Na koncu, broj partizana Bošnjaka u odnosu na Bošnjake u kvislinškim i SS jedinicama jasno pokazuje za koga su se opredijelili u Drugom svjetskom ratu, te bi svakako bilo bezumno gurati ih u vagone onih koji su izgubili rat. Bošnjaci su, bez obzira na kasnije prijepore, prošli rat dobili, zajedno sa Srbima i Hrvatima, a izgubili su ga nacisti, fašisti, ustaše i četnici.
 izgradio lik jevrejskog trgovca? Ako ćemo tako, trebali bismo se odreći većine književnih i inih velikana iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Teško da će se naći oni koji nisu na ovaj ili onaj način sarađivali s okupatorom, a mogli bi se neki pritom odreći i Ive Andrića, koji je potpisivao Trojni pakt u Berlinu i sudjelovao u nacističkim paradama, ili Miroslava Krleže, koji je preplašeno šutio.</p>
<p>S druge strane, neko bi mogao donositi pogrešne zaključke i reći da ne valja ni ime Skendera Kulenovića ili Derviša Sušića (a bilo je i takvih pokušaja), koji su bili komunisti i partizani, te time valjda podržavali totalitarni komunistički režim koji je stvorio Goli otok, ubijao i zatvarao nečije roditelje. Zatim, neko bi se mogao usprotiviti i tome da u Federaciji BiH jedna škola nosi ime Marko Marulić jer je to kulturološki upad “oca hrvatske književnosti” na tuđi teritorij, a budući da je pisao <em>Molitvu suprotivu Turkom</em>, mora da je i islamofob. I tako u nedogled, u daleku historiju, sve dok se rješenje ne nađe u tome da se školama daju imena praljudi iz Hutova blata.</p>
<p>No, preispitivati sudioništvo naše elite u strukturama endehazijskog režima sasvim je legitimno i potrebno u demokratskom društvu, ali i svakom onom koje drži do svog morala. Osuditi one bosanske muslimane koji su neosporno bili aktivni dio zločinačkog režima, dok se god u tom smislu ne generalizira jedan narod, bit će samo osuda jedne neprihvatljive ideologije, i to strogo u kontekstu jednog konkretnog vremena. Oni koji se o tome pitaju ne bi im trebalo biti teško shvatljivo da time ne dolazi u pitanje sve ono korisno što je dio uleme za Islamsku zajednicu i muslimane napravio nakon rata i tokom perioda komunizma.</p>
<p>Primjerice, zamislimo da su za vrijeme endehazije takvi bili stolari. Jesu li time stolovi koje su napravili nakon rata bili ustaški stolovi? Naravno da nisu! Jesu li tim slijedom šerijatski brakovi sklopljeni u tzv. Pavelićevoj džamiji u Zagrebu nevažeći brakovi? Naravno da nisu! Ali, braniti neodbranjivo krajnje je neproduktivno, a nečije direktno sudjelovanje u nacističkim jedinicama mora se osuditi, bez obzira šta je dotični nakon rata kao rehabilitirani pripadnik društva u njemu predstavljao.</p>
<p>Ideološka zastranjenja djela bosanskih muslimana, koji su kao “cvieće” bili zavedeni ustaškom verzijom hrvatstva, a nakon rata bili neosporni bošnjački autoriteti u mnogim poljima znanosti i kulture, nije bio tek izolirani eksces, te je nužno da se s tom problematikom u današnje vrijeme suočavamo otvoreno i objektivno. Ako to neće raditi Bošnjaci, radit će drugi, i to bez osjećaja za identitetarni haos u kojem se ovaj narod nalazio sve do 1990. godine. Ako to neće raditi Bošnjaci, današnjoj inteligenciji bit će pripisan revizionizam kakav je na sceni u Hrvatskoj i Srbiji. Upravo se to i želi postići, a na revizionizam će nakalemiti i savremenu pojavu radikala i terorista koji neprikladno dobivaju prefiks <em>islamski</em>.</p>
