Zašto napad na Bošnjačko nacionalno vijeće u Hrvatskoj? Po obrascu po kojem su tokom i neposredno iza rata napadani Stranka demokratske akcije Hrvatske i njezini čelnici, do mjere čudovišnih optužbi za terorizam jer je jedina otvoreno, bez kalkulacija i javno prozivala hrvaćansku politiku za uplitanje u Bosnu i zločine njezinih martoloza, i to ne samo nad Bošnjacima, konačno i agresiju koju je potvrdila bivša čelnica Hrvatske narodne stranke, a o njoj zorno svjedočili stenogrami strateških ćaskanja Franje Tuđmana s Gojkom Šuškom

Piše: Faris NANIĆ

Ima li neka tajna veza predsjednice Hrvatske i pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića? Da postoji njegova javna veza s Katoličkom crkvom, javnosti je odavno poznato; otkako je prije vremena izašao iz zatvora i dobio rukoljub sisačkog biskupa. Ovaj lažni preobraćenik, svojevrsna travestija Franje Asiškog, tumara Hrvatskom i u društvu i organizaciji katoličkih svećenika farsično propovijeda pažljivo odabranoj, počesto mladoj i neiskusnoj te potpuno neobaviještenoj publici u domovinskom transu kako je otkrio Isusa Krista iza rešetaka zatvora.

Pri tome se, za razliku od stvarnih preobraćenika, recimo Šaula, koji je na putu za Damask doživio epifaniju i postao Paul, kasniji sv. Pavao, ratni zločinac iz Busovače nije pokajao za svoja besprimjerna nedjela. A kune se u verziju kršćanstva koju je inaugurirao i uspješno proširio te institucionalizirao baš sv. Pavao. Štaviše, kada ga se s punim pravom, jer mu je pravomoćno presuđeno, imenuje zločincem, on se nađe uvrijeđenim, a u zaštitu ga uzimaju različiti uglednici, od katoličkih svećenika do predsjedničinih savjetnika.

POLUPISMENI BOJOVNIK – PREDSJEDNIČKI SAVJETNIK

Tajna veza između Kolinde i Kordića dobila je potvrdu u bizarnom postu na Facebooku nekog Ante Šoljića, člana savjetodavnog Vijeća za domovinsku sigurnost Ureda predsjednice, i postala javnom. Nomen est omen, pa njegovo bosanskohercegovačko prezime otkriva i mogući motiv. No, i šturi podaci iz njegove neimpresivne biografije otkrivaju štošta. U jednom SEE.biz tekstu spominje da se je Šoljić projektom špijuniranja opozicije koordinirao kao tadašnji direktor “Sobolija”, inkriminirane kompanije kojoj je vlasnik bio i Tomislav Karamarko. Bio je nekadašnji pripadnik MUP-a, specijalaca iz Lučkog, a već ga se dovodilo u vezu s paraobavještajnim podzemljem u organizaciji iste kompanije. Stručnjak za domovinsku sigurnost i vrhunski konsultant šefice države, nema šta.

Kako je na još jednu provokaciju s Kordićevim javnim nastupom u Studentskom centru u Zagrebu od Bošnjaka u Hrvatskoj reagiralo jedino Bošnjačko nacionalno vijeće Hrvatske, kojim predsjedava Armin Hodžić, Šoljić se na Facebooku oglasio, vrlo nepismeno, uzgred, nečuvenim postom u kojem traži da se BNV pozabavi zločinima tzv. mudžahedina nad Hrvatima Srednje Bosne, još ih optužujući da su oni (BNV) u tome sudjelovali. Kako je riječ o očito nedostatno pismenom čovjeku (imenice Hrvati i Srednja Bosna piše malim početnim slovima i ne poštuje poredak riječi u rečenici, brka subjekt i objekt), dobronamjerno se može shvatiti da nije mislio na Bošnjačko nacionalno vijeće, već na Bošnjake generalno, čime je tek otkrio svoje pravo lice i namjere.

Nadalje, svi odgovorni, pa i oni najviši oficiri Armije BiH, pravomoćno su kažnjeni po komandnoj odgovornosti za zločine tzv. mudžahedina koji su formacijski bili pod njihovim zapovjedništvom, i to niko, pa ni BNV, ne spori niti je sporio. No, za razliku od Šoljića, savjetnika za domovinsku sigurnost (baš zvuči američki, je ‘l da – homeland security) vrle hrvaćanske plavuše predsjednice, BNV proziva javni nastup pravomoćno osuđenog pojedinca i ne generalizira krivicu za masovni zločin u Ahmićima na Hrvate.

