Dok Vučićeva propagandna mašinerija sastavljena od dnevnih listova, televizija, novinara i analitičara čereče Izetbegovića i Bošnjake, dotle Vučić pokušava izigravati faktora mira i stabilnosti u regiji. Zatim Denis Zvizdić šalje adekvatan i primjeren odgovor

U prodaji je dvobroj magazina Stav, odštampan na stotinu strana.

Uvodnik novog broja Stava, pod naslovom „Proš'o Tito, ja ga ne vidio“, piše Abdulah Sidran.

„Prvi maj, kao narodni i državni praznik, među svima njima stoji netaknut, uspravan i čedan. Još se nije čuo glas koji bi ga – u tom njegovom značenju i smislu – pokušavao osporavati ili dovoditi u sumnju. Narod mu se raduje, i milo narodu što ne mora razmišljati o njegovom etnonacionalnom porijeklu i što mu ne mora “brojati krvna zrnca”, dio je Sidranovog uvodnika.

Jdedna od središnjih gtema ovog broja Stava je važna Zvizdićeva poruka Vučiću i sandžačkim Bošnjacima.

Sve izgleda kao dobro koordinirana akcija. Dok Dodik na čestim konferencijama za medije, koje slijede nakon čestih beogradskih susreta s Vučićem, izgovara najteže kvalifikacije, u smislu da BiH ne može opstati, Vučić je uvijek pored njega, i to zadovoljno i nijemo promatra. Ili, dok Vučićeva propagandna mašinerija sastavljena od dnevnih listova, televizija, novinara i analitičara čereče Izetbegovića i Bošnjake, dotle Vučić pokušava izigravati faktora mira i stabilnosti u regiji. Zatim Denis Zvizdić šalje adekvatan i primjeren odgovor.

Ugovor između države i Islamske zajednice još uvijek na čekanju, a Čović i Ivanić ujedinjeni su u opstruiranju prava Bošnjaka.

Stječe se dojam da su Čović i Ivanić ujedinjeni uvijek kada treba opstruirati prava Bošnjaka. Preglasavajući Izetbegovića, Ivanić i Čović ponizili su vjernike muslimane i pogazili načelo vjerskih sloboda. Zahvaljujući njima, Bošnjaci su dovedeni u poziciju da kao većinski narod u BiH nemaju prava kakva ostvaruju manjine u susjednim državama.

Stav piše i o godišnjici Cazinske bune.

Tekst nije motiviran željom da se ondašnja vlast i ideologija anatemiziraju i ne treba ga stavljati u okvire čestih desničarsko-ljevičarskih idealizacija i razmirica, iako je jasno vidljiva bezosjećajnost koju je tadašnja vlast manifestirala, pogotovo kad se u obzir uzme protjerivanje žena i nejači u Srbac. Prije svega, tekst je napisan sa željom da se iskustvo jedne porodice i jednog njezinog člana (Sejde Bajrektarevića), koji je jedna od žrtava, ali činjenično i moj direktan predak (did), objasni i pokuša razumjeti.

Izumiranje ljevice u Bosni i Hercegovini jedna je od tema novog broja Stava.

Da bi bila iole uspješna, urbana ljevica mora privući i kooptirati dio širih masa ma koliko ih ne podnosila i ma koliko ih se gnušala na klasnoj osnovi. Radi toga, u gradovima djeluje podstrekujući strah “finih” starosjedilaca od “prodornih” došljaka, šireći iste predrasude i stereotipe koje i sama gaji, a šire djeluje insistirajući na identitetarnim pitanjima i specifičnoj jugonostalgiji. Zanimljivo je da je svojevrsni urbani fašizam obilježje ne starosjedilaca ili starih gradskih porodica nego prve generacije građana, potomaka doseljene komunističke nomenklature, a današnjih velikih urbanoida, što je upravo sloj kojem ogromnom većinom pripadaju ovdašnji prominentni ljevičari i njihovi simpatizeri.

