Dva se mjeseca držala, spaljena je do temelja u ljeto 1992. godine, u njoj je ubijeno oko 150 Bošnjaka, za što do sada niko nije odgovarao. Dvije godine nakon Daytona, prve su povratnike tjerali, napadali, pucali po njima, postavljali im mine po putevima, tjerali ih minobacačkim granatama. No, nikada nisu odustali. Kapetanski kraj, čuvena Kula Fazlagića, opet je puna života. U njenih trinaest sela sve je više mladih koji ovdje žele graditi budućnost, raditi i zaraditi svojim rukama, na poljima svojih pradjedova

Fotografije: Velija Hasanbegović

Mirovnim sporazumom u Daytonu utihnulo je oružje u Bosni i Hercegovini. Nekoliko će mjeseci poslije parafa na papir iz američke baze početi zatrpavanje rovova, sklanjanje oružja u kasarne. Stao je rat. Vojnici su polahko skidali maskirne uniforme pripremajući se za neizvjestan život u miru.

No, rat u Fazlagića Kuli, nekih pet kilometara udaljenoj od Gacka, trajao je i 1997. godine. Kula je zajedničko ime za trinaest bošnjačkih sela i zaselaka. Kada su se te 1997. godine najhrabriji njeni mještani odvažili posjetiti svoje spaljene kuće, na njih su komšije opet zapucale. “Nas su gađali iz minobacača kada smo obišli selo”, pričaju Kuljani. “Minobacačkim granatama?”, pitamo. “Ja, ja, granatama. Al’ džaba im. Opet smo se vratili i ostali smo ovdje. I znaš šta još? Nisu se vratili samo starci. Ovdje se vraćaju mladi, žive i zimuju. A ko zimuje u svom selu, taj je povratnik.”

Na Kulu Fazlagića nasrtale su srpske snage od prvih dana rata, no braniti se nije mogla kada je na nju krenuo general Momčilo Perišić sa svojim trupama. JNA i rezervisti, paravojne formacije, četnici, policija… Tuklo je sa svih strana i Kula se nije mogla braniti, udaljena stotinjak kilometara od najbližeg dijela slobodne teritorije. Bio je, kažu, osamnaesti juni kada su Kuljani krenuli u zbjeg. Oko 150 ljudi pobijeno je do tada, mnogi su zatvarani u Samačkom hotelu u Gacku i drugim logorima u okolnim gradovima.

Bilo je i tada ljudi, još Bošnjaci tragaju za policajcem koji je od sigurne smrti spasio nekoliko djevojaka. Nakon što su ih zatočili, poslali su ih s njim kolima u polje, rečeno mu je da ih smakne. Policajac je poslušao. Kada su stigli u polje, otvorio je vrata i rekao im: “Bježite!” Vratio se taman na vrijeme kada su mu kolege pošle vidjeti tijela. Vratio ih je iz stanice rekavši da je on sve završio. Niko od povratnika ne zna mu ime, a žele ga upoznati oni koji su preživjeli, koji su krenuli put planina. Neki prema Stocu, drugi preko Zelengore ka Igmanu i Trnovu. Pješačilo se danima. Čuli su kasnije da su komšije Srbi, kada su ušli u njihove kuće pljačkati, pjevali da u Kuli više muslimanski horoz zakukurikati neće.

TRINAEST SELA KULE

“Išli smo svukud, neki prema Stocu, neki preko Trebave ka Sarajevu i Igmanu. I komšije i oni sa strane su nas napali, bio je general Perišić, vratio jedinice iz Mostara i napao nas”, sjeća se ljeta 1992. godine Samir Džanković. “Bili smo po planinama, dva mjeseca tamo živjeli. Nije se mogla Kula braniti, sila je udarila na nas. Stolac nam je najbliži bio. Iz planine kada smo prešli šest dana smo putovali i izišli na Radimlju. Tačno u restoran ušli, došla vojna policija HVO i tu smo se presvukli. Pošlo nas je 30-ak, prvu noć su nas granatirali, razbježali smo se. Ostalo nas 13, svako na svoju stranu. Mi krenuli ka Stocu, pa šta bude. Posljednji dan smo ušli u minsko polje u Dabrici u kanjonu, jedan nam je tu poginuo, četiri-pet ranjeno. Kanjon Radimlje bio je miniran i na samom izlazu upadnemo u minsko polje. Zapucaše po nama, zovu da se predamo, psuju… Tu smo prenoćili i ujutro se nekako spasili.”

