Krene li uz Bosnu, naići će putnik na Rimski most, preko kojeg nikada u stotinama godina njegove povijesti nije prešao nijedan Rimljanin, a krene li uz Željeznicu, naići će na spomenik prvoj avionskoj nesreći u Bosni

PIŠE: Izet Perviz

Velika je nepravda načinjena prema ovoj rijeci ovdje, na Sastavcima, gdje dotječe Željeznica, a otječe Bosna. Tu ne uvire voda u vodu, ne sastaju se dvije rijeke, ovdje se vode sastavljaju. Kao da su davno nekad tajanstvenom i nezaustavljivom silom otrgnute jedna od druge i sada se, nakon desetljetnog, nakon stoljetnog lutanja bijelim svijetom, ponovo pronalaze i sastavljaju nanovo u tijelo jedno, u jedan vir. I svakom ko dođe ovdje odmah biva jasno da ne utječe Željeznica u Bosnu, već naprotiv – Bosna utječe u Željeznicu.

Dotičući s jugoistoka ispod Treskavice, slijevajući se niz Kotorsko polje, kilometrima sabirajući u sebe potoke s okolnih brda, Željeznica je ovdje, na Ilidži, već prava, velika rijeka. Tu, na Sastavcima, ona je već ozbiljna, pomalo hirovita. Širokogrudo prima u sebe Bosnu, koja se s ove strane, dotičući s juga, tek iscijeđena ispod masivnog potamnjelog lica namrgođenog Igmana, doima tek kao ozbiljniji potok. Stidljivo klizi u krilo Željeznice, gotovo pomamno miješajući svoju bistru vodu s mutnom, zagađenom i već dobrano uščulom vodom Željeznice. Kao da je nestrpljiva da što prije, konačno, izgubi svoju nevinost. Kao da je zagađenost u svijetu rijeka jednaka onom što je iskustvo u svijetu čovjekovom.

NA SASTAVCIMA

S vrbovih krošnji natkriljenih nad vodom, šuškajući potmulo, njišu se razdrljene kese ostale od posljednjeg povodnja. Desetak platnenih bijelih vreća, najvjerovatnije napunjenih građevinskim otpadom, nabrzinu i bez reda bačenih s visoke brane, tu, iza velikog kamenja koje kao da stražari nad jednom vodom koja utječe u drugu, suzilo je ionako usko korito Bosne. Bosanski čovjek kao da ne želi povjerovati da je davno došlo vrijeme u kojem savremeni žitelj naše planete dnevno proizvodi toliko otpada da ga stotine rijeka ne mogu raznijeti. Svakodnevno svjedoče tome ribari, koji se satima na ovom mjestu znaju nadmudrivati s mudrom pastrmkom ili opreznim klenom. Koliko li su samo oni konzervi i flaša izvukli na svojim udicama?

Stotinjak metara odavde, krene li se uz Bosnu, ovdje staru tek koji kilometar, naići će putnik na Rimski most, preko kojeg nikada u stotinama godina njegove povijesti nije prešao nijedan Rimljanin. A i kako bi ako je izgrađen stoljećima nakon raspada Rimskog carstva? Doduše, ne zna se tačno kada, ni koje su godine dunđeri lupali svojim alatima ovdje pod samim vrelom Bosne, ali zasigurno i pet stoljeća poslije velikog crkvenog raskola. Pa ipak, prošao je preko njega i prvi zabilježio njegovo postojanje jedan smjerni potomak rimskog građanstva. Historija kaže da ga je prvi spomenuo i u njene knjige upisao osamdesetčetverogodišnji starac iz ugledne venecijanske porodice. Prejahao je mletački poslanik Katarin Zeno preko njega u proljeće 1550. godine. Jahalo je s njim trideset najhrabrijih Splićana koje je desetak dana ranije, čim je stupio s broda iz Venecije, strpljivo skupljao po Gradu podno Marijana. Prenoćio je Zeno u Blažuju, a onda krenuo preko “rijeke koja izvire u podnožju gore kojoj ne znam imena, pa je odmah velika da preko nje vodi kameni most sa sedam lukova, s kojeg se vidi kako voda iz gore ključa”.