Na potonulom čuvenom brodu “Titanic” bilo je i 39 putnika s prostora bivše Jugoslavije. Među njima su bili i putnici iz Badića kod Bosanske Krupe: Ejdo Rekić, Ćerim Balkić, Redžo Delalić i Husein Sivić. U znak sjećanja na četvericu stradalih Krajišnika na “Titanicu”, u parku kod Doma kulture u Bosanskoj Krupi otkrivena je i spomen-ploča na kojoj su ispisana njihova imena. Njihovi potomci govore za Stav.

Bliži se 9. maj, a Stav u ovom broju piše o mračnoj strani pobjede nad fašizmom.

Najmanje 100.000 djevojaka i žena silovano je između ranog ljeta i jeseni 1945. godine samo u Berlinu. Prema istraživanjima, ukupno je silovano oko dva miliona žena. Tačan broj silovanih Njemica nakon pada Trećeg rajha nikada neće biti poznat. Razmjere onoga što se dešavalo u proljeće 1945. godine postat će vidljive u ljeto te godine, kada je sve više i više trudnica počelo dolaziti u ambulante, urede gradskih vlasti ili se ispovijedati svećenicima. Tražile su dozvolu da abortiraju i nadale se oprostu.

Probali smo nadaleko čuveni specijalitet, jer „Ko nije bio ‘Kod Mahe’, ne zna šta je banjalučki ćevap”.

Prema kazivanjima najstarijih Banjalučana, banjalučki ćevap u Banju Luku donijela je porodica Đuzel kao porodični recept. Oni su, kaže jedna legenda, oko 1920. godine stigli u grad na Vrbasu iz okoline Glamoča i sa sobom donijeli tajni recept pravljenja ćevapa.

U Stavu čitajte i o jedinoj vlasuljarskoj radionici u Bosni i Hercegovini koja je u službi pomaganja oboljelim mališanima.

Obuka iz vlasuljarstva proistekla je iz akcije šišanja i prikupljanja kose organizirane 15. februara prošle godine, na Međunarodni dan djece oboljele od raka. Udruženje “Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH” željelo je da se na taj dan prikupi što više kose kako bi se ona mogla iskoristiti za izradu perika koje bi bile poklonjene djeci koja su izgubila kosu uslijed raznih oboljenja. Projekt je dobio naziv “Moja kosa, tvoja kosa”.

Smrt Sead-bega Kulovića jedna je od tema ovog broja Stava.

Novija historija u Bošnjaka prepuna je tragičnih ličnosti čija bi sudbina trebala rasvijetliti karakter dešavanja i okolnosti u kojima smo se periodično teško snalazili. Pri tom se i danas, svako malo, Bošnjacima kao pečat krivnje pod nos gurka ova ili ona ideološka lutalica, intelektualac u usponu ili, pak, od naroda izabrani nesretnik kojem se o pleća tovarilo previše bremena u teška vremena. Iz današnje perspektive, sudeći po već pomalo napornim nametanjem tema o jednim te istim historijskim ličnostima, moglo bi se reći kako Bošnjacima, nažalost, historija počinje tamo negdje 1945. godine. Uglavnom, nije nam baš bolja strana.

Göbekli Tepe u Turskoj, najstarije je svetište i primjer ljudske arhitekture na svijetu a u novom Stavu čitajte reportažu o trbušastom brdu koje je promijenilo tok historije.

Otkriće Göbekli Tepa, mjesta koje je UNESCO uvrstio na privremenu Listu svjetske kulturne baštine, dovelo je u pitanje dosadašnja saznanja o prahistorijskim vremenima. Kada je 1994. godine Nijemac Klaus Schmidt u Turskoj otkrio ovo drevno svetište, barem dvostruko starije od bilo čega sličnog na svijetu, čak 7.000 godina starije od Stonehengea ili 5.500 od prvih gradova u Mezopotamiji, svi su bili u šoku. Kompleksne isklesane obredne stijene sa slikama životinja potječu iz 9000. godine pr. n. e., dakle iz vremena prije nego što su ljudi počeli obrađivati zemlju. Do otkrića je smatrano kako su samo naprednije civilizacije gradile takva monumentalna svetišta, odnosno kako su se pojavila tek s pojavom agrikulture.

Novi broj magazina Stav u prodaji je danas poslijepodne u Sarajevu, a od četvrtka, 26. aprila širom Bosne i Hercegovine.