“Dugo sam čekao priliku da Valentinu Inzku postavim pitanje koje, na prvi pogled, izgleda lično, ali je izuzetno važno. Pitao sam ga da li je svjestan da će biti upisan u historiji i da će ga naše mlađe generacije zapamtiti kao nekoga ko ništa nije uradio da spriječi negiranje genocida, rušenje države, uspostavu mira i implementaciju Dejtonskog sporazuma, iako mu je to, zapravo obaveza”

Razgovarala: Amina ŠEĆEROVIĆ KASLI

Ismail Ćidić jedan je od onih momaka koji predstavljaju svijetlu budućnost Bosne i Hercegovine i koji svojim primjerom dokazuje da se do uspjeha dolazi samo radom i upornošću. Takvih primjera Bosna i Hercegovina itekako ima, ali smo kao društvo navikli da više primjećujemo ono što je negativno. Dok pojedini govore samo o broju nezadovoljnika, mladi ljudi poput Ćidića osvajaju svjetske univerzitete, ali i planiraju kako da se vrate u svoju domovinu i budu joj korisni. Nakon što je bio učenik generacije Behram-begove medrese u Tuzli i nakon što je uspješno završio studij na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, Ćidić je masterske studije upisao na američkom univerzitetu Duke, na jednom od dvadeset najboljih univerziteta u svijetu. O svojim planovima govori za Stav.

STAV: Da krenemo od srednje škole… Aktivno ste se bavili debatom, učestvovali ste i na takmičenjima na kojima ste bili najbolji govornik u Bosni i Hercegovini. Koliko su te debate utjecale na ono čime se danas bavite?

ĆIDIĆ: Debatne aktivnosti bile su značajan dio mojih aktivnosti u srednjoj školi. Kroz njih, ali i kroz mnoštvo drugih prilika, mogao sam unaprijediti svoje retoričke i debatne sposobnosti. Od izuzetne važnosti je za ljude koji izučavaju društvene nauke, odnosno političke nauke u mom slučaju, da imaju razvijenu i “pisanu” i “izgovorenu” riječ. Ja sam, hvala Bogu, imao priliku usavršiti obje kategorije iako je još dug put ka dodatnom usavršavanju.

STAV: Završili ste Behram-begovu medresu kao učenik generacije. Kada pogledate unazad, šta je vaš najveći dobitak kroz medresu?

ĆIDIĆ: Definitivno su to vjerske vrijednosti i prijateljstva. Kroz internatski život imao sam priliku steći životne prijatelje, a i učiti kontinuirano od profesora s kojima sam u kontaktu sve ove godine. Kada ste u društvu takvih ljudi, onda brzo napredujete, a posebno usavršavate i svoje vjerske vrijednosti. Titula učenika generacije jeste značajna, ali su nemjerljivo značajniji ljudi s kojima ostanete u kontaktu. Zbog toga su naše medrese istinski važne za bosanskohercegovačko društvo. One nas kontinuirano oplemenjuju uz, svakako, odlično obrazovanje koje nude.

STAV: Nakon medrese, fakultet nastavljate na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu IUS, gdje ste studirali političke nauke. Od kada kod vas postoji interes za politiku?

ĆIDIĆ: Budući da sam se bavio debatom u srednjoj školi, političke teme bile su osnova za razumijevanje svih drugih tema. Uvijek sam smatrao da je od izuzetne važnosti da razumijemo i pratimo politička dešavanja, bez obzira na to kojim poslom se bavili. Ne čudi da su najrazvijenija društva danas ona koja imaju najviše nivoe političke participacije među građanima. Iako sam imao sklonosti i za tehničke nauke, ipak sam se odlučio studirati političke nauke jer su mi uvijek bile bliže, bolje sam ih razumijevao i smatrao sam da, baveći se time, mogu dati najbolji doprinos svojoj državi.

STAV: Već 2016. godine bili ste predsjednik Studentskog parlamenta na IUS-u, gdje ste organizirali i razne aktivnosti. Koga ste sve ugostili na konferencijama?

ĆIDIĆ: Kao predsjednik Studentskog parlamenta Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, radio sam sa svojim kolegama na unapređenju studentskog standarda i studentskih procesa na IUS-u. Imali smo uvijek znatnu podršku i razumijevanje od rukovodstva univerziteta jer smo imali isti cilj – željeli smo ostvariti što bolje uvjete na IUS-u. Jedan dio aktivnosti u radu našeg parlamenta odnosio se i na predavanja i okrugle stolove s političkim i drugim javnim ličnostima. Imao sam priliku moderirati sesije sa Šefikom Džaferovićem, Željkom Komšićem, reisul-ulemom Huseinom Kavazovićem, Stjepanom Mesićem, Ivom Josipovićem, Senadom Hadžifejzovićem, Amerom Bukvićem, Nezimom Halilovićem, Valentinom Inzkom i dr. Kroz ove sesije željeli smo ponuditi neke druge izvore našim studentima, ali i pokrenuti šire društvene debate na različite teme, u ovisnosti o tome iz kojeg su polja dolazili govornici.

