Za trenutak mi pogled odluta desno iza naših leđa. Već se bilo odjutrilo, vidio sam pet ili šest vojnika kako pretrčavaju livadu tačno iza nas. “Evo ih, došli su nam iza leđa”, viknuo sam. “Ma to su, ba, naši najvjerovatnije”, javio se Dilaver, “nemojte ljudi pucati.” Samo što je završio rečenicu, a ovi sasuše po nama vičući: “Hvataj ih, kolji”
Prethodni članak
SVE ŠTO EGZISTIRA OKO NAS EGZISTIRA I U NAMASljedeći članak
Pale su zaštitne maske
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo