U kratkom smo periodu izgubili dvije važne ličnosti, obje temeljito vezane za Sarajevo i pop-glazbu koja je u njemu stvarana

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

 

Redaju se odlasci važnih ličnosti koje su temeljno stvarale povijest nečega što bi se moglo nazvati “sarajevskom pop-školom” (makar se autor ovih redaka s tom kovanicom nikada nije dokraja slagao) i popularnom glazbom u bivšoj nam domovini. Prvo nam je iz Zagreba stigla obavijest da s nama nije više tankoćutna pjesnikinja Maja Perfiljeva, a nekoliko dana potom nas je zaskočila i tužna vijest pridošla s otoka Krka, točnije, iz živopisnog gradića Vrbnika, da je borbu s teškom bolešću izgubio Slobodan Vujović, skladatelj i vođa sarajevskog pop-sastava “Ambasadori”. Maja nas je napustila u 78. godini života, provodeći zadnje dane u jevrejskom staračkom domu “Lavoslav Schwarz” u Zagrebu, gdje je završila nakon što je doživjela teški moždani udar, dok se Slobodan Vujović skrasio u Vrbniku, odlazeći iz ratom zapaljenog Sarajeva, u mjestu iz kojeg je njegova supruga Marica došla da radi kao viša medicinska sestra u Sarajevo, netom nakon što je napunio 70 godina.

E sad, o Maji i Slobi, ili Vuji, kako smo ga zvali, može se pisati danima. Maja je bila pjesnikinja, ali i suradnica i tekstopisačica s poetskim nagnućem mnogih skladatelja popularne glazbe, s naglaskom na opusu koji je ostvarila u suradnji sa sarajevskim “Indeksima”, te njenim bivšim mužem Hrvojem Hegedušićem, ali i još mnogim drugima. Vujović je imao razuđenu karijeru koja je uključivala prevashodno vođenje iznimno važnog sarajevskog pop-sastava “Ambasadori”, u kome je svirao gitaru, komponirao, aranžirao i producirao, ali se isto tako iskazao i kao diskograf, tj. urednik u diskografskoj kući “Diskoton”, potom kao tekstopisac, ali i urednik u novinama.

“Indeksi” kao da ostaju neka vezna točka između njih. Ne samo da im je Maja darovala nezaboravne stihove koje je “njen” Davorin tako osjećajno i nježno otpjevao da je odmah otišao u istinsku legendu i u prostore najviše umjetnosti, dok će Vujović uz pisanje za matični mu sastav surađivati opet sa sarajevskim rock-genijalcima. Pisao im je neke od najljepših pjesama, ali isto tako bio i diskografom-izdavačem pod čijom su se uredničkom palicom pojavile brojne ploče, singlice i longplejke, te legendarni 4-LP box set, na kome su sakupljeni skoro svi najvažniji radovi Bode, Fadila, Ranka, Nene, Dače i drugih.

Maja Perfiljeva rodila se početkom Drugog svjetskog rata u Tivtu, u Boki Kotorskoj, istoj onoj čiju će magičnu ljepotu opjevati u mnogim od svojih pjesama, i to u obitelji ruskog emigranta koji će završiti kao oficir mornarice JNA. Zarana se seli u Zagreb, svršava studij hrvatskog jezika i počinje raditi kao profesorica u zagrebačkim gimnazijama. Uspješna, kako to svjedoče mnogi od njenih štićenika, ali poezija je bila u njenoj krvi, ona piše i objavljuje okolo po časopisima, susreće skladatelja i tonskog majstora Hrvoja Hegedušića i završava u braku s njim. Iako će Hrvoje, kad je pisao svoje šansone, koristiti mahom postojeće stihove poznatih hrvatskih pjesnika (Dobriša Cesarić i drugi), koje će uglavnom sam i izvoditi, surađujući s drugim pjevačima, želio je neku otvoreniju poetiku i Maja mu je bila tu pored njega. Nastat će tako mnoge prekrasne pjesme, mahom dalmatinski šlageri. Među njima istupa Bokeljska noć, njena posveta rodnom joj kraju, nježna i poetična, koju će na festivalu u Splitu 1966. godine maestralno otpjevati i Vice Vukov i Radmila Karaklajić, da bi do danas ostala, takoreći, himnom Boke Kotorske.

Slijedili su sve odreda sjajni šlageri koji su ostali da žive do danas, poput Ne želim život sanjat’, Gazi, dragi, srce moje, Elegija ili Balada o mladiću i ruži, koje su izvodili ponajbolji pjevači tog vremena. Slijedi sudbinski susret s nestašnim “Indeksima” na festivalu u Opatiji 1967. godine (neke kronologije počinju godinu poslije), koji su je svojom neposrednošću i suvremenijim zvukom naprosto očarali. Davorin Popović posebno. I Maja i Hrvoje imali su što da im ponude i iz tog trokuta nastaju antologijska ostvarenja Sanjam, Da sam ja netko i nikad snimljena pjesma Izvor. Maja će nastaviti surađivati i s autorima unutar sastava pa odatle dolaze opet čisti biseri poput Balade, Leptiru moj, I mi i nas dvoje, te još jedna koja se pamti Hej ti, za koju će glazbu napisati skopski skladatelj Ljupčo Konstatinov, teatarskoj publici poznat po svojim vrhunski napisanim scenskim muzikama.