Priča slična kod sviju njih. Formiranje Gatačkog odreda, borbe u podnožju Veleža sve do jesenjih dana 1995. godine. Prvi povratnici u svojim su kućama zanoćili 1999. godine. Enis Tanović jedan je od onih pionira koji je uniformu zamijenio radnim odijelom u svom selu. “Mi smo sačuvali tradiciju i u ovom ratu, onoliko koliko smo mogli. Ovdje su ubili dvije nane od 100 godina. Sve što je palo u ruke ubijeno je. Prvih dana, ko je uhvaćen, toga danas nema, oko 150 ljudi je pobijeno. Borili smo se, uništili dva tenka ovdje kod ulaza u selo. Nakon rata, bila je druga borba”, priča nam Enes, koji u Branilovićima, jednom od 13 sela Kule, živi sa suprugom.

Kahva s njim traje satima, izlazi i vraća se. Do štale, pa do susjeda, pa u Gacko do lokalnog efendije. Stalno nešto radi, organizira, zove, traži novac za obnovu. Ostale su, kaže, još dvije porušene džamije čije munare treba dići. Borio se s lokalnim rudnikom, uzeli su im put preko polja koji vodi do Gacka. Pristali su da idu okolo, ali da im se zauzvrat svi putevi u Kuli asfaltiraju. Dogovorili su se, menadžeri rudnika bili su korektni i potpisali su ugovor. Nije lahko, ali inat je bio jači. “Poslije rata su lokalne vlasti sve učinile da se ne vratimo, da se niko ne vrati. Ovdje niko nije suđen za zločine, valjda će doći na red. Bio je neki Žarković, on više njima stvara problem nego Bošnjacima, njega su za neka ubistva zatvorili. A morali bi ga svakako zatvoriti kakav je.” Pomoć je dolazila, no puno su toga Kuljani napravili sami, svojim novcima. “Hvala Bogu da je posljednjih godina stabilno, da se vraćaju ljudi, da imamo ideje, da se vraćaju i mladi ljudi. Blizu je Dubrovnik, ima tu dosta Gačana rodom. Ljudi su silu uložili, o svom trošku napravili kuće”, kaže Enis. Nada se da će na narednim lokalnim izborima Bošnjaci imati predstavnika u Opštini. Bit će teško, u samom Gacku ih je trenutno samo troje. Imam Sadet Bilalić, njegova supruga i dijete. “Nismo ušli u Skupštinu, blizu smo praga, ali učestvujemo u svemu. Ipak, najviše se posla kroz Medžlis napravilo. Kakav je načelnik? Nikad iza rata nije posjetio Kulu, kakav će biti. Briga njega za Kulu.”

 UTOČIŠTE MUHADŽERA

Juli 1992. godine mjesec je kada je Kula prvi put u svojoj historiji pala. Ostala je u rukama Kuljana i tokom Drugog svjetskog rata, kada su na nju nasrtale i četničke i partizanske jedinice. Enis Tanović je odlučan – Kula nikada nije bila ustaška niti je u njoj ikada bilo ustaša.

“Mi jesmo od njih dobavljali oružje, od koga drugog smo mogli, ali ustaše nismo bili. Uvijek je tu bila muslimanska milicija”, priča Enes. Priče koje su godinama kolale nisu bile tačne, kaže i pojašnjava: “Poučeni onim što se desilo Bošnjacima doline Lima i Podrinja, gdje su četnici počinili nezapamćene zločine, Bošnjaci Kule cijenili su da se hitno moraju samoorganizirati i naoružati. Tako je osnovan bataljon muslimanske milicije u Kuli Fazlagića, dobro naoružan za to vrijeme i okolnosti. Uspjeli su organizirati odbranu, nije se imalo kud’. Naročito poslije napada četnika na Borač, u januaru 1941. godine, kada se Borač odbranio. Međutim, u aprilu 1942. godine Borač napadaju partizansko-četničke snage zajedno i tada je Tito, što je bio jedan od prvih slučajeva, na tom primjeru vidio čemu vodi politika četnika. Naša su sela bila utočište za muhadžere koji su uspjeli pobjeći od klanja s Tjentišta. To je osokolilo Bošnjake Gacka da sami organiziraju odbranu, inače ih čeka sudbina Čavkarice, Plane, Bileće… U to je vrijeme Kula ostala kao enklava, netaknuta od četnika. U to su se vrijeme i četnici i partizani zvali ustanici, bilo je bitno satrati muslimanski živalj i onda piše ko pobijedi kako mu paše. Pa napišu da je bio ustanak i da je pobijeno toliko i toliko ustaša. Kakve su ustaše bile u Čavkarici, gdje je pobacano 700 duša?

