Sužavanjem i/ili nestankom teritorija pod kontrolom ISIL-a nestaju tampon-zone koje su razdvajale neprijateljske snage kojima je ISIL bio zajednički neprijatelj, a u slučaju SAD-a i opravdanje prisustva u Siriji. Sva je prilika da će se na tim “dekonfliktnim” linijama incidenti poput nedavnog artiljerijskog koškanja režimskih snaga i tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF) (čitaj: izbjeljenog PKK-a) u Deir al Zoru ne samo ponavljati nego eskalirati
 djelovanja različitih učesnika kao poruke, njihov zajednički imenitelj mogao bi se svesti na nezadovoljstvo mirovnim inicijativama / procesima u Astani i Sočiju. Ženevskim procesom, koji je pokazao impotentnost da utječe na događaje na terenu i koji se uglavnom sastoji iz vunovlačarenja o budućim pregovorima, nezadovoljni Astanom i Sočijem su valjda zadovoljni.</p>
<p>Čitanje tih poruka ne samo da dodaje kompliciranosti situacije nego jasno pokazuje da na terenu niko nikog ne kontrolira u potpunosti, te da linija razgraničenja gore spomenutog zadovoljstva – nezadovoljstva nije podložna jednostavnoj binarnoj, logici. Uostalom, binarna logika nije nikad bila od pomoći za sagledavanje sirijskog haosa.</p>
<p>Idlib, provincija na sjeverozapadu Sirije pod kontrolom pobunjenika, koja je proglašena zonom deeskalacije, ilustracija kako je dogovoreno u Astani ne znači da će biti provedeno, pa ni poštovano, od samih garantora (Rusije, Irana i Turske). Činjenica da je u Idlibu dominantna “nasljednica” Al-Nusre Hayat Tahrir al-Sham (HTS) davala je (i daje) “opravdanje” režimskim snagama da ne haju za proglašenje Idliba zonom deeskalacije i da nastavi ofanzivu.</p>
<p>Šestom rundom pregovora u Astani, septembra 2017. godine, dogovoreno je da turska armija formira posmatračke tačke duž linije sjevernog i istočnog fronta. Sjeverni je granica s Afrinom i dodirna tačka pobunjenika i PKK/YPG‑a, a istočni razdvaja pobunjenike i snage sirijskog režima. Dogovoreno je uspostavljanje ukupno dvanaest posmatračkih tačaka. Odnedavno ih ima (samo) četiri, tri na sjevernom frontu i samo jedna na istočnom. Zašto? Kada je turska armija pokušala uspostaviti posmatračku tačku na istočnom frontu, bila je izložena artiljerijskim napadima snaga iranskih milicija. Tek 5. februara, kada je uzvratila artiljerijom, uspostavila je tu jedinu tačku na istočnom frontu. Podsjećanja radi (ako je potrebno), Iran je garantor Astane.</p>
<p>Obaranje ruskog borbenog aviona 3. februara od HTS-a, prenosivom protuzračnom raketom, za koju ruski zvaničnici kažu da znaju “ko ju je iz susjedne zemlje” (al’ neće da kažu, dok SAD to snažno negira) doturio, poruka je šta o Sočiju, Astani i deeskalaciji misle HTS i oni koji su oružje doturili nasljednicima Al-Kaide u Siriji. Da je posjedovanje tog naoružanja potencijalni “game changer”, nije potrebno naglašavati. Nepotrebno je reći, Rusija je pojačala bombardiranje Idliba, rame uz rame s Damaskom, dalje gurajući provinciju ka kolapsu, što vodi u novu humanitarnu katastrofu s kojom bi se Turska morala nositi.</p>
<p>Sužavanjem i/ili nestankom teritorija pod kontrolom ISIL-a nestaju tampon-zone koje su razdvajale neprijateljske snage kojima je ISIL bio zajednički neprijatelj, a u slučaju SAD-a i opravdanje prisustva u Siriji. Sva je prilika da će se na tim “dekonfliktnim” linijama incidenti poput nedavnog artiljerijskog koškanja režimskih snaga i tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF) (čitaj: izbjeljenog PKK-a), u Deir al-Zoru ne samo ponavljati nego eskalirati. Spomenuti incident 8. februara riješen je “samoodbrambenim” bombardiranjem američke avijacije u kojoj je navodno poginulo oko sto pripadnika snaga lojalnih Bašaru al-Asadu. Međutim, pitanje je koliko će dugo američki parametar “u kontaktu smo s Rusima, nije ih bilo u blizini” biti održiv (i toleriran) kao faktor odvraćanja.</p>
<p>Da li je odgovor na to pitanje poruka protuzračne odbrane sirijskog režima u vidu obaranja izraelskog F-16 u borbenim djelovanjem nad Sirijom?</p>