Kako bi Šoljić, uostalom, reagirao da, recimo, general Enver Hadžihasanović, osuđen za zločine manje magnitude, hoda po Bosni, a posebno Hrvatskoj i drži predavanja o svom otkriću Boga u zatvoru?! Ili da po Hrvatskoj nadahnute religiozne govore otkrovenja i prosvjetljenja drže Veselin Šljivančanin ili Mile Mrkšić?! Šljivančanin je, kao i Kordić, pravomoćno osuđen za zločine u Vukovaru, već je na slobodi i nije isključeno da je mogao doživjeti epifaniju, da mu se ukazao Isus iza rešetaka. Mrkšić je još u zatvorskoj fazi početaka otkrivanja Boga. Vjerovatno bi reagirao furiozno. Kolinda Grabar-Kitarović još se nije osvrnula na skandalozan istup svog savjetnika, bojovnika, danas doduše samo na Facebooku, po zanimanju. Dok to ne uradi, imamo pravo smatrati kako se s njime slaže. Nije reagirala ni Vlada. No, nakon svakakvih kolindarija koje smo prisiljeni slušati i čitati, to i ne treba čuditi. Treba zabrinuti, i to vrlo ozbiljno.

Konačno, napad na BNV jedno je od rijetkih javnih obraćanja u kojima se spominje Bošnjake, makar i u negativnom kontekstu. Inače se čak i u javnom govoru sve više spominje samo muslimane, s jasnom tendencijom da se Bošnjake svede na vjersku manjinu. U ovom slučaju, spominjanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća dobro je došlo jer se time sotonizira Bošnjake generalno, dok se svojoj šefici ostavlja prostor da i dalje promovira nepostojeći “hrvatski model” odnosa s muslimanima, odnosno Islamskom zajednicom kao “brendom” za Evropu. Ergo, nisu u Hrvatskoj problem muslimani, već oni muslimani koji se deklariraju Bošnjacima ili oni koji ne šute. Zauzvrat, Islamska zajednica kao predstavnik muslimana ne oglašava se povodom opetovanih skandaloznih nastupa ratnog zločinca Kordića.

Time, nehotično, sudjeluje o konstruiranju lažne slike, predstave o idealnom suživotu. Kakav je to idealan suživot kada Kordić, odgovoran i sudski kriv za masovne pokolje Bošnjaka, od kojih su velika većina bili muslimani, šparta Hrvatskom i u okrilju Katoličke crkve, bez javnog pokajanja i isprike za zločine, ideologizira mlade Hrvate. Šta slijedi? Nosanje mošti Mate Bobana, zahtjev Vatikanu da se blaženim proglasi ratni zločinac i samoubica Slobodan Praljak? Sve u okviru predsjedničinog brendiranja hrvatskog modela odnosa s muslimanima i Čovićevih nastojanja da se oživi zombi zvan Herceg-Bosna, projekt koji je pravomoćno označen udruženim zločinačkim poduhvatom. Pod punim patronatom Katoličke crkve, licemjerno neoficijelnim i formalno ne s vrha.

UDAR NA AUTOHTON BOŠNJAČKI GLAS

Napokon, zašto napad na Bošnjačko nacionalno vijeće u Hrvatskoj? Po obrascu po kojem su tokom i neposredno iza rata napadani Stranka demokratske akcije Hrvatske i njezini čelnici, do mjere čudovišnih optužbi za terorizam jer je jedina otvoreno, bez kalkulacija i javno prozivala hrvaćansku politiku za uplitanje u Bosnu i zločine njezinih martoloza, i to ne samo nad Bošnjacima, konačno i agresiju koju je potvrdila bivša čelnica Hrvatske narodne stranke, a o njoj zorno svjedočili stenogrami strateških ćaskanja Franje Tuđmana s Gojkom Šuškom, Jankom Bobetkom i hrecegbosanskim posilnima, danas mali od kužine iz Titove vile na Pantovčaku napadaju jedini autohton i samostalan bošnjački politički glas u Hrvatskoj. Posebno zato što je tek osnovan, još se nije stabilizirao, pa ga smatraju dovoljno slabim.

Ne poklekne li BNV pred ovakvim kapilarnim pritiscima, slijedit će veći, nekapilarni, pa i oni koruptivne naravi. Napadima nisu izloženi samo oni koji tvrde da zastupaju bošnjačke interese i prava u Hrvatskoj, a takvi su većina, i to jer šute. Riječ je o skoro svim bošnjačkim asocijacijama, strankama i udruženjima koji su efikasno stavljeni pod kontrolu, sitnim trgovačkim aranžmanima i pokojom skromnom sinekurom. Stoga je baš to, ta šutnja u zamjenu za toleriranje puke egzistencije u društvu, zapravo ozbiljno zabrinjavajuća.

Zato je sasvim opravdano postaviti pitanje: Šta je onda tzv. hrvatski model? Svođenje nacionalnih identiteta samo na manjinsku vjersku komponentu, potpuna marginalizacija Bošnjaka i ostalih muslimana u javnom životu, osim njihovih vjerskih prvaka, nacionalna, kasnije i vjerska asimilacija umjesto integracije u punini identiteta, sve uz obaveznu šutnju na sve veće društvene anomalije, posebno one koje se tog identiteta tiču. Jedan je ustrašen Bošnjak još osamdesetih godina prošlog stoljeća, misleći da može sakriti identitet uprkos imenu i prezimenu, to ovako plastično dočarao kao životni moto: “Šuti, kenjaj!” Ne treba trošiti puno vremena na pogađanje što (ni)je u životu u Hrvatskoj postigao vođen tim motom.