STAV: Kao što ste spomenuli, jedan od gosta bio je i Valentin Inzko, kojem ste postavili posebno pitanje. Šta ste ga pitali i kakav je njegov odgovor bio?

ĆIDIĆ: Dugo sam čekao priliku da Valentinu Inzku postavim pitanje koje, na prvi pogled, izgleda lično, ali je izuzetno važno. Pitao sam ga da li je svjestan da će biti upisan u historiji i da će ga naše mlađe generacije zapamtiti kao nekoga ko ništa nije uradio da spriječi negiranje genocida, rušenje države, uspostavu mira i implementaciju Dejtonskog sporazuma iako mu je to, zapravo, obaveza. Ovo pitanje postavio sam mu kao Valentinu Inzku, prvenstveno, a onda kao visokom predstavniku. Njegov bahat odgovor pokazao nam je svima da se on, kako stvari stoje, neće baviti tim temama. Odgovorio mi je protupitanjem, kazavši da će on pamtiti mene i mog oca (u smislu metafore za mlađe i starije generacije) kao one koji kontinuirano biraju iste političke partije na vlast. Iako sam mu skrenuo pažnju da “moj otac i ja” nismo nadležni, naprimjer, za implementaciju Dejtonskog sporazuma, Inzko za to nije bio pretjerano zainteresiran. Smatram da mu se ovo pitanje mora postavljati iznova i iznova. Tako utječemo na njegovu savjest. Daleko od toga da mi smatramo da nam Valentin Inzko jedini može pomoći, mi prvo trebamo ojačati vlastite redove, ali na tom putu moramo iskoristiti sve naše potencijalne prijatelje i saveznike.

STAV: Dok ste studirali, predstavljali ste Bosnu i Hercegovinu na raznim manifestacijama, kao što je Svjetski samit o miru u Seulu; susreli ste se s članovima Evropskog parlamenta u Bruxellesu. Kakva su vaša iskustva, s kakvim mišljenjima i reakcijama o Bosni i Hercegovini ste se susretali?

ĆIDIĆ: Vidio sam da imamo izuzetno mnogo simpatija koje datiraju još iz perioda agresije i genocida, ali susreo sam se i s izuzetno negativnim stavovima koje su, prije svega, prouzrokovali naši politički predstavnici. Mi nismo na najbolji način iskoristili simpatije prema nama i nadam se da će se to promijeniti.

STAV: Bili ste i u Turskoj, gdje ste se susreli s mladim zastupnicima u Parlamentu Turske. Kako gledate na odnose Bosne i Hercegovine i Turske?

ĆIDIĆ: Rumeysa Kadak, najmlađa zastupnica u historiji Parlamenta Turske, i ja veoma smo dobri prijatelji. Vrlo rado prodiskutiramo političku situaciju i odnose Bosne i Hercegovine i Turske, koji su veoma važni kao i uostalom odnosi s drugim silama u svijetu. Bosna i Hercegovina treba jačati odnose s prijateljima poput Turske. To su prijatelji koje je uvijek dobro imati na svojoj strani.

STAV: Nakon IUS-a, primljeni ste na tri univerziteta, odnosno četiri, uključujući i punu stipendiju za masterske studije na IUS-u. Odlučili ste se za prestižni Univerzitet Duke u Sjedinjenim Američkim Državama, za šta ste dobili i stipendiju Islamske zajednice u BiH. Šta će biti Vaša smjernica na studiju, fokus Vašeg rada?

ĆIDIĆ: Na Dukeu sam primljen na poseban program koji mi dopušta da biram bilo koje predmete s cijelog univerziteta. Ipak, usavršavat ću se najviše u polju političkih nauka, te ću nastojati istraživati teme koje su vezane za Bosnu i Hercegovinu. To se posebno odnosi na završni rad. Smatram da je izuzetno važno iskoristiti kapacitete jednog takvog univerziteta za istraživanja naših tema. Pored Dukea, primljen sam i na prestižne univerzitete Sciences Po i London School of Economics. To je dobra potvrda rada, truda, ali i kvalitete obrazovanja koje sam do sada imao. Ponosan sam što je moj prijem na Duke podržala i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Reisul-ulema Kavazović i direktor Uprave za obrazovanje Dževad Hodžić inicirali su ovaj projekt smatrajući da je to budućnost ka kojoj moramo ići. Islamska zajednica i ovdje je postavila jedan ispravan i zdrav primjer, a nadam se da će i druge društvene i političke institucije osmisliti sličan model. Od izuzetne je važnosti da naše najbolje studente šaljemo na studije na najbolje svjetske univerzitete. To smo trebali početi odmah poslije rata, ali ni sada nije kasno.