Danas ovim mostom malo ko kroči. Te lukove, okna, stubove, kamenitu ogradu, skladno stopljene s okolnom prirodom, pomiluje tek pogled nekog putnika iz automobila što promiče starom Mostarskom cestom. Koliko li ih ima smjelosti i mašte pa da zatvore oči i požele konja pod sobom, brzonogog vranca, i sedlo, pa da uz silan topot prejašu preko ovog mosta? To je odavno sva njegova funkcija, buditi sanje i rasplitati maštu u djeci i onima što u grudima ljubomorno čuvaju dječije srce.

Najčešće ga obilaze mlade u vjenčanicama u pratnji novopečenih muževa i profesionalnih fotografa koji će ovjekovječiti dan iz kojeg će na ovaj svijet iskoračiti jedna nova porodica. Pošto se umore od silnog poziranja, stat će zagrljeni nad vodu kao na pramac broda. Koliko li će ih biti spremnih da maštom nastupajuću noć pretvore u more? Mjesečina će s njih saprati svaki njihov grijeh.

Vikendom dođu izletnici. Zaokupljeni raspirivanjem ugljenih žeravica, otvaranjem pivskih boca, križanjem paprika i paradajza i prevrtanjem mesa na roštilju, ni primijetiti neće most, sve dok im treća litra piva ne nacrta pred njima brod i pod njima dokove kojima teturaju mornari u povratku s pustošenja po bordelima. U svojoj iskrivljenoj mašti poželjet će zaploviti tim sedmolukim još nepotisnutim jedrenjakom. Umjesto bocom šampanjca uvezanom svečanom vrpcom, gađat će kamene stubove ispražnjenim pivskim flašama. Iza njih će ostat vatrišta, razbacano smeće i oštra srčika što se pod vodom, u pijesku, cakli kao bakar.

Eto, zauvijek će ostati nepoznata godina izgradnje mosta, ali se zato zasigurno zna da je izgrađen od ostataka rimskog naselja i da zbog toga i nosi tako čudan naziv. Uzidana je u njegovo meso i kamena ploča s plitkim reljefom na kojem stoji go čovjek, lijeva noga prekrižena je preko desne, desna ruka podignuta ponad glave, a lijeva prislonjena preko grudi. Ni godine, ni stoljeća, ni mileniji, ni silne rekonstrukcije nisu uspjele izaprati ovaj reljef.

Tu, podno Rimskog mosta, prema Sastavcima, par labudova već nekoliko godina odgaja svoje potomstvo. Ponudite li ih kakvim zrnevljem ili smokijem, rado će doplivati do obale tik do vaših nogu. Gore, iznad mosta, u predvečerje, posreći li vam se, možete sresti dječaka Nikolu. On plovi na splavu sačinjenom od četiri povezana stabla, a na pramcu njegovog plovila, koje mu je, kako kaže, izgradio otac, kao kakav slatkovodni kapetan, smjeran, sav preliven rumenilom posljednjih trakova zalazećeg sunca, stoji, ponosan, njegov pas Aron, poput kakvog navigatora. Da nije benta koje je izgradilo preduzeće koje odavde cijelo Sarajevo snabdijeva vodom, o čas posla nejačka Bosna pretvorila bi se u divovski Mississippi koji bi Nikolu odveo čak u Crno more.

SPOMENIK NA DVIJE PRIČE

Krene li se od Sastavaka stotinjak metara uz Željeznicu, naići će se na još jedan spomenik. Neobičan je taj spomenik. Neki za njega tvrde da slobodno može predstavljati spomen prvoj avionskoj nesreći na Balkanu, drugi kažu da bi mogao biti uspomena na začetak avijacije u Bosni i sjećanje na prvog bosanskog pilota, dok ga stanovnici sarajevskog rubnog naselja Otes zovu jednostavno “Spomenik” i ne haju puno za njega.