<p>Arapska elita vidjela je u Nijemcima potencijalnu pomoć protiv britanske okupacije, kao i protiv cionizma, a dio bosanske uleme kao pomoć da se spriječe klanja muslimana po Istočnoj Bosni, ali i zaustavi prijeteći ustaški režim, koji je biološki uništavao narode u BiH. Osjećao je to i Mustafa Busuladžić i otuda njegovi kontakti s jerusalemskim muftijom El-Huseinijem. Međutim, vjerovati da su znali, kao što mi danas znamo, na koji su neislamski i neljudski način nacisti “rješavali jevrejsko pitanje” i vjerovati da bi u koncentracijskim logorima vidjeli nešto sasvim u duhu islama bilo bi ništa drugo nego projekcija vlastitog nemorala i kufra na cijeli ummet. Da to nije bio stav islama prema Jevrejima, dokazuje i ogroman broj Jevreja u Osmanskom carstvu, koje je zahvatalo i arapske države.</p>
<p>To nije bio ni stav Mustafe Busaladžića. To nije ni stav današnjih Bošnjaka koji se zgražavaju nad holokaustom. Što se Arapa i nacista tiče, doista je riječ o jednoj od velikih političkih zabluda koja je rezultat, prije svega, njihove slabe informiranosti i kolonijalne izolacije. Nacizam nikome nije mogao donijeti slobodu, pa niti muslimanima pod engleskom čizmom, koja je, ruku na srce, narodima koje je pokorila bila puno podnošljivija nego nacistička.</p>
<p>Na koncu, broj partizana Bošnjaka u odnosu na Bošnjake u kvislinškim i SS jedinicama jasno pokazuje za koga su se opredijelili u Drugom svjetskom ratu, te bi svakako bilo bezumno gurati ih u vagone onih koji su izgubili rat. Bošnjaci su, bez obzira na kasnije prijepore, prošli rat dobili, zajedno sa Srbima i Hrvatima, a izgubili su ga nacisti, fašisti, ustaše i četnici. A Mustafa Busuladžić? On nije bio ni ustaša ni nacista ni fašista, a svoj stav zastupao je do kraja, pa je i na ispitivanju u OZNA-i 1945. godine pod batinama i prije pogubljenja rekao: “Nisam pisao ni u fašističkom ni u antifašističkom duhu, pisao sam u muslimanskom duhu.”</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Uskoro bi Thompson mogao pjevati samo po HercegoviniSljedeći članak
NEKO TE ZOVE IZ VJETRA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
-
19.03.2018.Odgovori
čudni su neki novinari u BiH koji danas pišu o Mustafi Busuladžiću a do juče nisu znali za njega, niti su pročitali koju njegovu knjigu. Da su kojim slučajem pročitali zapisnik sa njegovog saslušanja u zatvoru vjerovatno ga nebi nazivali ustaša, niti bi to ponavljali kao papagaji. Mnogi od njih prešućuju ili neznaju da je Mustafa izgubio glavu zbog knjige – život Muslimana u sovjetskoj Rusiji. Nekim komunjarama smeta što je Prof, Mustafa pisao o stradanju Muslimana u istočnoj Bosni.
-
31.03.2018.Odgovori
Mursel nam ovdje zavlači pod bubrege. Promjenili su Midžićevoj ulici (heroj NOB-a) ime u SA i nadjenuli joj Mustafino (kolaborator, okreni-obrni ali kakogod, saradnik NDH režima). Potom i škola dobi ime M.B.(poslije je to izmijenjeno). Dobro, nije ga trebalo ubijati, suđenje je bilo farsa – iako nisam baš uvjeren da ga nije trebalo suditi; jer ne može čak ni danas pod slobodu javne riječi ići njegovo oportunističko koketiranje sa zločinom masovnog protjerivanja i ubijanja ljudi. (Usput nije trebalo ni Cacu ubijati bez suđenja. Hoćemo sada i njega veličati i imenivati neku ulicu u SA po njemu). Nego, centralno pitanje ovdje uopce nije, ili ne bi trebalo biti, odricanje od MB, kako imputira Mursel. Neka ga u paketu kulturnog naslijeđa Bosne i Bošnjaka. Eno i kod Srba Đoga, eno jednog zaista velikog pjesnika, a malog čovjeka Bećkovića, pa neka i Mustafe u Bošnjaka i (ili) onih koji do takvih drže, kojima nešto znači njegova krajnje konzervativna, nimalo moderna, njegova klerikalna, antisekularistička i da, i to treba reči, homofobična vizura društva, društva u kojemu se cijele etnije isključuju kao nepućudni, a žene svode na domaćice, odgojiteljice djece i mašine za rađanje… Helem, centralno je pitanje kakva se poruka javnosti odašilje promocijom takvog Busuladžića? Je li on zaista taj na kojega se bošnjačka mladost treba ugledati? Je li on zaista taj role model, tj. osoba na čijem djelu i životu, naša mladost treba da se uči, da se na takve ugledaji i slijede njihov primjer?
KOMENTARI