STAV: Svojim primjerom govorite i da bez truda i rada nema uspjeha. Koliko se naša omladina zaista trudi i radi?

ĆIDIĆ: Situacija nije idealna i svaki mladi čovjek ima svoju priču, ali uvjeren sam da mi uopće ne iskorištavamo prilike onako kako bismo trebali iako ih nikada nije bilo više. Nevladine organizacije stalno imaju manjak volontera, univerziteti se žale da ne popune kvote za besplatne studentske razmjene širom Evrope, a mnogim mladim ljudima su, nažalost, san rad u javnoj službi i stranačko zaposlenje. Teško je da se s takvim pristupom može značajnije napredovati. Ipak, poznajem mnogo naših mladih ljudi koji su gotovo iz nemogućih uvjeta ostvarili nevjerovatne rezultate i koji su uspješni kako u domovini, tako i u inostranstvu. To pokazuje da su najveći faktori i preduvjeti uspjeha obrazovanje i upornost. Sve ostalo dođe s tim, a mi i ovakve primjere moramo isticati.

STAV: Pokrenuli ste i organizaciju “Bosnian Advocacy Center”. O čemu je riječ, koji je cilj ove organizacije?

ĆIDIĆ: Organizaciju “Bosnian Advocacy Center” osnovali smo s ciljem ostvarivanja novih i osnaživanja postojećih prijateljstava u savezništava. Ne smijemo se samo oslanjati na naše političke predstavnike od kojih su neki proveli osam godina u Predsjedništvu, a da nisu nijednom, naprimjer, posjetili Washington kao najvažniji politički centar na svijetu. Moramo iskoristiti simpatije koje još imamo u svijetu kako bismo ojačali našu poziciju. Želimo vidjeti Bosnu i Hercegovinu boljom nego što ona sada jeste, ali i biti spremni za teška i opasna vremena za koja se nadamo da, ipak, neće doći. U sklopu naših projekata susrećemo se sa stranim zvaničnicima, uključujući članove Evropskog parlamenta i ambasadore, prezentiramo im našu situaciju i pokušavamo utjecati na narativ o Bosni i Hercegovini kroz nastupe u medijima. Radimo i medijski monitoring i analiziramo kako se Bosna i Hercegovina predstavlja u stranim medijima, te reagiramo na netačne i nepotpune navode. Nažalost, veoma je malo projekata poput našeg koji sistematski rade na promoviranju bosanskohercegovačkih interesa.

 STAV: U jednom Vašem obraćanju za medije spomenuli ste razliku između bosanskohercegovačkog lobiranja i lobiranja koje dolazi iz RS-a. Možete li nam malo detaljnije pojasniti o kakvoj je razlici riječ?

ĆIDIĆ: Radi se o veoma jednostavnoj razlici. Institucije Republike Srpske uložile su posljednjih 20 godina najmanje 30 miliona KM samo u Washingtonu na lobiranja protiv interesa Bosne i Hercegovine. S druge strane, institucije Bosne i Hercegovine, pa i probosanske stranke, u istom tom periodu nisu potrošile niti jednu marku na organizirano i sistematsko lobiranje. Ovo je nedopustiv način odnosa prema Bosni i Hercegovini. Lobiranje je jedan od najjačih i najbržih načina za promociju interesa, posebno u Washingtonu. Žalosno je što cijeli politički svijet to vidi, ali ne i naši politički predstavnici. To je, također, jedan od razloga zašto smo osnovali organizaciju “Bosnian Advocacy Center”.

 STAV: Dobili ste priliku da nastavite školovanje u Americi, samim time i da jedan dio svog života ondje provedete. Kako i u kojim smjerovima namjeravate lobirati za Bosnu i Hercegovinu?

ĆIDIĆ: Prije svega, radit ću na proširenju mreže poznanstava. Univerziteti poput Dukea poznati su po tome što školuju buduće predsjednike, kongresmene, senatore, te biznismene i nikada ne znate s kim ćete ostati bliski. Lični odnosi najbolji su za promociju interesa. Također, iskoristit ću svoj studij i činjenicu da boravim u SAD-u da dođem do nekih donosioca odluka i do novinara kako bih pokušao lobirati za naše interese. Smatram da je to obaveza i da smo svi dužni biti na istoj toj misiji gdje god bili.

 STAV: S obzirom na to da danas omladina većinom pokušava otići iz Bosne i Hercegovine, da li se Vi namjeravate vratiti nakon završetka studija?

ĆIDIĆ: Historija Bosne i Hercegovine obavezuje nas na proaktivno djelovanje. Kao što sam ranije naveo, svaki mladi čovjek ima svoju priču i ja, lično, nemam pravo nikoga da osuđujem za njegove postupke. Ipak, ja želim pokušati kao što sam to i do sada radio. Namjera mi je vratiti se nakon studija u Bosnu i Hercegovinu. Uspjeti se može uz rad, trud i zalaganje, a onda i Bog bude na našoj strani.