“Sve ovo ja ne pišem radi sebe, nego zato da moja djeca i moje djece djeca i njihove djece djeca vide i saznaju kako je prolazio kroz život njihov djed ili pradjed ili šukundjed, pa da iz toga uzmu pouku za život, i to kao ozbiljnu pouku, a ne kao šalu”
 Roditelji su bili siromašni jer su i očeva i djedova zarada, vazifa, bile uglavnom u naturi: kukuruz, pšenica, grah i sl., a za mene je u medresi valjalo predavati određenu količinu brašna, i to pšeničnog, i masla i druge hrane. Kako roditelji to nisu mogli, a ja sam se pokazao kao dobar učenik i dobrog vladanja, to je moje izdržavanje, ishranu, preuzeo na sebe rahmetli h. Ago. H. Pašić, trgovac iz Tuzle, pa je on svakog mjeseca u medresu dostavljao potrebne predmete ishrane. Uz rahmet njegovoj duši, neka mu je od mene i ovaj put velika hvala! (…)</p>
<p>Kada sam završio četvrti razred i pošao u peti, iz Šerijatsko-sudačke škole iz Sarajeva došao je telegram s obaviješću da treba da se u I razred te škole, u školskoj 1932/33., upiše još jedan učenik, pa se tom prilikom govorilo i o meni kao kandidatu. (…) Rahmetli otac mi je govorio da ne idem jer me on ne može izdržavati, a ni gledati da se patim i potucam i gladujem po Sarajevu. Na koncu sam se, ipak, odlučio da pokušam, pa sam rasprodao nešto udžbenika i drugih knjiga, koje sam dotle nabavio, i tako skuckao za putni trošak do Sarajeva.</p>
<p>Tamo je valjalo polagati prijemni ispit. U medresi sam primao stipendiju od društva ‘Gajret’, pa su mi u Tuzli dali pismo da, ako ostanem u Sarajevu, odnesem u centralu ‘Gajreta’ s molbom da mi oni prenesu stipendiju na novu školu.</p>
<p>Sa mnom je pošao još jedan kandidat koji je materijalno stajao veoma dobro, a primao se samo jedan kandidat, pa sam u sebi priželjkivao da on bude primljen, ne zbog njega nego zbog sebe, jer sam se i ja pribojavao i plašio kako ću ostati sam u Sarajevu s tih 100 dinara stipendije, ako je dobijem! Naime, to je vrlo mali iznos, a od roditelja se nisam mogao nadati nikakvoj pomoći. Međutim, dogodilo se obratno, jer sam bez sredstava položio prijemni ispit, a onaj s parama nije zadovoljio, pa je vraćen kući. Ja sam ostao.</p>
<p>Škola je bila internatskog tipa, ali za mene tamo nije bilo mjesta, nego sam imao pravo da dolazim na predavanja, a da stanujem i hranim se kako znam i umijem. Tako je to bilo, jer ja kao dječak od šesnaest godina nisam znao da tražim bilo šta, a niko me na takvo nešto nije ni upućivao. Jedino što sam uspio da dobijem prenos stipendije iz ‘Gajreta’ 100 dinara i to mi je bilo sve. (…) Onda sam o ovome pisao rahmetli Hasan-efendiji Smajloviću, upravitelju medrese u Tuzli, pa mi je odgovorio da ne napuštam školu, nego da će pokušati da mi pomogne. I, zaista, on je svakog mjeseca odnekuda sabirao približno 200 dinara i slao mi, tako da sam i ja imao stan i hranu u školskom internatu. (…)</p>
<p>Stalno sam bio odličan đak i tako sam u junu 1937. godine završio tu školu s odličnim uspjehom. Ja sam posljednji đak te škole jer je s mojom generacijom, kao pedesetom, prestala da postoji kao takva. (…)</p>
<p>Prema izloženom, sve moje školovanje, počevši od prvog razreda osnovne škole pa sve do mature, bilo je skopčano s materijalnim poteškoćama, ali što se tiče učenja, tu nije bilo problema. Čak sam u Šerijatsko-sudačkoj školi bio u situaciji da su me razredne kolege molile da im čitam i prevodim turske i arapske tekstove, a da oni bilježe i tako uče, pa sam to dosta puta i činio, ali mi je ponekad bilo mrsko i dosadno, pa sam ih odbijao. Sada mi je žao što sam to činio i što im nisam pomagao još više nego što sam to činio, jer se vidjelo iz prednjih izlaganja da su mene ljudi materijalno pomagali, tako da sam uspio da završim ovu školu, što bez te pomoći ne bi bilo moguće.</p>
<p>Sve ovo ja ne pišem radi sebe, nego zato da moja djeca i moje djece djeca i njihove djece djeca vide i saznaju kako je prolazio kroz život njihov djed ili pradjed ili šukundjed, pa da iz toga uzmu pouku za život, i to kao ozbiljnu pouku, a ne kao šalu!”</p>
<p>Tako, eto, između ostalog, promišlja i piše kadija Mešić, koji, osim svojim potomcima, i nama, svima nama, snažno sugerira da život nipošto ne razumijevamo kao šalu ili igru. Stoga, bilo bi dobro poslušati ga, uzeti pouku, primjenjivati je, oživotvoriti, jer trajni je to, zlata vrijedan zalog za ono što nas kad-tad neumitno očekuje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