Četnički odredi Bileće i Gacka idu u Bugojno, Vakuf, Prozor… rade zlodjela, pokolje, ali Kula ostaje netaknuta. Pokušavali su, ali nisu uspjeli nikada ući. Potajno su Kuljani pregovarali s partizanima, da se formira bataljon i uputi na ratišta u Hrvatsku i Posavinu da bi se makli od svojih familija i da se više nemaju gdje vratiti. Na to nisu naši ljudi pristali. I onda 10. hercegovačka i V dalmatinska brigada 28. na 29. novembar 1943. godine napadaju Kulu s hiljadama boraca. Milicija odbija napade iz dana u dan. Zloglasna Deseta brigada, pod komandom Vlade Šegrta, napada iz pravca Crne Gore i rezultat tog djelovanja isti je kao napad četnika. Imamo paljevinu, imamo žive svjedoke ubijanja djece Oni nisu bili partizani, daleko od toga, za razliku od Dalmatinaca, koji nisu ni palili ni ubijali nejač. I to je bila svakodnevica Kule i njenih muslimana. Glavni masakr i zgibenija bili su 1944., 1945., i 1946. godine. U kazamatima Mostara i Hercegovine, poslije Širokog Brijega, bilo je najviše Kuljana poslije rata. Što nije pobijeno, na sudu im je montirano. Moj dedo je odležao 18 i po godina, desetine ljudi skončalo je po brzom partizanskom kratkom postupku. Partizani su se tako osvetili braniteljima Kule nakon rata, kada je trebao zavladati mir. U miru su bile najveće žrtve.”

Srećom, nakon ovog rata nije bilo zatvaranja i progona. U Kuli se živi već 14 godina, puno je pomogla organizacija IRC, koja je obnavljala kuće, uvodila struju. “Počelo se s jednom kozom, udri, udri, tamo-vamo, i došli smo na 30 koza, pa sad živimo fino. Imam 70 ovaca, koze još uvijek držim jer mi ih je žao, spasila mi je život tada kada sam se vraćao koza. Jedini nam je prihod mlijeko i može se od toga živjeti. Bilećka mljekara ‘Pađeni’ kupuje sve što napravimo, tjeramo na stočnu pijacu, prodajemo Islamskoj zajednici za kurbane. Nikakvog primanja nemam, ali mogu živjet od svog rada. Mogu i pomoći drugima, hvala Bogu”, ponosno će Samir Džanković. Suši meso, sada mu je u Kuli vrijeme. “Ako nemaš suhog u kući, nisi ni zazimio”, priča gledajući niz polje. Vjetar je i brine da bi moglo biti snijega. Kada je snijeg, onda je najteže, priča Enesova supruga Sabaheta. “Najgore je kad je snijeg, kada napada, nema struje po deset dana. Ali namiriš i insana i hajvana, i bude dobro. Ko je rođen ovdje, zna da ne možeš u kući biti bez pet vreća brašna, šećera i ulja. Nema kuće bez toga, ne možeš bez toga zazimiti, surovo je ovo mjesto.” Enes opet negdje odlazi, za njim ćemo i mi. U dvorištu mu je štala s dvadesetak krava. Kokoši okolo nje. Sabaheta nas ispraća, pokazuje ka kokama. “Znaš, kada je Eno krenuo kući, sprema se, gleda šta ljudi nose. Neko sjekiru, neko lopatu, neko civare vuče. On je ponio dva horoza”, kaže nam. “Zakukurik'o, znači?”, pitamo. “Jašta je. I uvijek će kukurikati dok je nas ovdje u Fazlagića Kuli.”

