evropi. A opet, pitanje je da li bi tako bilo da stoljećima prije toga u nekom inžinjeru onog doba nije zasvijetlila ideja, baš kao žarulja. I zacrtao je on jednu kosu liniju koja se s obale zabada u samo srce Une, tu se ima postaviti zid i pola rijeke skrenuti ovamo, da nas i s ove strane, od Plješevice, gdje smo najranjiviji, štiti njena voda. Je li slutio kako će se četiri stoljeća kasnije jedan drugi genijalni inžinjer nadovezati na njegovo djelo? Je li, i u najgrozničavijem bljesku mašte, mogao naslutiti da će jednom ljudi, Bože, iz vode istjerivati svjetlost?

Jedinstven je to primjer. Austrougarski inžinjeri sve su već imali spremno, kao da je neko stoljećima ranije znao da će doći oni ovdje pa im pripremio iznenađenje. Trebalo je samo proširiti taj jarak iz srednjeg vijeka i zazidati mu obale. Na njegovom početku, tu gdje izlazi iz Une, trebalo je izgraditi prelivni prag, kako su ga oni stručno zvali. Odmah tu, do paviljona postavljenog na ulaz u park, uz limenu muziku vojnog orkestra koji je u njemu svirao, pred očima ščuđenog i radoznalog svijeta koji se okupljao u gradskoj kafani u Konaku, izgrađena je ustava. Skovana je od gvožđa s velikim drvenim zatvaračima nad kojima dominiraju ogromni glavati zupčanici s debelim premazom masti na čelu. Ovdje se regulira količina vode koja će se puštati u jarak.

Glavni objekt nalazi se na kilometar odavde. Ondje gdje se Una nanovo sastaje sa samom sobom, podignuta je hidrocentrala. Izgrađena je 1912. godine. Proizvedena struja uglavnom se koristila za gradsku rasvjetu Bihaća, koji je tada imao 8.374 stanovnika, kako nam kazuju historijski udžbenici. Radila je neprekidno do 1943. godine, kada je oštećena u bombardiranju savezničkih aviona. U pogon je nanovo puštena 1945. godine. Otad radi neprekidno.

Stara hidroelektrana nalazi se u krugu bihaćkog krila “Elektroprijenosa”. Sa svih strana preduzeće je, kako to i priliči, ograđeno žicom. Jedini pristup moguć je kroz kapiju. Ali, ondje, na “šalteru”, dvadeset četiri sata na dan, neprekidno, sjedi uniformirano lice. To je radnik firme koja za “Elekroprijenos” osigurava objekt. Iako je riječ o nacionalnom spomeniku, nema šanse da uđete unutra i zadovoljite svoju radoznalost. Jedino ako vam se posreći pa u tom trenutku, dok se vi pokušavate dodvoriti “sekjuritiju” namrgođenog lica, naiđe čovjek iz same uprave, koji će vas, iako on o “tome ne bi mogao odlučivati”, na vlastitu odgovornost pustiti unutra. Usput će, da bi vam pokazao bihaćku gostoprimljivost, poći s vama i odgovoriti na svako vaše i smisleno, i besmisleno, i blesavo pitanje.

Prvo će vas, ovamo na desnoj obali jarka, prije same zgrade hidrocentrale, dočekati jedna od stogodišnjih turbina. Već je godinama u zasluženoj penziji. Treba pohvaliti domaćine za brigu o ovom važnom stroju. Izgleda da ga redovno podmazuju i štite od hrđe. Onako mrka, polegla u zelenilu, podsjeća na medvjeda koji je zalegao pod krušku da predahne nakon obilnog jela, pa da nastavi sa skupljanjem sala za zimski san.

Sama zgrada hidrocentrale ne nosi na sebi ništa posebno. Naš domaćin nam kazuje kako su nedavno uradili novi krov po svim standardima i onako kako su od njih zahtijevale institucije zadužene za brigu o kulturnom naslijeđu. Ulaz je na drugoj obali. Preko jarka, koji svom silinom uskače u riječno korito, razdragan, kao da zna da se vraća kući, prelazi se uskim mostićem. Na njemu su isti onakvi zupčanici kao i na kilometar udaljenom bentu. Pomoću njih se i ovdje podižu teške drvene ustave kojima se kontrolira snaga vode koja će se pustiti na vretena turbina.

Unutra je još jedna turbina, ista kao i ona vani. Ni ona ne radi. I ona je sada muzejski eksponat. Tu je da priča kako se nekad proizvodila struja. Ona je ostala na svome mjestu na koje je postavljena prije više od stotinu godina. Do nje, u prostoru gdje je nekad ležala njena sestra, s kojom se, kao s kakvom konom, cijelo stoljeće razgovarala dok su svojim tijelima snagu vode pretvarale u svjetlo, nalazi se moderna turbina. Danas ona proizvodi struju, dovoljnu, kako kažu, za vlastite potrebe preduzeća.

O nekadašnjim vremenima govore i fotografije snimljene u doba kada je hidrocentrala izgrađena i kada su teške turbine unesene u ovaj prostor. Fotografije su ostale u originalnim drvenim okvirima iz onog doba. U istim okvirima ostao je i alat od prije stotinu godina. Evo, ovim glomaznim ključevima ovi radnici koji su se na fotografijama sasvim, cijelim svojim bićem, unijeli u posao, nesvjesni da ih fotografija upisuje u vječnost, zavrtali su nekad ogromne šarafe na tijelima crnih turbina.

Na povratku se nakratko još jednom vratimo u austrougarsko doba. Bacimo časkom pogled na posljednju zgradu koju Austrijanci podigoše u Bihaću. A upravo je ona trebala biti prva jer joj je namjena bila da se baš u njoj razgrću veliki nacrti ostalih budućih zgrada koje su Austrijanci namjerili izgraditi u ovom gradu, samo da ih ne prekinu rat koji sa sobom donese i raspad carstva i utrnuće svake vojne i političke moći.

To je Zgrada građevinskog ureda. Izgrađena je 1916. godine, na samom jarku, netom iznad hidrocentrale. Rađena je po nacrtima Ludviga Hubera, arhitekte iz Građevinskog odjeljenja Zemaljske vlade u Sarajevu. Nažalost, nije poslužila svojoj funkciji, pa je nakon Drugog svjetskog rata smještena u nju uprava “Krajina puteva”, preduzeća zaduženog za održavanje putne infrastrukture. Kao bedž na sakou kakve sredovječne dame, na njoj je okačena bijela mramorna ploča. Na ploči piše: “Ovdje se za vrijeme boravka Vrhovnog štaba u Bihaću, od novembra 1942. do januara 1943. godine, nalazila Komanda područja.” I ona je nacionalni spomenik kulture bosanskih naroda. Treba se još koji put osvrnuti za njom, dok koraci još jednom obilježavaju stazu nad jarkom nad kojim su se nekada uzdizali gorostasni nadaleko čuveni bedemi Bišća.