<p>Od početka sirijskog rata Izrael je nekažnjeno bombardirao ciljeve u Siriji više od sto puta s raznim pretekstima (naravno, “samoodbrana” je uvijek bila u pitanju). Ta bombardiranja, osim “oštre retorike” iz Damaska, nikad nisu bila praćena nikakvom akcijom. Fakat da je to prvi izraelski borbeni avion oboren od davne 1982. godine po sebi je zanimljiv. Fakat da je oboren “zastarjelim” SA-5 Gammon (odnosno S-200) protuzračnim sistemom još je zanimljiviji, s obzirom na to da sirijsko nebo štite (osim kad ne štite) savremeniji sistemi S-300 i S-400. Ipak, na vrh zanimljivosti dolazi činjenica da se to desilo nedugo nakon posjete izraelskog premijera Benjamina Netanyahua Moskvi, kamo je išao da od Putina traži obuzdavanje Irana u Siriji. Neuspješna “ofanziva šarma”?</p>
<p>Prvi gubitak borbenog aviona u 36 godina djeluje razorno na izraelsku najznačajniju doktrinu – doktrinu odvraćanja. Bombardiranje ciljeva u Siriji koje je uslijedilo i koje je Rusija nazvala “neprihvatljivim”, doduše samo zbog blizine ruskih vojnika ciljevima koje je Izrael odabrao kao osvetu, desperatni je pokušaj da se kaže: “Nije mi ništa.” Međutim, riječi Anshela Pfeffera, kolumniste izraelskog dnevnika <em>Ha’aretz</em>: “Za sada Izrael nema izbora osim da prihvati pravila koja propisuje Moskva. Izrael će nastaviti demonstrirati kako može da leti iznad Sirije i napada ciljeve, ali će pritom svakako morati da bude mnogo oprezniji. Rusija neće zaustavljati izraelske avione iako kontrolira sirijski zračni prostor, ali neće zaustavljati ni Asadovu vojsku u pokušajima da ih obori. Premijer Benjamin Netanyahu pokušao je iscrtati crvene linije ograničenja utjecaja Irana i ‘Hezbollaha’ u Siriji, ali nije on taj koji vuče konce. Putin ih vuče”, zvuče s jedne strane istinito, a s druge veoma zlokobno.</p>
<p>No, i ta teza o “novom šerifu u gradu” jeste svojevrsno pojednostavljenje i pokušaj svođenja na binarni model. Fakat je da Rusiji trebaju i Iranci (i njihove milicije) i Turci, koji, kao što smo vidjeli u slučaju Idliba, ne dijele obavezno iste poglede i ciljeve. Teza da postoji džentlmenski tajni dogovor između Rusije i SAD-a da se iranskom utjecaju u Siriji potkrešu krila, koliko logična i u skladu s tezom “novog šerifa”, nemaju mnogo uporišta u događajima. Drugim riječima, svi balansiraju i nijedno savezništvo ne može se uzeti zdravo za gotovo.</p>
<p>A balansiranja daju čudne rezultate. Dok se snage Bašarovog režima u Deir al-Zoru gledaju preko nišana sa SDF-om (čitaj: izbjeljenim PKK-om), koje štiti SAD, Asad im istovremeno omogućava siguran prolaz iz Mümbiça ka Afrinu kako bi se borili protiv Turske. Američki sekretar odbrane James Mattis pokušava umanjiti značaj te činjenice (i broj boraca). Međutim, retorika o “legitimnom sigurnosnim interesima” Turske, koja se bori protiv istih tih koje su SAD naoružale do zuba, a koji su prvom prilikom napustili “borbu” protiv ISIL-a (američki prioritet nad prioritetima), i (opet) flertuju s Asadom, nije više dovoljna da umiri Tursku.</p>
<p>Izjava ministra inostranih poslova Turske Mevluta Çavuşoğlua koja se svodi na to da je dogorjelo do nokata i da će se veze između Turske i SAD-a “ili popraviti ili prekinuti” govori sve o ozbiljnosti situacije. Tajming – izrečena je poslije razgovora Trumpovog savjetnika za sigurnost H. R. McMastera sa savjetnikom predsjednika Erdoğana İbrahimom Kalınom u Istanbulu, a uoči posjete državnog sekretara Rexa Tillersona Turskoj i sastanka dva ministra odbrane: Jamesa Matissa i Nurettina Caniklija u Bruxellesu – podvlači tu ozbiljnost.</p>
<p>Možda je najgore u svemu tome da će odluka o budućnosti američko-turskih odnosa, s obzirom na prekršena obećanja civila u čak dvije američke administracije, najvjerovatnije pasti u ruke bivšem generalu Mattisu, koji ne nosi bez razloga nadimak “bijesni pas”.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sedina Muhibić, čudo od cureSljedeći članak
Sjećanje na 1.600 hrabrih Bošnjaka koji su branili BiH