Danis nam se malo oteo

Enis Tanović najbolji je poznavatelj historije Fazlagića Kule među povratnicima. Priča kako su, po Kreševljakoviću, autohtone kuljanske porodice Tanovići, Hasanbegovići, Zvizdići i Pašići. “To su četiri begovske gatačke familije. Čengići su došli kasnije, nakon ukidanja kapetanija. Smail‑aga Čengić najpoznatiji je od njih, turbe mu je u Lipniku, na proljeće planiramo da ga obnovimo. Ušli smo u posjed i nominirat ćemo ga na Listu nacionalnih spomenika. Čujem da prozivaju, ali mi smo ponosni na Čampare, koji su iz mojih Branilovića. Zvizdići su iz Metohije, iz zavjetrine (iz Gacka op. a.). Mati je Emira Spahića iz Ključa. Malo sam ljut na Edina Džeku, tu mu je u Džekama dedin nišan, mogao bi ga malo popraviti. Svaka je generacija Kuljana dala nekog poznatog. Samo nas Danis slabo sluša, neće rame da poturi nikako. Zvali smo ga, ne dolazi, malo nam se oteo. Ali doći će i on nekada.”

U GRADU VAZDA NEKOM SMETAŠ

Kravama su imena dale njegove unuke. Žive u Americi, pa se krave zovu Kiss Me, Hug Me, Isabela, Rosabela, Brownie, Milka… Farma je u Bahorima, desetak kilometara od Gacka, na suprotnu stranu od Fazlagića Kule. Uspješna, sedam godina duga priča povratnika Dževada Memića i njegove supruge. Protjerani su 1992. godine. Dževad je bio jedan od organizatora Patriotske lige u ovom kraju Hercegovine i već je u aprilu izišao iz svog stana. Izbjegli su u Kulu Fazlagića sve do 18. juna 1992. godine. Nakon pada Kule, odlaze u planinu. Dževad je petnaest dana s drugim muškarcima pješačio do slobodnih teritorija Igmana. Odatle odlaze ka Mostaru, gdje su formirali Gatački odred i rat proveli na bojištima. Dvije je godine, do sukoba s HVO‑om, bio predsjednik Ratnog predsjedništva Gacka. Nakon rata, Dževad je bio jedan od pionira povratka, šef Lokalnog ureda za povratak. “U selu je bilo deset domaćinstava do rata, sada imamo četiri familije. Sve sam ostavio i došao sam sa ženom, bilo mi je dosta Mostara. Vidio sam da se može živjeti, imam 20 krava, telad, nisam ovisan. Znaš, fin je Mostar, ali nije to sloboda. Ovdje nemaš ni šefa ni direktora, imaš samo Boga iznad sebe. U gradu ljudi ne znaju šta je sloboda, u gradu vazda nekom smetaš.” Povratnik je i Bešo Grebović, farmu i kuću je svojim novcima napravio. Već drugu godinu zimuje u svojoj kući. “Mlijeko prodajemo u Bileći, otkupljuju nam Pađeni. To je sjajan čovjek, privrednik svjetskih standarda. Nisam takvog čovjeka, gazdu i domaćina upoznao u svojih 65 godina, ja bih njemu dao da vodi državu. On plati tako redovno da sat možeš po njemu naviti. Poticaji malo kasne. Ali mi nemamo problema s plasmanom”, kaže Dževad. Imao je nekada i radnike, no odustao je od toga. Sa suprugom i rođacima vodi sam farmu s koje mjesečno prodaju oko pet hiljada litara mlijeka. U svom su selu i ne žale se. Novaca im ne nedostaje, kuća je popravljena, imaju mašine. Sve svojim rukama. “Danas ljudi samo kukaju, danas svaka fukara koja nije dana radila ima penziju. Nama ne treba, ovdje se mladi vraćaju i rade, stvaraju nešto. Šta će mi penzija, iduće godine ispunjavam uvjete za nju. Razmišljam da je uopće i ne uzimam. Samo nek se zdravo da se može raditi oko blaga.”