Zarastao u šiblje, trnje i šikaru, okružen smećem umjesto ružama, ostavljen je da čami u svom trouglu između dvije ulice, žalostan poput prelomljenog krila orla na njegovom čelu. I bilo je tako sve do početka ljeta ove godine. Tada su nam Austrijanci održali pravu lekciju. Pripadnici EUFOR-a, predvođeni Gregorom Broschom Fohraheimom, raskrčili su šiblje i trnje oko njega, raščistili trnovite drače i pokupili svo smeće koje smo nabacali okolo. Ispravili su tri naherena stuba koja su ga okruživala, noseći nekada teške gvozdene lance koji su činili ogradu oko spomenika, a koje su revnosni domaći berači željeza najvjerovatnije davno prodali u otpad. Izlili su od betona četvrti stub koji je u desetljećima našeg nehaja netragom nestao, popravili cijelo postolje i sve lijepo ogradili žicom. I na kraju, uradili su ono što nama nikada nije palo napamet, prikovali su na postolje crnu mermernu ploču na kojoj zasigurno piše kome je spomenik podignut. Ali od natpisa onaj ko ne zna njemački razumjet će samo ime “Oskar Dudic”, vjerujući da nad onim “c” u prezimenu zasigurno treba stajati kosa crta, koja će nam kazivati da je ipak riječ o našem gore listu.

Bukvalno, od riječi do riječi, na crnoj mermernoj ploči piše baš ovako: “Zur erinnerung an den an 10. juli 1913. erfolgten flugzeugabsturz des K.u.K. leutnants, OSKAR DUDIC, der tags darauf seinen verletzungen erlag.” Nema prijevoda niti druge mramorne ploče s natpisom na bosanskom jeziku. I neka nema. Neka su austrijski vojnici baš tako uradili jer mi i ne zaslužujemo bolje. Da se nas pita, ovaj bi spomenik za vijeke vjekova, sve dok se ne skruni u prah, ostao u draču, šiblju i trnju, zatrpan smećem, da nas se nimalo ne tiče.

O ovom spomeniku je, prije nego će ga austrijski vojnici obnoviti, objavljen tek jedan novinski članak, i to 1968. godine u Večernjim novinama, a potpisuje ga Munib Alić. On je razgovarao s mještanima čije je sjećanje zabilježilo pad austrougarskog aviona 1912. godine. Oni su tvrdili da je u avionu bio austrijski narednik iz porodice Habzburg i poručnik iz Bosne, te da su se njihova imena nalazila ispisana zlatnim slovima na crnoj mermernoj ploči sve do Drugog svjetskog rata. To je novinaru Aliću potvrdio i Alija Bejtić, tadašnji direktor Zavoda za uređenje i zaštitu spomenika kulture Grada Sarajeva. Kazivalo se da je spomenik dala izgraditi majka poginulog austrijskog pilota iz porodice Habzburg.

Austrijski vojnici koji su obnovili spomenik donijeli su nešto drugačiju priču. Oni kazuju da je avion pao 10. jula 1913. godine i da je stradao samo pilot, koji je narednog dana preminuo, a da je njegov mehaničar preživio. Ne spominju nikakvog člana porodice Habzburg niti ucviljenu majku koja podiže spomenik. Po njihovoj priči, pilot se zvao Oskar Dudić, rodio se 1888. godine u Pragu, odrastao je u Beču, a školovao se u Mađarskoj.

Bilo kako bilo, sada imamo dvije priče o spomeniku za kojim nismo marili, kojeg smo zatrpali smećem i hladnokrvno ga gledali kako propada pred našim očima zarastao u trnje, šiblje i drač. Pa neka se svako od nas opredijeli za pripovijest koja mu je srcu bliža. A namjernicima koji dođu iz Austrije i Njemačke, pa zalutaju čak ovamo, na Ilidžu, do Sastavaka, na Otes, eno onog natpisa na crnoj mramornoj ploči. Neka svoju priču iščitavaju s nje.