Nakon razvoda, Maja će nastaviti pjesnikovati i uz pedagošku karijeru otvoriti i vlastitu poetsku radionicu u svom stanu u zagrebačkom naselju Maksimir, pisati po narudžbi za mnoge skladatelje željne njenih nježnih i inspirativnih rima kakvi su bili Vladimir Delač, Alfi Kabiljo, Stipica Kalođera, Dalibor Paulik… Mnogi su njeni suradnici, a pjevaju je svi, od Miše Kovača do Vjekoslava Jutta, od Mirka Cetinskog do Gaby Novakove, preko Dalibora Bruna i Radojke Šverko i Zdenkice Kovačiček, Mire Ungara i Krunoslava Kiće Slabinca.

Kada sam je posljednji put u dva navrata početkom aprila posjetio, rekla mi je kako joj dolaze svi i kako se nikad nije libila da napiše nešto po narudžbi, ali uvijek s onim njoj svojstvenim šarmom i sa ženskom intimnošću. Rezultat su tri knjige poezije, od kojih onu pod nazivom Samo jedan život imam, posvećenu njenom dragom Davorinu, imam u dubokoj arhivi s njenom posvetom. U rodni se Tivat stalno vraćala, pojavljivala se i na retrospektivnim koncertima na kojima su svirane pjesme “Indeksa”. U rodnom joj je gradu, u čast njenih sedamdeset godina, priređena velika fešta, na kojoj se, uz mlade pjevače, pojavila i Radmila Karaklajić.

Slobodan Vujović nešto je mlađi. Rodio se u Fojnici 1948. godine, ali s roditeljima i bratom seli se u Sarajevo. Šezdesete su godine vrijeme kada sarajevska zabavna glazba naprosto eksplodira, svatko je sa sobom vukao gitaru, nešto skladao, pjevao, svirao… Već je u gimnazijskim danima član redakcije naprednog omladinskog lista Spektar, u kome će stasavati generacije sjajnih novinara i pisaca, ali paralelno osniva vlastite grupe i s njima nastupa uokolo. Sve dok ne dođe do tadašnjeg Doma armije, u kome je plesnu grupu vodio orguljaš i kasniji vojni dirigent Robert Ivanović.

Udružuju se, nalaze mladog i stasitog Zdravka Čolića, koji se uz atletiku i nogomet bavio i pjevanjem i netko im, navodno po legendi Kornelije Kovač, daje ime “Ambasadori”. Vujović je doveo iz sastava “Pro arte” dvojicu duvača saksofonistu Andreja Stefanovića i trubača Krešimira Vlašića, obojicu pristiglih iz Osijeka na studij u Sarajevo, a ostali će se članovi izmjenjivati. Čolić je bio nakratko u sastavu, jer će ga Kornelije Kovač, koji je već bio u Beogradu, uzeti za pjevača u novoosnovanoj grupi “Korni”. Njega će zamijeniti Hajrudin Varešanović i u najplodnijem periodu već tada poznata Ismeta Dervoz.

Prvo će stalno nastupati na prijelazu iz ‘60-tih u ‘70-te u novootvorenom Domu mladih, te će krenuti na festivale zabavne glazbe s pjesmama koje je Slobodan Vujović pisao, ali i s radovima drugih autora iz cijele Jugoslavije. Sarajevski “Vaš šlager sezone” bio je kao stvoren za pjesme lepršavog, melodioznog popa koji je pisao vođa “Ambasadora” mahom na stihove profesora bosanskog jezika (i bivšeg fudbalera), danas skoro zaboravljenog, tragično preminulog Slobodana Đurasovića.

Desit će se na jednom od šlagera i pjesma Zemljo moja Kemala Montena, sad već s Ismetom Dervoz u ulozi vokalne solistice. Odlaze i u Beograd, pobjeđuju u Opatiji i predstavljaju Jugoslaviju na Euroviziji s naslovom Ne mogu skriti svoju bol. Vlasnici su brojnih singlova i tek dva albuma na kojima su mahom sakupljeni njihovi festivalski zgoditci. Vujović nije pisao previše, ali je pokazivao odmak od klasičnog pop-vokabulara, otuda i njegova suradnja i s drugim pjevačima, od Zdravka Čolića do Jasne Gospić, koja je s “Ambasadorkma” otpjevala neke prekrasne, nepretenciozne pjesme, poput Dođi u pet do pet. Za “Indekse” sklada također emocionalnu baladu Pozdravi Sonju, a u grupi su sve odreda poznati sarajevski glazbenici, Vlado Pravdić, Miroslav Šaranović, Perica Stojanović, Enes Bajramović, Ivica Vinković… Odlaze na turneje po SSSR-u, sviraju na moru na elitnim mjestima.

Uz sve to, u Sarajevu se konačno 1972. godine osniva diskografska kuća. Vujović će se namjestiti na mjesto urednika za zabavnu glazbu, a potom biti i glavni urednik i čak i v. d. direktora. U vrlo kratkom periodu okupit će oko sebe sve važnije bosanskohercegovačke izvođače, ali i mnoge druge, a kad se fuzionira s izdavačkom kućom “Svjetlost”, promovirat će se u definitivno najvećeg izdavača na tlu bivše nam domovine.

Dolazi rat. Vuja je u svom stanu razrušenom granatama u negdašnjoj Kozaračkoj ulici, a porodica već na otoku Krku, kod ženine mu obitelji. Piše tragičnu baladu Pismo sinu. Onda se i sam seli nakon što mu je ustanovljena teška bolest. I do tada je aktivan, osnivaju autorsku agenciju i spašavaju brojne matrice iz “Diskotona”, a na Krku će voditi vlastiti studio. Nastavio je pisati pjesme, jednu će mu na izboru za hrvatskog predstavnika na Euroviziji otpjevati maestralno Maja Blagdan. Bio je i direktor lokalnog radija. Sve do neki dan, kada će ga konačno pokositi teška bolest s kojom se godinama borio.